tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom
ponedjeljak, 23.06.2008.
Mir u duši
To je bolom izranjeno mjesto, kako i mnoga druga mjesta na granici Lijepe naše. Rat je bjesnio ovuda, a posljedice su i danas vidljive, osim porušenih kuća, napuštene i neobrađene zemlje, slabog razvoja industrije nema niti sveg onog luksuza na kojeg sam navikla kao gradsko dijete. Nema ponuda trgovačkih centara, nema kina ni kazališta, zapravo nema nikakvih događanja. Ima samo osnovna škola, a sve ostalo vezano je za veće gradove koji su udaljeni 20 km, ili 50 km ili 100 km. A opet, svi koji su se odlučili ostati u tom mjestu školuju svoju djecu i narod je tamo zadovoljan. Ništa manje zadovoljan od nas naviklih na gradsku komociju. Opet je sve na dohvat ruke, i pošta i općina i trgovina i ambulanta.... ili barem na dohvat biciklom - najčešćim prijevoznim sredstvom. Teško je biti star u tom mjestu, ovisan o tuđoj pomoći koja će te odvesti doktoru, ali tamo se barem zna tko su starci i kome treba pomoć. Moja teta živi u većem gradu pa ne može ići na terapije jer ne može hodati, a nijedan unuk se nije javio da je dobrovoljno odveze svaki dan do bolnice, mada žive u njenoj kući..... Dakle, život nikada nije lak. Svaki od nas ima svoj križ i moramo ga nosit. I to je tako. Ima mladih u tom mjestu, i oni se druže i zabavljaju, zna se kamo idu i sa kime su, svak zna svakog... znači ne može se dogoditi slučaj Elizabeth Fritzl koja je kao nestala, pa ni njena majka nije shvatila da živi u podrumu njene kuće..... smrznem se kada se sjetim članka, kojeg nisam željela čak niti proćitati dokraja. U tom mjestu nema mnogo mogućnosti za dodatne aktivnosti naše djece, znači poslije škole do koje idu pješke, bez prevelike bojazni i uvijek u društvu poznatih, nema voženja na strani jezik, poslije kojeg se treba žuriti na gimnastiku koja počinje za čas, a iza koje treba ići na ples u drugi dio grada. Ne tamo djeca idu kući poslije nastave. Da li je to dobro ili loše? Ne znam, ali sigurno imaju više vremena biti djeca. Zanimljivo je, kada dođe ljeto to mjesto je puno onih koji su otišli raditi u veće gradove, van države, ali i oni i njihova djeca rado svraćaju baš to malo mjesto na odmor.
Ono što sam zapravo htjela opisati, a post je odužio, je crkva. Ne velika, ali krasna crkva u središtu mjesta. Crkva koja je za rata bila srušena do temelja, sada je novoizgrađena i krasna je. Misa jedna na dan. Unutra i izvana sva je dovršena, ali fali onaj luksuz na koji sam navikla u zagrebačkim crkvama. Oltar je tamo gdje mu je i mjesto, iza oltara na zidu je slika Presvetog Trojstva, ručno izrađena od njihova umjetnika, ista slika koja je visila na zidu i prethodne crkve, a koja je u ratu uništena. Podno slike, na mramornom postolju trezor sa Presveetim, bijela hostijica, moj Gospodin. Nikada mi u životu nije bilo dano da vidim svu veličinu te male Hostije, u tom skromnom okružju..... ne mogu to riječima opisati. On dostojno počiva tamo, u toj maloj crkvi na kraju svijeta, kao što počiva i u vatikanskoj najvećoj katedrali. A nakon pretvorbe silazi i dolazi svakom od nas. I dok bakice čudnovato pjevaju otežući svaku živu pjesmu, stojim u redu za pričest, i srce mi se raduje.... ne zato jer je poneseno trenutkom, sigurno ne zbog pjesme koja me zna ponijeti, već samo zbog želje da se smanjim, da kleknem, da pognem glavu Bogu mom, u omanjoj crkvi, u malenom mjestu, i gledam kako je moj Bog sišao sa tog skromnog oltara visoko uzdignute glave i spustio se u malu Hostiju.
I opet je mir u mojoj duši.
srijeda, 18.06.2008.
Kako nas uništavaju vlastita očekivanja
kada bi mi duša uvijek bila ovako smirena... predana...
Već dugo razmišljam o tome kako nas ljudska očekivanja sputavaju i zapravo unesrećuju. Kako to objasniti? Banalan primjer na meni samo je jedna nedjelja u kojoj smo cijela obitelj krenuli u crkvu što je rijetkost, bila sam sretna i puna očekivanja o sreći koja će nas ispunjati to vrijeme, kao i vrijeme poslije. A onda su se svi snovi ispucali kao mjehurići od sapunice, i uslijedilo je teško razočaranje. Prvo smo kasnili sa polaskom, onda je malo dijete palo i podrapalo štramplice pa je izgledala jadno kao malo siroče, pa je to sve utjecalo na mene, još više na mog supruga. Onda starije dijete počne prosvjedovati da ne bi išla u crkvu, pa na ulasku vidi prijateljicu i silno želi ostati vani s njom.... U crkvi nije bilo mjesta da sjednemo svi u komadu, i tako, još samo pogled na zakočeno lice mog muža i to je bilo to. Bol, razočaranje, tuga, bijes.... Sve ono što na misi ne bi trebala osjećati. A sve samo zato jer sam si zamislila da će biti baš krasno a nije se ostvarilo u danim dimenzijama. To moje očekivanje ispunjalo je 7 godina mog braka.... i vjerujte mi, očekivanje ubija dušu. Srećom da Bog liječi brzo i bez ožiljaka.
Očekivanje mojih roditelja kada sam odrastala a i sada kada sam odrasla uglavnom me sputavalo i umanjivalo. Nikada se nisam usudila zamahnuti krilima, sapeta sam bila u mreži vlastitih strahova o ispunjenju njihovih očekivanja. A sva ta očekivanja bila su tako nebitna za moj život..... no ipak sam ih većinu ispunila.... Kada god se prepustim sebi samoj dolaze očekivanja.... Očekivanja da će me određeni prijatelji tako ili onako tretirati, očekivanja da će dijete plesati na predstavi, očekivanje za mnoštvo nevrijednih stvari koje nas silno razočaraju kada se ne ostvare. Očekivanje da će me kuma uzeti za svoju kumu..... Život mi je prepun bezrazložne patnje zbog toga što sam nešto očekivala.
A velik je Bog, svet, dobar i blag. I dobro zna što mi treba. I kada se oslonim na Njega, nema razočarenja. Očekivanja nestaju, ostaje pouzdanje, javi se ona duboka ljubav, ne ljudska, već ona koja je čista, koja ljubi ne očekujući ništa za uzvrat. Radost i zahvala na svakom lijepom trenutku. Zašto onda ne ostajem stalno u Bogu..... Kada bih znala..... tako se lako udaljim....ali onda ipak vratim.
I onda slijedi mir.
srijeda, 11.06.2008.
Čudo iliti mirakul
nije li svako djete čudesno....
Svima nam je jasno kako djeca dolaze na svijet. Stravično je i tužno sve što je danas, a ne samo danas već cijelo prošlo stoljeće navelo i navodi ženu da ne porađa djecu koju je začela. A baš taj čin ljubavi koji dovodi do začetka djeteta i koji uzimamo svi zdravo za gotovo je čudo. Ima ono svoje riješenje u biologiji, i točno se zna što se događa do nastanka embrija, ali ja sam se odlučila za vjerovati u ono mnogo jednostavnije. Djelo ruku Božjih. Jer sve te biologije ne bi bilo da jednom davno Bog nije htio da to bude. Dakle i to je čudo. Ma sada bih mogla nabrajati situacije i događaje, i izgleda da je sve oko mene što se zbiva - čudo. Ali danas pišem ovaj post zato jer želim glasno zahvaliti na čudu u mom životu, koje bi se isto moglo tumačiti tako i onako. Dakle, pokazalo se da imam neki loš nalaz, zbog ćega sam morala raditi neke daljnje pretrage. Rezultate tih pretraga čekala sam mjesec i pol. U početku sam bila jako nemirna, nije mi bilo jasno zašto bih uopće imala kakvih problema zbog zdravog načina života kojeg vodim. Pitala sam se nije li to kakva kušnja.... Moja susjeda koja je odbolovala rak maternice i rak na dojkama slučajno mi je baš tih dana pričala kako je otkrila jedan pa drugi tumor..... Prolazila je iste testove kao i ja onda.... Zebnja je rasla u mom srcu. Već onda je u mojoj glavi zvonila jedna krasna pjesma koju mi je poslal prijatljica: o ženi koja je bolovala od krvarenja i hodala za Isusom. Kada je dotakla Njegove haljine ozdravila je. U nastavku pjesme ide ako ti želiš dotaknuti Krista možeš ga dotaknuti vjerom. Tako sam silno željela povjerovati. Željela sam ga dotaknuti. I onda je došlo Međugorje - dva dana ispunjena molitvom, i prinosom želje: Daj Isuse da te dotaknem. I tada sam znala. Dala sam mu sve u tom trenutku. Više vjere nisam imala, sve je bila Očeva volja. Nisam više osjećala strah. Očekivanje je ostalo, ali bez straha. Imala sam dovoljno vjere da sam znala da sve što će se događati je dio Božjeg plana za mene. I kada sam jučer vidjela dobar nalaz.... bila sam sretna, zahvalna, vesela...
A mogla sam svu ovu priču svesti na rečenicu: i sve je bila lažna uzbuna, medicina je pogriješila.
Ali ipak se odlučujem na ono prethodno i hvala Mu na tome.
subota, 07.06.2008.
Izbor
Izdaja! Juda je izdao Isusa. Petar je zatajio Isusa. Ja! Ja ga u svakom danu zatajim barem tri puta. Nebrojeno puta ga izdajem. Kaže moj brat koji se opredijelio za protestansku crkvu da kada se obratimo da dobivamo novo srce i tim srcem više ne činimo grijeh. Zapravo padamo svaki dan, ali to on nekako drugačije tumači. Probala sam razmišljati na taj način, ali mi je u životu puno više odmogao nego pomogao. Kada sagledam u sebe…. nisam nezadovoljna. Ne. Ali duša mi liči na vlastiti stan. Čistim, čistim ali stalno je nered. Paučine posvuda. Nakupljena prljavština na raznim mjestima, ona tvrdokorna, ispod ormara koje rijetko dižemo, a kada ih pomaknemo pobrišemo samo ono što se vidi. Zatim dijelovi koje čistimo svaki dan. I svaki dan se ponovo sve razbaca. Navečer, kada pospremam svoju dušu, vrlo sam blagonaklona prema sebi. Lako pronalazim izgovor za svoje propuste i nemare. Za neke stvari nađem mjesto pod tepihom, ostavim za sutra. Idem dalje. Sutradan nešto ispravim, na neke stvari obratim više pažnje, i to je dobro. Ali, one druge stvari koje sačinjavaju nered, kao roba koju moja djeca ostavljaju po cijelom stanu, a meni se ne da pospremati, e tako se ponavljaju i moje pogreške svaki dan. I naravno: izbor! Hoću li odabrati Božje ili ljudsko. I nije mi ljudsko slađe, ali je uvijek lakši izbor. Hoću li mamu voziti u dućan na prvi petak ili ići u crkvu, hoću li tati objašnjavati da ne živi čovjek samo o kruhu kojeg zaradi „svojim rukama“ već i onom drugom djelu, hoću li napokon televiziju izbaciti iz sobe ili ću ostati podložna televiziji i uredno je paliti svako veće mada njen program prezirem, hoću li nastaviti slušati susjeda kako ogovara sve druge susjede ili ga prekinuti i reći što? Ne, biram lakši put, onaj ljudski, negdje odšutim, negdje „odradim“, negdje dozvolim duši da zažmiri i tako svane novi dan.
A u potrebi sam Božje milosti. Svi smo, svaki na svoj način. I silno vjerujem u Božju milost. U rijeke Božje milosti. Ali, kada toliko ištem od Boga, i dobivam obilno, željela bih mijenjati sebe prema svjetlu, a imam osjećaj kao da tapkam na mjestu. Da mi je tijelu postati hram Božji, odreći se sebe da služim bližnjeg, pa da se tako približim Bogu svom. A i tu svaki dan padam…
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Srpanj 2011 (2)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Linkovi
Ema
magdalena
Blog.hr
FRANJEVAČKI PUT
meani
dido
mamaposebnogdjeteta
kruno
ljubljena
CRUCE
I DOK SAM TRAŽILA SAVRŠENU KRŠĆANSKU ZAJEDNICU SVATIH DA KADA BI POSOTJALA SAVRŠENA ZAJEDNICA JA NE BIH MOGLA PRIPADATI TAKVOJ JER SAMA NISAM SAVRŠENA
Prema riječima Ricka Warrena iz knjige Svrhovit život