Marketing
Mir u duši
Postoji jedno mjesto, daleko od Zagreba, blizu rijeke Une, blizu granice.... To mjesto može biti jednako čarobno kao i otrovno, samo zavisi kako se zagledamo u njega, u dušu mjesta i njegovih stanovnika, koji su oličenje mjesta. To mjesto je moj bijeg od stvarnosti, jer kada dođem tamo potpuno izgubim sebe (mogla bih kada bih dovoljno sagnula svoju tvrdu šiju), nestaje i moj posao i moje obrazovanje, čak i odgoj moje djece nije upitan. Nema očekivanja. Tamo sam samo što oni vide, snaha. Znači, po nekom defaultu sam tu, i to je svima dovoljno. Sigurno da sam kao takva izložena raznim kritikama, ali kao što rekoh, može biti i čarobno i otrovno. Ja volim da je čarobno.
To je bolom izranjeno mjesto, kako i mnoga druga mjesta na granici Lijepe naše. Rat je bjesnio ovuda, a posljedice su i danas vidljive, osim porušenih kuća, napuštene i neobrađene zemlje, slabog razvoja industrije nema niti sveg onog luksuza na kojeg sam navikla kao gradsko dijete. Nema ponuda trgovačkih centara, nema kina ni kazališta, zapravo nema nikakvih događanja. Ima samo osnovna škola, a sve ostalo vezano je za veće gradove koji su udaljeni 20 km, ili 50 km ili 100 km. A opet, svi koji su se odlučili ostati u tom mjestu školuju svoju djecu i narod je tamo zadovoljan. Ništa manje zadovoljan od nas naviklih na gradsku komociju. Opet je sve na dohvat ruke, i pošta i općina i trgovina i ambulanta.... ili barem na dohvat biciklom - najčešćim prijevoznim sredstvom. Teško je biti star u tom mjestu, ovisan o tuđoj pomoći koja će te odvesti doktoru, ali tamo se barem zna tko su starci i kome treba pomoć. Moja teta živi u većem gradu pa ne može ići na terapije jer ne može hodati, a nijedan unuk se nije javio da je dobrovoljno odveze svaki dan do bolnice, mada žive u njenoj kući..... Dakle, život nikada nije lak. Svaki od nas ima svoj križ i moramo ga nosit. I to je tako. Ima mladih u tom mjestu, i oni se druže i zabavljaju, zna se kamo idu i sa kime su, svak zna svakog... znači ne može se dogoditi slučaj Elizabeth Fritzl koja je kao nestala, pa ni njena majka nije shvatila da živi u podrumu njene kuće..... smrznem se kada se sjetim članka, kojeg nisam željela čak niti proćitati dokraja. U tom mjestu nema mnogo mogućnosti za dodatne aktivnosti naše djece, znači poslije škole do koje idu pješke, bez prevelike bojazni i uvijek u društvu poznatih, nema voženja na strani jezik, poslije kojeg se treba žuriti na gimnastiku koja počinje za čas, a iza koje treba ići na ples u drugi dio grada. Ne tamo djeca idu kući poslije nastave. Da li je to dobro ili loše? Ne znam, ali sigurno imaju više vremena biti djeca. Zanimljivo je, kada dođe ljeto to mjesto je puno onih koji su otišli raditi u veće gradove, van države, ali i oni i njihova djeca rado svraćaju baš to malo mjesto na odmor.
Ono što sam zapravo htjela opisati, a post je odužio, je crkva. Ne velika, ali krasna crkva u središtu mjesta. Crkva koja je za rata bila srušena do temelja, sada je novoizgrađena i krasna je. Misa jedna na dan. Unutra i izvana sva je dovršena, ali fali onaj luksuz na koji sam navikla u zagrebačkim crkvama. Oltar je tamo gdje mu je i mjesto, iza oltara na zidu je slika Presvetog Trojstva, ručno izrađena od njihova umjetnika, ista slika koja je visila na zidu i prethodne crkve, a koja je u ratu uništena. Podno slike, na mramornom postolju trezor sa Presveetim, bijela hostijica, moj Gospodin. Nikada mi u životu nije bilo dano da vidim svu veličinu te male Hostije, u tom skromnom okružju..... ne mogu to riječima opisati. On dostojno počiva tamo, u toj maloj crkvi na kraju svijeta, kao što počiva i u vatikanskoj najvećoj katedrali. A nakon pretvorbe silazi i dolazi svakom od nas. I dok bakice čudnovato pjevaju otežući svaku živu pjesmu, stojim u redu za pričest, i srce mi se raduje.... ne zato jer je poneseno trenutkom, sigurno ne zbog pjesme koja me zna ponijeti, već samo zbog želje da se smanjim, da kleknem, da pognem glavu Bogu mom, u omanjoj crkvi, u malenom mjestu, i gledam kako je moj Bog sišao sa tog skromnog oltara visoko uzdignute glave i spustio se u malu Hostiju.
I opet je mir u mojoj duši.
To je bolom izranjeno mjesto, kako i mnoga druga mjesta na granici Lijepe naše. Rat je bjesnio ovuda, a posljedice su i danas vidljive, osim porušenih kuća, napuštene i neobrađene zemlje, slabog razvoja industrije nema niti sveg onog luksuza na kojeg sam navikla kao gradsko dijete. Nema ponuda trgovačkih centara, nema kina ni kazališta, zapravo nema nikakvih događanja. Ima samo osnovna škola, a sve ostalo vezano je za veće gradove koji su udaljeni 20 km, ili 50 km ili 100 km. A opet, svi koji su se odlučili ostati u tom mjestu školuju svoju djecu i narod je tamo zadovoljan. Ništa manje zadovoljan od nas naviklih na gradsku komociju. Opet je sve na dohvat ruke, i pošta i općina i trgovina i ambulanta.... ili barem na dohvat biciklom - najčešćim prijevoznim sredstvom. Teško je biti star u tom mjestu, ovisan o tuđoj pomoći koja će te odvesti doktoru, ali tamo se barem zna tko su starci i kome treba pomoć. Moja teta živi u većem gradu pa ne može ići na terapije jer ne može hodati, a nijedan unuk se nije javio da je dobrovoljno odveze svaki dan do bolnice, mada žive u njenoj kući..... Dakle, život nikada nije lak. Svaki od nas ima svoj križ i moramo ga nosit. I to je tako. Ima mladih u tom mjestu, i oni se druže i zabavljaju, zna se kamo idu i sa kime su, svak zna svakog... znači ne može se dogoditi slučaj Elizabeth Fritzl koja je kao nestala, pa ni njena majka nije shvatila da živi u podrumu njene kuće..... smrznem se kada se sjetim članka, kojeg nisam željela čak niti proćitati dokraja. U tom mjestu nema mnogo mogućnosti za dodatne aktivnosti naše djece, znači poslije škole do koje idu pješke, bez prevelike bojazni i uvijek u društvu poznatih, nema voženja na strani jezik, poslije kojeg se treba žuriti na gimnastiku koja počinje za čas, a iza koje treba ići na ples u drugi dio grada. Ne tamo djeca idu kući poslije nastave. Da li je to dobro ili loše? Ne znam, ali sigurno imaju više vremena biti djeca. Zanimljivo je, kada dođe ljeto to mjesto je puno onih koji su otišli raditi u veće gradove, van države, ali i oni i njihova djeca rado svraćaju baš to malo mjesto na odmor.
Ono što sam zapravo htjela opisati, a post je odužio, je crkva. Ne velika, ali krasna crkva u središtu mjesta. Crkva koja je za rata bila srušena do temelja, sada je novoizgrađena i krasna je. Misa jedna na dan. Unutra i izvana sva je dovršena, ali fali onaj luksuz na koji sam navikla u zagrebačkim crkvama. Oltar je tamo gdje mu je i mjesto, iza oltara na zidu je slika Presvetog Trojstva, ručno izrađena od njihova umjetnika, ista slika koja je visila na zidu i prethodne crkve, a koja je u ratu uništena. Podno slike, na mramornom postolju trezor sa Presveetim, bijela hostijica, moj Gospodin. Nikada mi u životu nije bilo dano da vidim svu veličinu te male Hostije, u tom skromnom okružju..... ne mogu to riječima opisati. On dostojno počiva tamo, u toj maloj crkvi na kraju svijeta, kao što počiva i u vatikanskoj najvećoj katedrali. A nakon pretvorbe silazi i dolazi svakom od nas. I dok bakice čudnovato pjevaju otežući svaku živu pjesmu, stojim u redu za pričest, i srce mi se raduje.... ne zato jer je poneseno trenutkom, sigurno ne zbog pjesme koja me zna ponijeti, već samo zbog želje da se smanjim, da kleknem, da pognem glavu Bogu mom, u omanjoj crkvi, u malenom mjestu, i gledam kako je moj Bog sišao sa tog skromnog oltara visoko uzdignute glave i spustio se u malu Hostiju.
I opet je mir u mojoj duši.
Post je objavljen 23.06.2008. u 14:41 sati.