Izdaja! Juda je izdao Isusa. Petar je zatajio Isusa. Ja! Ja ga u svakom danu zatajim barem tri puta. Nebrojeno puta ga izdajem. Kaže moj brat koji se opredijelio za protestansku crkvu da kada se obratimo da dobivamo novo srce i tim srcem više ne činimo grijeh. Zapravo padamo svaki dan, ali to on nekako drugačije tumači. Probala sam razmišljati na taj način, ali mi je u životu puno više odmogao nego pomogao. Kada sagledam u sebe…. nisam nezadovoljna. Ne. Ali duša mi liči na vlastiti stan. Čistim, čistim ali stalno je nered. Paučine posvuda. Nakupljena prljavština na raznim mjestima, ona tvrdokorna, ispod ormara koje rijetko dižemo, a kada ih pomaknemo pobrišemo samo ono što se vidi. Zatim dijelovi koje čistimo svaki dan. I svaki dan se ponovo sve razbaca. Navečer, kada pospremam svoju dušu, vrlo sam blagonaklona prema sebi. Lako pronalazim izgovor za svoje propuste i nemare. Za neke stvari nađem mjesto pod tepihom, ostavim za sutra. Idem dalje. Sutradan nešto ispravim, na neke stvari obratim više pažnje, i to je dobro. Ali, one druge stvari koje sačinjavaju nered, kao roba koju moja djeca ostavljaju po cijelom stanu, a meni se ne da pospremati, e tako se ponavljaju i moje pogreške svaki dan. I naravno: izbor! Hoću li odabrati Božje ili ljudsko. I nije mi ljudsko slađe, ali je uvijek lakši izbor. Hoću li mamu voziti u dućan na prvi petak ili ići u crkvu, hoću li tati objašnjavati da ne živi čovjek samo o kruhu kojeg zaradi „svojim rukama“ već i onom drugom djelu, hoću li napokon televiziju izbaciti iz sobe ili ću ostati podložna televiziji i uredno je paliti svako veće mada njen program prezirem, hoću li nastaviti slušati susjeda kako ogovara sve druge susjede ili ga prekinuti i reći što? Ne, biram lakši put, onaj ljudski, negdje odšutim, negdje „odradim“, negdje dozvolim duši da zažmiri i tako svane novi dan.
A u potrebi sam Božje milosti. Svi smo, svaki na svoj način. I silno vjerujem u Božju milost. U rijeke Božje milosti. Ali, kada toliko ištem od Boga, i dobivam obilno, željela bih mijenjati sebe prema svjetlu, a imam osjećaj kao da tapkam na mjestu. Da mi je tijelu postati hram Božji, odreći se sebe da služim bližnjeg, pa da se tako približim Bogu svom. A i tu svaki dan padam…
Post je objavljen 07.06.2008. u 21:00 sati.