Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

Sjedim u tramvaju lagano se truckajući po neravnim Zagrebačkim cestama i prugama, klasično kasneći na fax, kada načuoh jedan razgovor. Bijah ga primoran slušati jerbo je gospođa sjedila točno iza mene, pričajući mi u zatiljak. Razgovarala je preko mobitela sa nekom svojom prijateljicom.

To je trajalo kroz neke 3 tramvajske stanice, te se sastojao od 80% jadanja:
- Joooooj, vidiš ti to vrijeme, kako mi ne pašu te promjene, odmah mi je loše.
……………………..
- A baš sam jučer prestala s antibioticima pa ću sutra svratiti do onoga kretena od moga doktora. Taj nema pojma o svome poslu. Tražiti ću ga još tableta.
……………………..
- Ma to ti je sve od vremena.

Na to ja još listam zadnji broj Metroa i čitam jedan od naslova – Hrvati prvi po bolovanjima u Europi. - !?!?!

Što reći? Al je sada moderno patiti na vrijeme! I ti si meteoropat, kako kul!
Nekada je ekipa normalno živjela, funkcionirala ne primjećujući takve gluposti sve dok nisu izmislili taj pojam. Što smo naprednija i modernija civilizacija, to smo nesposobniji.
Žalosno...