Primio sam njen odgovor. Pitao sam ju zašto je onaj dan, iz očiju poput oaza, onaj dan, onaj petak prosula suze kao bisere? Za koga?
Koji odgovor bi me, nas zadovoljio? Ima li takvog? Katkad sve one znakove kraj puta prvim se da ne vidim. Nisu to samo naši znakovi. Oni često zbunjuju. Da su bar samo naši, možda bi bilo lakše. Mislim da je dobro što se u onim mračnim i glasnim noćima istinski ne čujemo, ne vidimo. Onda se prepuštamo najviše osjetu. Mislim da on tada najmanje može lagati i da najviše govori. Volim tada osjetiti njenu meku toplinu. Tad nam najčešće ništa više nije bilo potrebno. Konzumirali smo tišinu.
Kaže da ne može uprijeti prst samo u mene. Ipak, djelom i moja odgovornost. Kolika? Zna li ona što je dobila kada me je našla? Zna li ona koja priča mene prati, poput sjene koje se ne možeš riješiti? Čak i ako je zna, jeli je svjesna? Bojim se da je.
Kako mi objasniti nešto što nikad nisam probao, doživio? Ona je našla svoje srce. Mogu li ja to uopće? Ne bježim ja od toga. Čak katkad iščekujem željno na vratima, možda me malo smiri, možda prestanem bježati na mjestu, možda.
Toliko potrošenih priča, pune ulice papira, pokidanih istina. Sanjama trošio sam ceste i ma da se ne smije, u sebi dugo šutio. Bojim se da sam predugo nemarno hladan.
Ja ću uvijek biti tu, biti ću uho za slušanje, rame za plakanje, leđa za oslonac, ruke za držanje, čuvanje. Samo me treba zatražiti, poželjeti, ja ću rado doći. Ali i ne poželjeti previše, tražit da ostanem. Moji plesni koraci su veliki. Moja koreografija je teška i ja sam sam naučio voditi. Za svaki ples imam drugu partnericu, sa svakom izmišljam i učim nove korake. Ona je bila za, swing.
Post je objavljen 14.05.2005. u 09:54 sati.