Snaga Tvokuna https://blog.dnevnik.hr/torakvokun

ponedjeljak, 02.07.2018.

Feniks? Ili samo jedna priča o nama!


Uvijek isti osjećaj ... ne mogu se oteti ne mogu pobjeći. Zarobljena sam i ne znam kako izaći kako samo jednostavno otrčati. Najgora stvar je što kad napravim prvih nekoliko koraka kad uhvatim zalet samo stanem jer ne mogu disati. Postane preteško i vratim se natrag. Osjećam se zatrpano, tromo i ne mogu se pokrenuti. Onda se ponovno nešto dogodi, onda budem sretna i onda sve zaboravim zaboravim na te pokušaje zaboravim na osjećaj tuge i jada i osjećam se savršeno. Samo jednim pogledom, jednim čudnim dodirom on napravi da mi je stvarno divno i da sam stvarno sretna i da zaboravim na sve oko sebe.
Nije mi vjerovao. Nije vjerovao kad kažem da se bojim. Nije mogao shvatiti. Mislio je da je to ljubav. Ljubav .. hmm .. da ... bivša ljubav zapravo ona koja je prošla i prije nego sam ja bila spremna to sebi priznati. Otišla je ona davno, davno kad sam ja još bila zasljepljena nekim čudnim sjajem. On je ostao duže od ljubavi, on je bio tu malo duže i zasljepljivao me. Ali i on je sada otišao. Nema više ničega. Ni ljubavi ni sjaja. Samo strah. Ali on nije vjerovao u njega.

Pojavio se samo odjednom i ne, neću lagati, mislila sam da je kao i drugi prije njega. Da je samo još jedan od onih običnih nebitnih koji samo dođu i koji su daleko od toga da ja budem njihova. Da prodaje prazne priče i da će na kraju napraviti sve isto kao i svi prije njega .. ali nije. Ostao je i duže nego što sam mislila da hoće. Trpio me i trpi me i dalje. Sve moje gluposti, ispade, izjave, tugu, jad i sreću sve on trpi i šuti i samo nekako, ne znam kako, napravi da mi je bolje. Ali ne vjeruje u to.
Nekada dok sam bila zasljepljena onim glupim sjajem imala sam moć napraviti njega sretnim, imala sam tu moć i bila sam sretna. To nas je sada dovelo tu gdje jesmo. Tu u točku iz koje bismo oboje htjeli pobjeći ali ne možemo jer smo svjesni da smo se previše puta omotali u tu čudnu nit koja nas sad spaja i koja nam neda na se rastavimo ali nas svejedno drži dovoljno daleko.Dovelo nas je tu u točku gdje ja ovisim o tome hoće li on skupiti dovoljno snage da oboje opstanemo.

Ja želim, želim, želim, želim, ali isto tako i on želi, želi, želi ... želimo previše, da, vjerojatno oboje i vjerojatno odmah, samo ja to priznam a on se boji ili priznaje ali samo sebi. Ne znam. Ma zapravo priznaje i on .. samo ja to teško shvatim. A on to pusti i nema snage više objašnjavati mojem ogromnom egu neke stvari koje on zasjenjuje i jednostavno ne vidi, ne primjećuje.

Baš kad pomislim evo to je to, idem, gotovo, sad sam spremna idem i neću se više vratiti završili smo dostigli smo cilj nema dalje ... stanem, i ne mogu potrčati, u dubini duše ni ne želim. Želim hodati polako ali da je on tu kraj mene, da koračamo zajedno i da ne žurimo da se ne opiremo. Svjesna da je taj naš cilj zapravo još jako jako daleko. Svjesna da i on zna da moramo još neko vrijeme biti tu zajedno i da moramo biti strpljivi i jačati sami sebe.
On misli da sam ja jaka da sam ja hladna da ja ne znam voljeti da ja ne znam osjećati, da ne znam uopće što su osjećaji. On zna samo za moje želje jer ih prečesto izgovaram na glas. On ne zna da i ja imam osjećaje. Da i ja mogu voljeti na milijun načina i mrziti na milijun i jedan i da mi je neopisivo teže mrziti i biti prema nekome zla. Lakše je voljeti, lakše je gledati sve onim nekim dobrim očima nego se truditi biti zla i biti hladna jer ja to nisam. Bilo je teško trebalo mi je vremena da naučim igrati tu ulogu, da naučim ne pokazivati koliko marim za tuđe osjećaje nego pokazati samo hladnoću i potruditi se da ju i drugi osjete. Mislim da sam postala jako dobra u tome.. Bilo je teško trebale su mi godine i onda sam u samo jednom danu to uspjela.

Pjesma kaže da je bolje biti povrijeđen nego žaliti što nikada nisi probao. I život to kaže. Ali ja sam jedna od onih koja želi dobre stvari zadržati za sebe. I jedna od onih koja je svjesna kako je teška i kako je u nekim situacijama totalno nedostojna. On to ne može shvatiti. Znam da ne može jer me je gledao drugačije nego ja gledam sebe. Ali dopustit će mi da sebe poznajem malo bolje nego me on poznaje. Ili ipak samo mislim da je tako. Čita me. Čita me i više nego što sam ja htjela da pročita.

Sve sam bila izgubila u samo jednom danu. Izgubila sam samopouzdanje, izgubila sam vjeru u sebe i izgubila sam osjećaje. To je bilo isti dan kad sam dobila sposobnost pogledom prenijeti onu odvratnu hladnoću. Ali sad ... sad znam da to nisam izgubila u jednom danu, to sam danima gubila baš kao i svoje dostojanstvo. Danima samo ja to nisam primjećivala ... opet zbog onog glupog sjaja. Je li mi žao ? Nije. Nikada mi neće biti žao. Zašto ? Zato jer znam da sam ja žena. Da, on bi se vjerojatno nasmijao na to jer mu je moj pojam žene jednak pojmu aždaja ili vještica, ali ne, ja ga tumačim drugačije. Znam da sam snažna i da ću se vratiti jača nego prije, da sam Feniks .. da ću se roditi iz pepela. Ali zapravo već sam se rodila. Rodila sam se kad sam upoznala njega. Samo... još me izvlači iz pepela, nikako da se očistim od te prljavštine, nikako da maknem sa sebe onu staru sebe svaki i najmanji komadić tog odvratnog bića koje sam bila nekada.

Crvena. Žarko crvena, vatrena, snažna i puna energije, želje, volje, ljubavi. Da baš takva. Divna i najljepša ću biti. Treba nam još malo vremena. Skupljamo snagu. Oboje. Znam da je umoran. Znam da sumnja i da mu ništa nije jasno i da misli da se ja nikada neću izvuči. Znam da misli da je zarobljen tu samnom da ga nikada neću pustitti da nikada neću uspjeti da ga nikada neću poslušati i da je sav njegov trud uzaludan. Ali hoću. Ja znam da hoću i da je on taj koji je zaslužan. Bez njega vjerojatno onaj crni pepeo koji me je prekrivao još bi bio tu. Još bih bila zatrpana ispod njega. On mi je prvo očistio oči. Onda mi je očistio glavu. Vrat. Tijelo. Noge. Još malo pepela ostalo je na krilima, ali i to će skinuti. Znam da hoće. I kad me vidi kako letim bit će sretan. Samo treba snagu. Znam da treba i znam da će ju skupiti. Jer mu je stalo. A stalo mu je jer je i meni stalo. I nije to zbog one niti koja nas veže ali drži odvojenima. Ne, nije to zbog toga. To je nešto iznutra nešto što tu nit čini lakšom za podnijeti.
Samo želim da zna da je poseban. Nikada nije bio običan kao što je govorio. Nikada. Čak ni onda kad sam ga upoznala. Nikada ga ja neću doživjeti kao nešto obično jer on je meni poseban. Previše poseban. On to neće shvatiti. Bit će skroman kao i inače i reći će da pretjerujem da je on običan i da pričam gluposti kao i inače. Ali ne nisu gluposti. Ja to znam. Ja to osjećam.

Sretni, da jednom ćemo biti oboje. Jer mi smo se i upoznali da jedno drugome pokažemo da sreću treba tražiti na drugom mjestu. Da jedno drugom pokažemo da može biti drugačije ... sada znamo što trebamo tražiti, izoštrili smo svoje kriterije. On zna da ovako nešto kao što sam ja nikada više neće naći. Ja znam da tako nešto kao što je on nikada neću naći. Mi smo jedinstveni oboje. Pokazujemo jedno drugome da treba malo dublje kopati kako bi pronašao one posebne primjerke koje ne vidiš svaki dan jer kad ih gledaš svaki dan pomisliš da samo to postoji. Da ćeš jednog dana i ti dobiti tako nešto obično i nimalo posebno i zapravo nećeš biti sretan. On je meni pokazao da postoji nešto... nešto divno i posebno i potpuno drugačije i da takvi ljudi još uvijek postoje ali da nisu javno izloženi jer ih ovi obični primjerci uglavnom ne znaju cijeniti. Nadam se da sam i ja njemu isto pokazala da postoje drugačije djevojke od onih koje viđa svaki dan i da će jednom jedna takva drugačija biti samo njegova i da ne smije pristajati na ništa manje od toga, jer znam da ja neću. Neću jer mi je on pokazao da sam vrijedna i da ne zaslužujem manje.


Moja strast .. pisanje ...
Komentare željno iščekujem njami dajte si oduška .. i nadam se da će Vam se svidjeti bar malo naughty

Oznake: #past #people #love #friends #Feniks

02.07.2018. u 18:44 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.