Tisuću zašto - tisuću ne znam
30.11.2005., srijeda
Tisuć-blog ponosno predstavlja - I. put
|
Jednom kad bude pisana povijest hrvatskog blogovlja, a usudio bih se reći i pisane riječi općenito - ovo će biti jedan od onih prekretničkih datuma. Dan kada je pet blogera pokazalo da osim što pišu vrhunske tekstove, iako su direktori multinacionalki, također imaju široku dušu i još veće srce. Konsenzusom je, naime, odlučeno da se dopusti gostovanje would-be blogera na našemu blogu. Pojavljivanjem po prvi put, a pod našim zaštitničkim skutima, novajlija zna da će biti pročitan, da neće biti raščerećen i da nam duguje pivo. Prvi gost je već nekoliko puta spomenuti Hrane - centarfor-stoik, bivši šogor jednog od nas, Eseker (to smo mu oprostili), te elitist (to nismo). Da ne duljimo - evo i njegova teksta: Lažni identitet i preporod Nećemo o glupostima, u preporod vjeruju samo naivci (vuk ostaje vuk itd. no ne bih želio da nas se veže za trenutačnog nam debelog, seoskog, nemoralnog, i čini se prilično uspješnog u lovi, obnašatelja gradske vlasti). No o identitetu bi već mogli. Što zapravo čini identitet čovjeka? (pitanje nad pitanjima). Karakter vrlo vjerojatno, posao nikako, okolina možda, no prije svega dosljednost u podržavanju sportskih kolektiva, prvenstveno iz mjesta gdje je rođen. Kako, naime, dakle koja je to sudba kleta dovela do toga da netko tko je rođen i odrastao u jednom mjestu navija za klub iz drugog mjesta. Ima takvih, o da, rijetki i dragi čitatelji bloga. Štoviše, ponešto ih je i među autorima stranice na kojoj istražujete (o problemu učestalog korištenja stranih riječi tipa browser, explorer, net, itd. možda drugom prilikom, no ja ću tvrdolinijaški koristiti nepriznate hrvatske prijevode, jer je i jezik sadržaj identiteta, te ja ne bih da me se miješa sa američkim seljačinama). Nije sad bitno koji sport, niti koji klub, iako se mahom radi o istom sportu i istim klubovima. Nije važno kada i kako, treba aristotelovim načinom iznaći odgovor na pitanje zašto (a da zadržimo jedinstvo mjesta, vremena i radnje). Ja sam tu došao do stava, iako sumnjam, kao i Hure, u opravdanost zauzimanja bilo kakvih stavova, što će nam to. Najprije argumenti onih koji su predmetom ovog teksta, nazvat ćemo ih poturicama, ekonomičnosti radi. Pa tako kažu: xy je velik klub, zy-a se prvog sjećam, te najčešći - otamo su mi đed i baba, mati i ćaća. Ne treba duljiti, prvi argument je čisti kompleks, drugi teška bljezgarija a treći zavrijeđuje podublju analizu. Onaj koji slijedi pretke jer su oni od negdje, jer imaju nekakve vrijednosti, nije sam od nigdje i nema vlastitih vrijednosti, da se kolokvijalno izrazim. Taj je preslik prošlog vremena, isprali mu mozak, i čudo da ga već nisu upisali u kojekakvu mladež nečega da lijepi plakate. Neće bogme, ne da se mali, iako bi mati (ćaća) rado. Neće mali da mu netko formira stavove, hoće on to sam. A šta je onda s klubom, pitanje se postavlja, najčešće subotom prijepodne. Dakle onaj koji nešto radi jer su to radili drugi nema vlastiti identitet, pa bili to i preci mu. Npr. Tuga je iz Poljske, njen ćaća iz Irana, Ante je Tugin sin i iz Hercegovine je, a mali Franjo je Antin i rođen je u Zagrebu (Franjo je poturica kakvima se ovdje bavimo). Ergo, Franjo je iz Irana i navijat će, po analogiji, za Esteghlal, Taj, Pas, Piroozi ili Persepolis. E neće, ne ide to tako. Jer usmena je predaja kratkog vijeka, a pismenost na ovim prostorima rijetka je pojava (takvi kao Franjo nabroje pretke do drugog, trećeg koljena najviše, iako o njihovim precima stalno slušamo, npr. što bi moja baba rekla…, što bi moj đed reko…). Stoga ne brinimo, mali Roko od Franje sin, kad se preseli u London jer tamo ima puno više trgovina, navijat će za Hančester Hunajted. Ćaća će mu za Božić donijeti Hinamov (Ghajdukov) šal, ali bit će kasno, ostat će samo suza na zagorskom bregu i dišpet u podrumu (usput, dišpet, šta je to, neko vino?). Objektivno kod ovakvih stvari caruje oportunizam. Mali Roko će, kad ga u Londonu pitaju zašto Hančester, reći da ga se prvog sjeća, a njegov mali John će navijati jer mu je i ćaća isto. Zatvoreni krug. Hrane, guest long-time-ago-extinguished star P.S. Da netko ne pomisli krivo, pisac teksta ograđuje se od ovog ognjištarskog problema, s prijezirom gleda na šutanje lopte (ako ju ne šuta sam) i konstatira neuspjehe perjanica lopovluka i obmane u međunarodnim nastupima, pristupa problemu s čisto sociološkog stajališta i ponekad navija za Osijek. Blogerima: stulti scire volunt, quod docti non docuerunt. (prijevod za neznalice latinskog, ako takvih uopće ima, potražiti u rječniku latinskih izreka, jer autor latinski ne zna a prijevod je zaboravio). |
- 14:04 - Komentari (24) - Isprintaj - #
29.11.2005., utorak
Jebeš zemlju..
|
.. koja Bosne nema – kaže ona stara narodna. A Bosna je bila siva i tužna. Vozio sam pokraj istoimene rijeke, po uskoj i grbavoj cesti koja se ironično nazivala magistralom. Još od Mostara pratio me je pravi potop, i tek pred koju minutu kiša je bila stala. Volio sam Bosnu; lijepu, milu, zdravu, gizdavu; njezine srdačne ljude i mirisne behare. Ali, to više nije bila Bosna iz moga djetinjstva, bezbrižna zemlja mističnih minareta i strmih livada na kojima su krave pasle pod ručnom, prijateljska.. moja… Bosna je sad plakala, zaboravljena i jadna. Na svakom proširenju uz cestu uzdizale su se hrpe smeća, a čitavo riječno korito bilo je «ukrašeno» raznobojnim plastičnim vrećicama i bocama koje su ljudi godinama bacali u rijeku, misleći da time prestaje biti njihova briga i da će otići u neku zemlju koja je sretnija od njihove. Negdje pred Zenicom, u daljini uz cestu ugledam priliku u crvenom kako mi maše da se zaustavim. Još kao dijete, stopirajući satima na ljetnoj žezi, obećao sam si da ću uvijek stajati autostoperima. Instinktivno prikočim, izbacim desni «žmigavac» i zaustavim se kraj ceste. U prozor mi se krezubim osmjehom kezila žena od svojih četrdeset-pedeset godina, u crvenoj Adidas trenerci, s kišobranom u jednoj i vrećicom u drugoj ruci. - Do Šehovića? – upita. - Ja idem prema Zenici… - Pa to ti je to – odgovori ona ulazeći u auto. Prljavim prstima, na kojima se se nazirali ostaci crvenog laka za nokte, iz vrećice izvadi kiflu i pruži mi je. - 'Oćeš? - Ne mogu, hvala – odgovorim. - Ima li još puno do Zenice? – upitam, tek toliko da nešto kažem. - Desetak, petn'est minuta – uzvrati ona. - Idem tamo na sajam. Radim za njemačku firmu koja proizvodi priključke za poljoprivredne strojeve – nastavih ja kao da to ikoga zanima – Čime se vi bavite? - Pušim – reče ona bez imalo srama i nastavi žvakati kiflu. - A ti si oženjen? – upita me. - Jesam – slažem. - Jašta već jesi..Tako fin momak.. Sigurno ti je i žena fina.. - Jest, lijepa je – slažem ponovo. Šutjeli smo neko vrijeme. - 'Oćeš mi dat' jednu cigaru? - Uzmite – odvratim i pružim joj kutiju bijelog Ronhila. - Lijepo je vama tamo u Hrvatskoj- nastavi ona -imate fine plate, vozite dobra kola.. Nas su ovdje svi zaboravili. Fabrike se pozatvarale, nigdje posla.. A treba nečim hranit' djecu. Samo se i meni pos'o utanjio u zadnje vrijeme. Nema ni'ko para. Prije se moglo uzet' po pedeset-še'set maraka u smjeni, sad ako zaradim dva'est, dobro je..- lamentirala je. - Eto, tu ćeš mi stat' – pokaza na blatnjavo parkiralište uz cestu, gdje se jedna oskudno odjevena kurva već nervozno šetkala gore- dolje. - O pićka joj materina, zauzela mi mjesto – opsuje moja suputnica ljuto – vozi još malo dolje. Zaustavih se nekih stotinjak metara od konkurencije. - E pa, momak, fala ti – reče. - Nema na čemu – odgovorih s olakšanjem. - Pozdravi ženu i fala za cigare – doda zatvarajući vrata. - Doviđenja. Izbacih lijevi «žmigavac», vratih se na cestu i odoh za svojim poslom. A ona ode za svojim. hreno |
- 11:32 - Komentari (121) - Isprintaj - #
28.11.2005., ponedjeljak
Proljeće u mome gradu
|
Proljeće je. Al' neko sjebano proljeće. Danima pada kiša i svi samo govore o vremenu. Mene boli kurac. Ne treba mi kiša da bih bio depresivan. Imam ja svoje JA. Katica je došla oko jedan. Nije joj bilo drago što sam još u krevetu. Moram priznati da je Katica malo smiješno ime za moju djevojku. U savršenom svijetu tako se zove, recimo tatina tetka. Ili susjeda koja mami svaki tjedan donosi jaja za kolače.( Dobro jutro, susjeda, evo friška jaja, kuna komad. – Kako kuna,gospođo Katice, na pijaci su devedeset lipa?- Ali, susjeda, ovo su domaća, vidite kako su fina žuta, nema vam takvih na pijaci..) Isprva sam je zvao svakako – Kato, Keti, Kejt, Katrina kad bi bila ljuta. Kasnije sam se navikao. Uostalom, Katica je imala takvu sisu da se komotno mogla zvati i Gertruda. Ustao sam. Nevjerojatno je što je sve muškarac spreman učiniti radi žene. No, žena u Katici nije bila zadovoljna. - Volim te - rekoh da je odobrovoljim. Ništa. No response. - Poljubi me, Kato- mislio sam da će Shakespeare pomoći. Nije. -Jebi ga onda. Tebi čovjek stvarno ne može ugoditi – rekao sam pokušavajući ne popišati dasku na školjci. Nisam uspio. Zato što muškarci ne mogu raditi dva posla odjednom. - Oprosti, dušo. Malo sam neraspoložena. Valjda zbog vremena – rekla je Katica dok mi je pekla jaja. - Rek'o je Vakula da će od sutra bit bolje. - Je, rek'o je i da će prošli vikend biti toplo, pa mi se smrzlo dupe kad smo išli na Sljeme. - Pa nije ti Vakula kriv što su Ameri sjebali klimu? Mrzio sam kad pljuje po Vakuli. - Pa nije kriv, ali da barem jednom tjedno pogodi kakvo će bit vrijeme. - Slušaj, Kato, ako mi još samo jednom...ma, zaboravi..jesu gotova jaja? Nije mi se dalo više prepirati. Dan je bio previše tmuran za bilo kakvu zahtjevniju svađu. hreno |
- 11:50 - Komentari (27) - Isprintaj - #
24.11.2005., četvrtak
Šta će s nama sutra biti?*
|
Već dugo sam iskreno suspičav, što bi kazao brat Apstinencio, prema vlastitoj mi budućnosti. I ne bi to bio ni neki problem, nikada niti nisam imao previše povjerenja u vlastito prosuđivanje, nego i drugi sve više sumnjaju u mene. E, to je već nešto što me pomalo brine. Najme kaj – još od malena sam bio dečko koji obećava. Neću sad to pobliže opisivati, ali svi znamo što to znači. No, onda sam upao u loše društvo. U mojim najosjetljivijim godinama neki moji prijatelji su počeli nositi duge kose, pušiti pljuge, piti i drpat se s curama koje to dopuste. Pošto sam oduvijek bio povodljiv – i ja sam htio drpat cure. A kako je za to trebalo pušit i pit – i to sam radio. Osim što sam se često nedjeljom sramio svojih postupaka, sve se to odrazilo i na moja akademska postignuća. No, tada nije bilo kul biti odličan (pa makar se radilo i o gimnaziji), tako da sam imao ipak jedno obilježje kula. Ipak, znači, nešto. Družio sam se s više ili manje sebi sličnima – tu je bio stanoviti Hička koji je pjevao u kultnom bendu i pisao stihove koji su potresli moju nježnu dušu – i još je uvijek tresu (dođi, dođi svome rođi da te rođo pod nož stavi, da ti rođo kičmu vadi, te programatski ja sam alkohol, moj pas je alkohol – ja povraćam, on jedeeee!). Poslije je bilo sve gore i gore. Gornje poglavlje je napisano 15. 10. 2005 No vremena se mijenjaju, svi stare, a neki postaju i mudriji. Danas ne pušim zato što sam povodljiv nego zato što sam ovisan. Privodim kraju vlastitu preobrazbu. Faks sam upisao zbog oca, davao ispite zbog majke, a izgleda da ću diplomirati zbog sebe. Naučio sam odgoditi kratkoročno zadovoljstvo zbog dugoročnog. Osim kad mi pobjegne. Dugoročno planiranje je ključni pojam, ali i karakterna odlika. Isti oni koji su nekad pjevali o hranjenju ćuke povraćanjem – danas pjevaju ode slobodnom tržištu i zagrebačkoj burzi. S druge strane osobe koje su bile oličenje zen-budizma – osobe kojima bi mogli i puževi pobjeći – danas su vlasnici nekolicine privrednih subjekata, a gotovo da posluju i sa Milanskom veletržnicom! Tješi me općepoznata činjenica da je karijerist samo luzer koji je uspio. No vratimo se omiljenoj temi mojih razgovora – meni. Dakle – u zadnje vrijeme neki upitnici nad mojom budućnošću vise: jesi li svjestan koliko imaš godina; zar je moguće da si kreditno sposoban; zašto se ne ugledaš na kuma; kad ćeš odrasti????? (četiri upitnika za četiri potvrdna odgovora) Gornje poglavlje je napisano 1. 11. 2005. Glupost. Odrastanje neki među nama, ograničeniji – ako ćemo iskreno, doživljavaju kao proces u kojem osoba odaje dojam ozbiljnosti. Naglasak je na "odaje dojam" – jer je to u biti prevara. Fingiranje ozbiljnosti. Nesigurne osobe se prave odraslije nego što jesu. A toliko su dosadne da svoju glumu mogu izraziti samo u vanjskim obilježima ozbiljnosti. Dosada je smrt. Lažna ozbiljnost je samo rezultat prikrivanja vlastite nezanimljivosti, kao i manjka u vjere u sebe (i još koješta čega se ne mogu sada sjetiti). Istinsko odrastanje nema veze s gore navedenim i proces je koji ne prestaje. Moj kum Hlado odrasta. I sa svojim sinom se igra kao što se sam igrao kad je bio beba. Odrastanje je prihvaćanje života sa svim što on nosi. I sa smiješkom. I tu prestaje svaka sumnjičavost koju suspičavošču nazvah. Godine su proletele… …i neka su. Hure, na današnji dan *Bit će svega. |
- 21:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #
22.11.2005., utorak
Skejanje*
|
*Jednom davno, dok su štakori hodali zemljom u maloj, ali zato nacističkoj državici republici srpskoj, mudri su im se jezičari odlučili na radikalnu ekavizaciju standardnog jezika. Taj obersrpski je, nevjerovali ili da, puno, puno veća lakrdija od onog, već hvala bogu lagano zaboravljenog, novohrvatskog. Vrhunac ekavizacije je bila riječ "ež", koja je označavala malo, slatko i bodljikavo stvorenje poznato na području bivše države pod imenom "jež". Ove nimalo dirljive priče o ljudskoj gluposti smo se sjetili na Jahorini 2003. na 2004. kamo smo otišli na skijanje. Na skijanje smo otišli, ali bijasmo na skejanju. Piće je bilo peće i zato nismo uopće pili, ali smo mnogo peli. Skejali smo, smejali se i devanili. Belo nam je lepo! Čemu ovaj povijesni osvrt - neke se od vas pitaju. Vrlo jednostavno - na Jahorinu opet gremo, skijamo i padamo i jesmo i nismo - od 22. do 29. siječnja. Uplatio je brat Dele apartman za četiri osobe. A u tom grmu leži ec, naime niti Hile niti ja ne želimo ići sa našim prijateljima - da se razumijemo naši prijatelji su divne osobe, duševno zdravi i laki na novčaniku - nije u njima problem. (Uplatili su uostalom i kaparu, no mi ćemo ju znati potrošiti!) Problem je u nama. Ili u vama, ako ćemo baš iskreno, drage čitateljice. Dosta nam je tih mladenačkih odlazaka na neprijateljske teritorije gdje se moramo boriti sa barem nekoliko predrasuda istovremeno: a) Stranac je - traži provod za jednu večer (ovo je čak i istina - no mi ih moramo uvjeriti da griješe, a potom još i da zgriješe) b) Hrvat je - ebo bi nam majku (glupost - ebo bi kćer, t.j. nju) c) Plaća cuge - misli da me može kupiti (ne mislim, ali se nadam) I zato - tražimo ovim putem, među vama zainteresirane čitateljice, dvije ženske osobe željne skejanja, moralno neosveštene, no svesne lepote poroka. Osim toga bilo bi lijepo kad bi bile lijepe, a dobro bi došlo i da ponesete dosta novaca - ne želimo vam plaćati vaše uživanje. Traženi profil: Ljepota (vanjska) Dobrota (unutarnja) Obline (da, ali ne oko struka) Osmijeh (odmjeren) Nos (umjeren) Ukus (nikakav) Moral (postmoderni) Bogatstvo (da) Čistoća (tjelesna) Obrazovanje (a?) Principi (ne) Ukoliko se prepoznajete - javite se. Ukoliko se i ne prepoznajete – opet se javite. Bit ćete nam svakako bolje društvo od Hrene i Hije koje ovim putem iskreno pozdravljamo. Ako imate dečka ili ste, jadne ne bile, udate – ne brinite, mi imamo široke slavonsko-slavenske duše i prihvatit ćemo vas sa svim vašim manama. Izjasnite se javno putem komentara – transparentnost je ono čemu težimo – a mi ćemo vam zauzvrat pružiti onoliko koliko možemo. Hure (i Dele) |
- 19:54 - Komentari (28) - Isprintaj - #
Kenjanje u dvoje
|
Lijepo oblikovane čitateljice i nedragi moji hrijatelji, kroz uobičajeni radni dan, kao i mnoge od vas, vode me isključivo lijepe stvari. Tempiranje čarobnih trenutaka pomaže mi da prođem kroz one manje ili nimalo čarobne, kojih je znate i sami- znatno više. Danima u kojim na vidiku nema lijepih trenutaka biram neke osrednje događaje te ih postavljam kao fiksne, npr- otić malo vidit velke sise prodavačice u PPK u prizemlju moje zgrade- događaj koji je siguran svaki drugi dan uključujući i vikende, dakle događaj koji je siguran ko sranje (kako bi rekao naš dobri skijaš Ivica). Rabim ga pred kraj mjeseca kada je ona jedina žena koju mogu vidit besple ili u mamurnu subotu kada bez problema mogu jedino- gledati... Jedan od dva dnevna hajlajtsa za radnog vremena je svakako velko dupe moga šefa tajnice kojoj često pomognem zbrojiti brojeve- osnovicu množimo sa 1,22 i dobijemo iznos sa PDVom, a iznos sa PDVom dijelimo sa 1,22 i dobijemo osnovicu- zašto osnovicu ne mogu dobiti tako da od iznosa sa PDV-om oduzmem 22% iznosa sa PDVom, ja uistinu ne znam....Uglavnom, uvijek to napravim dobro pa me zove kad se smete- ja se pak smetem kad ona stane pored mene pa smo oboje u transu. I drhtimo mi onda skupa- ona zbog straha od šefa, a ja zato što ona drhti; i malo zbog šefa da me ne vidi. Njenu guzu mnogi bi ocjenili velikom no ja bi ju ocjenio skoro savršenom. Savršena je najme samo jedna- guza moje srednjoškolske profesorice iz informatike... Drugi trenutak sreće na poslu je obavezno hranje poslije popijene kave- negdje između 8:30 i 8:40. Koliko će operacija trajati, nikad se ne zna, a ovisi o tom dal sam karto večer prije i ak jesam- kolko sam popio. Pogađate, takva jutra izuzetno su teška a u pravilu počinju pozivom šefa na jutarnji brifing- ono što on nikad ne radi kad se ujutro pojavim normalan, što nije nerjetko. Uglavnom, WC je jedino mjesto na kojem takav i u to doba dana mogu doći k sebi. Al tu za razliku od guze moga bosa tajnice ima kvaka- veceji su vojnički poslagani. I dok ja pokušavam postati nešto lakši ali i izaći na kraj sa samim sobom uvijek se netko uvali u vece do moga. I krene puhat, drhtat i stenjat. A ja se zbog gnušanja i neugode pravim d a m e n e m a.... ... ... ... ... n e m a m e ... ... ... ... ... ... ... ... (n e m a m e!!) ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... I kad se kolega konačno uvjeri da je sam u romantičnom okruženju, lagano vadi mobitel i glasom, koji ubrzava moje bolne procese, zbori: «Dušo, jesi stigla- Kaj si našla parking- Kak sam se ja napatil- Je li Luka plako u vrtiću- Već mi fališ- u 4 i 30- Volim te...». I sad više nema iz ilegale- ubrzano dišem, čelo se znoji a noge su već davno otrnule. Obamrle. Izašao bih van, poludit ću. Nemrem više ni da mogu, noge trebaju bar 4 minute stajanja. On, za razliku od mene, ima sve vrijeme ovog svijeta- On je u veceu sam. Briše se polako i glasno, čujem svaku dlaku kako se opire papiru. Ja ne znam jel bi povraćao, plako ili umro. Svejedno mi je, samo da me ne cuje... Izađem ja ipak, debelo nakon nakon što je On izašao, i hebem majku sreći, kolegama i struci, vraćam se u kancelariju i nervozno otvaram troškovnike. Mislim si- « ne tražim dobitnu srećku, ne tražim povišicu, a ne tražim ni zdravlje- traba mi samo pet minuta samoće, pet puta po šezdeset sekundi vremena u kojem bi realizirao svoje dostojanstvo, čemer i jad- hebemu mater, zar je to puno?» Hile |
- 00:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #
18.11.2005., petak
Zrioba
|
Svaka individua u tridesetima bi trebala biti zrela i odgovorna osoba. Ne vjerujete li meni, pitajte svoje bake ako još imate priliku. Ili Hiju i Hileta dok još imate priliku. Ja se sad htio-ne htio moram ponašati u skladu sa svojom zrelom dobi, tako da sam naumio požnjeti silan uspjeh sofisticiranom obradom jedne popularne poskočice. Mogu najaviti i skorašnju obradu obrade za kinesko tržište koje je gladno mene. Majmun i ja (pjevati adađo s violinskim ključem) Lipo li je, lipo li je U prašumi vlažnoj ležat Na osami, blizu baobaba U grmiću tebe gledat Aaaaaaaa Moooj majmuneee. Tebe gledat, tebe čačkat Povrh svega imat jaja Pa prkosit svakoj curi I ne seri, ća ne vaja? Aaaaaaaa Moooj majmuneee. Ća ne vaja, ća si bisan Da u tebi vrije, pini? Bit gospodar povrh svega, Živo štrcat na lijani Iiiiii. Na lijani kada Sunce Bez pristanka nama sije I kad ništa na toj sisi Ni u mufu bisno nije. Eeeeeeee Moooj majmuneee. Bisno nije dokle ruka Tebe nosi kud god želiš Pa vrhuncu oli juncu Ti se rugaš i veseliš U nesvjesti, blizu čnjora Dok se Sunce Zemlji zijeva Slušam tebe kako kličeš: Kakva ševa! Kakva ševa! Mooooooj Majmuneeeee! Hmudek Runjić-Đibonijo |
- 00:58 - Komentari (27) - Isprintaj - #
17.11.2005., četvrtak
A sad nešto romantično...promijenio sam se, tj. sebe
|
Odlučio sam ti podići spomenik, neznana ljubavi moja..Da, da, baš tebi,šta se čudiš..Ko onaj na Avali, samo veći.. Bit će sazdan od čežnje, predanosti i neredovitog seksa. Smjestit ću ga u dnevnu sobu i svaki dan polagati ti najveći buket ruža južno od Sutle.. Kad već ne želiš doći, a dobro znaš da te čekam već godinama, neznana ljubavi moja..Šta da radim kad sam danas romantičan, a nemam 100 eura da to materijaliziram..Ma šalim se, neznana ljubavi, znaš da ja ne bih nikada (toliko) plaćao za pola sata. Nikada, dok je desnice junačke…To ti je samo da vidiš kako sam i štedljiv, uza sve ostale kvalitete. Vodenjak, širokih svjetonazora, originalan i idealista (idealan, na hrvatskom). Relativno mlad, nerabljen, posjedujem komforan stan, nešto dionica, crnu limuzinu (Škoda, jebiga) i kuću (rana gotika) u Hercegovini, 45 minuta od plaže ak nije gužva na granici..Što nam više treba? Javi se,dušo, ne časi ni časa, jer romantika kratko traje u današnje vrijeme, a cijene nekretnina vrtoglavo rastu, neznana ljubavi moja.. Reformirani Hreno |
- 09:40 - Komentari (24) - Isprintaj - #
15.11.2005., utorak
Liftiguz
|
Uđoh u zgradu znojnog lica i klecavih koljena. Kažu da trčanje jača živce, a moji su trenutno slabiji od mobitelskog signala u Saboru. Mora da sam prilično stupidno izgledao onako zadihat, u vunenoj kapi i s majicom uguranom u trenerku. Mađarica je stajala pored lifta, kose svezane u rep, u pripijenoj kožnoj jakni, minici i špic čizmama do koljena. Moj tip žene, definitivno. - Jo napot – pozdravim. - Jo napot – ponovi ona za mnom, ali nekako suho i nevoljko.(Ova će bit malo tvrđi kesten, pomislim). Ipak, uđosmo skupa u lift, ona stisnu četvorku, ja sedmicu. Četvorka je moj sretan broj, a sedmicu sam nosio na dresu dok sam se još aktivno bavio nogometom. Nema šanse da uprskam. - Do you speak English?- krenem klasičnim stilom. - Nem! - Jebiga. Deutsch? - Nem! - Francuski – nem, ruski – nem, švedski – nem, bantu – okrenuh na šalu. Ne konta. Jebiga. Na brzinu sam preturao «znanje» mađarskog po glavi. Dobar dan, dobro jutro, dobar tek i jebi se. Ništa upotrebljivo, a samo je još jedan kat fore. Utoli, točno između trećeg i četvrtog, lift naglo stade, svjetlo se ugasi i mi ostadosmo zaglaviti. Nisam znao bih li se veselio ili paničario, pa zato kulerski opsujem. - Don't worry – rekoh joj – to je samo malo nestalo struje, bit će sve OK. - Sekereš menjekeš saparoš koštanjoš ..ili nešto slično- prihvati ona razgovor gluvog i slijepog. Mračno je bilo kao u gasnoj komori. Čulo se jedino njezino ubrzano disanje. Očito je bila seksualno uzbuđena. Čitao sam da žene najviše padaju na muški miris, a ja sam ga tad imao u zavidnim količinama, đogingu hvala. Jebem ti Mađu, još je to jad i bijeda kad im ovako nestaje struje. To smo mi prolazili još 80-ih. Sigurno je čitav kvart u mraku. Možda i čitav grad. Ili cijela zemlja. Jebote,možda je Al Qaida. Ili svjetski rat. Nuklearna bomba. Možda ostanemo ovako zarobljeni danima. Čovjek može izdržati bez hrane…koliko…2-3 tjedna. Dobro, ja sam baš prije sat vremena večerao. Bez vode dan-dva.. A bez zraka??? Dvoje nas je u liftu, znači samo pola zraka je moje. Ili još i manje, jer ona diše k'o luda. Koji kurac toliko diše, k'o da nikad disala nije? Zar ne može to malo lakše? Sekunde su bile k'o minute, a minute vječnost. Ona - diše li diše. MOJ ZRAK! MOJ!!! Uzima mi iz usta i trpa u svoja raskošna prsa. Sve će mi potrošiti. Nemam izbora. Ili ona il' ja. Zadavit ću je, nema nam druge. Bolje nego da se oboje ugušimo. To je kao u ratu, kao u samoobrani. Bit ću nježan, ali nepopustljiv. Samo da joj lociram vrat…… I onda, kako to obično biva, dođe struja i bi svjetlo. Tesla je spasio još jedan mladi život. Možda i dva. Lift krene, zaustavi se, ovaj put ciljano na četvrtom, Mađarica istrči bez pozdrava i nestade u svjetlu. Ja se nisam ni snašao… |
- 12:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Pinochio
|
Skoro prije deset godina. Rano poslijepodne. Tvrđa. Odrađujem smjenu. Lokal prazan. U dijelu malo odvojenom sjede dvije srednjoškolke. Pobjegle cure sa sata i sada, slobodne i rasterćene, vode razgovor ugodni. Ja čulim za šankom,mrdam nešto oko čaša, kada ulazi ON. Bio je to čovjek šezdesetih godina,visok i koščat. Sada se više ne sjećam jesam li primjetio prvo njegovu dob i konstituciju ili ONO po čemu ga i danas pamtim. Kažu da je prvi dojam najbitniji pa će biti da sam ipak ONO primjetio prvo. Nos. Kakav je to nos bio. Mislim da tako nešto nisam u životu vidio, a možda ni na filmu. Eventualno crtanom. Mrcina duga i zašiljena. Više nego pristojno orošena popucalim kapilarima. Čovjek se izgleda navikao na svoj po-nos te mi je tumačio kako je nekad bio boksač te da nema u njemu hrskavice. Pritiskao ga je rukom, savijao, gnječio i uvrto. Nos je išao u svim smjerovima, ali čim bi ga pustio bila bi to opet prava mrkva. Kao one lutke što iskaču iz kutije. To je kod mene izazvalo neviđenu pažnju. Ima li on stalnu erekciju nosa?! Šta ga drži tako dugog tako uspravno?! Trebam li spominjat da je razgovor prolazio u pravom odnosu gost - konobar. On je pio, a ja sam radio. Znate, ja ne pijem dok radim. Kad smo završili sa sportsko - anatomskim temama, a on završio sa svojom prvom cugom, priča se nastavila, kako to i inače biva med muškima, o ženama. - Eee, dok sam ja bio mlad.. ova današnja mladež nije nizašta.. ja bi sad odma ošo kod one dvije..joooj.. e da su mi tvoje godine..- Fiksiranog pogleda sam malo klimao glavom, malo se branio da su premlade, da mi se ne sviđaju… uslužio ga.. i razgovor se nastavio. - Znaš li ti da sam ja iz baranje, sela četrdeset kilometara udaljenog od osijeka, dolazio biciklom na ples u dom gdje je danas željeznički kolodvor? - Mislio sam si - pa jel to moguće ? - meni se ne da ni do trgovine biciklom, s druge strane znao sam za kretene koji su nedavno išli pješke do Bizovca i ne tako nedavno prepješačili dobar komad Slovačke. Da sam onda znao da se može do Sirije biciklom još bi ga i prezrivo bio pogledao. - A je se onda živjelo. Šta smo sve radili. Znaš li ti mali kak ćeš znat nosi li cura gaće na plesu ili ne nosi? - Znao sam da podvirivanje nije pravi odgovor pa sam ga prešutio. Ne dobivši odgovor, moj gost je nastavio. - Poneseš ljute mljevene paprike i onda dok se pleše kolo bacaš kriomice po podu. Pa kad se ta prašina digne, ženske koje gaća nemaju počnu cičat i vrištat.. peče ta paprika ko vrag.. - Ovo sigurno nije moguće. -Niš ti ne znaš. Aj kak ćeš doć do cure ako ona tebe ne želi?- Davno sam bio odusto od davanja odgovora. Točio sam naručenu cugu i slušao. (hranjo, sada znam zbog čega ti se nisam čudio što piješ - toliko). Pitavši me to gurne prst u grlić pivske boce i reče neka i ja gurnem prst unutra ako mogu. Odgovorih da ne mogu, a on će prosvjetiteljski na to: -Normalno da ne možeš ako ti ja ne dam. E, tako ti je i sa ženama. Ako ti ona ne otvori ulaz ne možeš nasilu unutra. Žene su te koje biraju.- Ovo bi zadnje potpiso. Ono prije ne mogu isključit. U nos sam siguran. Šta je zapravo? hija |
- 11:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #
14.11.2005., ponedjeljak
Kako sam bio zaručen
|
Bilo je to 2002. Taman sam bio nekih dvije godine sam i pomislio sam da to i nije baš pretjerano normalno, čak ni po mojim standardima. Osim što sam pomišljao kako nije normalno biti sam – počeo sam razmišljati i o možebitnoj djevojci uz koju, dabome, ne bih bio sam. Prijateljice sam prekrižio u startu. Moje prijateljice mahom nisu lijepe, a onih par lijepih mi se ne sviđaju. Nikad nisam znao kako naći curu. Da bih s nekom curom nešto pokušao moram biti u stanju pomaknute svijesti. Nisam baš pretjerano zaljubljiv, a ni ne konzumiram nelegalne opijate. Tako da sam neiskusan. Neiskusan u smislu snubljenja – ako se to tako kaže (kaže se, kaže – dovikuje mi Hile). Ako sam neiskusan – nisam glup, pomislio sam i zaključio da zasigurno ima i drugih načina da se dođe do , trajne ili privremene, životne družice. Mogu otić u pradomovinu i pokušati dogovoriti brak. Ili poslat oca. Zasigurno ima cura koje bi htjele Livno zamjeniti Osijekom, pa i pod cijenu da ja idem u paketu s Osijekom. Ne znam zašto – ali ovu ideju nisam realizirao. Učinilo mi se, ako baš želite znati, da me otac ne shvaća ozbiljno, a u majčinom osmijehu kao da se nazirao nekakav podsmijeh. K'o vas šiša – rekao sam u sebi – i odlučio sam riješiti svoje probleme. Sjetio sam se mojih prijatelja. Neki od njih imaju sestre, a neke od tih sestara i nisu loše. Iz nemalog izbora odlučio sam se za seku mog novootkrivenog prijatelja Hraneta. Hrane je dobar dečko, iako je po ocu Eseker. Hranetova seka mi se učinila kao idealna prilika - plave kose, nježnih crta lica i svijetle puti - pravi antipod mojoj semitskoj faci kamenogenog porijekla. Kako i priliči – sve je riješeno dogovorom u familiji. Jedne večeri Hrane mi je prepustio sestru, a ja sam mu zauzvrat platio pivo i to veliko. Od tog trenutka njegova je sestra postala moja zaručnica i trebalo je samo pričekati prikladan trenutak da ju se obavijesti o tom velikom događaju u njenom životu. Kao što zna stvatko tko prati kulturna događanja 2002. je bila godina Svjetskog prvenstva u nogometu. To otužno prvenstvo je ipak imalo jedan dan pun nade – dan kad smo dobili Talijane. Ih, pomislih, ako možemo dobiti Talijane – mogu i ja dobiti ono što mi po dogovoru i pripada – moju zaručnicu. Sreo sam je u jednom tipično ružnom bircu u Tvrđi. - Bok Zaručnice – rekao sam joj. - Molim? – odgovorila je. - Očito ti Hrane nije rekao. - Šta? - Dogovorio sam se s njim da se vjenčam s tobom. - Hahaha. - Eto, vidiš da ti je ugodno u mom društvu. - Ali ja imam dečka. - Nisam ja ljubomoran, samo javi čim prekinete. Nakon ovog razgovora otišao sam dalje jer je noć još bila mlada. Bio sam sretan. Druge cure nisam ni pogledavao. Ja sam zaručen. Uskoro će svatovi. Doći će i djeca – lijepa na mamu i pametna na mamu – snatrio sam. No – sve prave su ljubavi tužne – kaže veletrgovac patetikom. A tek one virtualne – nadopunjujem ja! Do razvrgavanje zaruka je došlo nekoliko mjeseci kasnije. Razočarao sam se, kao i nebrojeno puta do sada u životu, u ženu koja mi se sviđa. Ako vas baš zanima – zanemarivala me je, čak i pred drugima. Ljudi sa strane, činilo mi se, uopće ne bi mogli reći da smo mi zaručeni. Pokušao sam s njom otvoreno razgovarati o ovom problemu, ali se pravila da me ne razumije. Zaruke sam razvrgnuo ja. Od tad se više nisam zaručivao, a kad ću – ne znam. Hure |
- 19:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #
13.11.2005., nedjelja
Šta mi je ili šta im je???
|
Evo već dulje vrijeme,sad više ne znam ni koliko dugo,radim na sebi. Činit će se to riječi samohvale ali to je objektivna stvarnost koju neki mogu potvrditi . Njima fala jer jedino oni shvaćaju,shvaćajući sebe,koliki su to napori. Promišljanje.Kontemplacija.Gledanje u prazno.Ležanje.Slušanje. Svakodnevne odluke.;kratkoročnog,srednjoročnog i dugoročnog tipa.Mijenjaje istih u istom danu.Mijenjanje kratkoročnih za dugoročne,srednjoročne u kratkoročne pa sutra u dugoročne (da tako permutira virus ptičje gripe-kukala bi nam majka). Davanje stvarima na bitnosti.Pljuvanje po istima nakon nekog vremena, a sve u svrhu samoizgradnje vlastitog mi lika i djela. I sad ne bi to ni bilo tako strašno da svi ovi pokvarenjaci oko mene ne pamte ko slonovi. A ko su oni da pamte ako ja ne mogu? Te govoriš jedno,radiš drugo.Te ako vrijedi za tebe,vrijedi i za druge.Te ovo,te ono. I tako svakodnevno. More tih odnosa je ništa drugo doli olujno. Npr… Evo danas, čineći uslugu bivšem HT-u a sadašnjem T-pokretnom(a opće je prihvaćeno da oni usluge pružaju nama),prvo pošaljem poruku na krivu adresu,pa onda nazovem da to ispravim i tako najvećem i najzaslužnijem hrvackom operateru omogućim da mi omogući da se iskomuniciram s prijateljima. Sms.. -«Os dob po mene» -«?????» Shvatim da sam zajebo, počnem se smijat i nastavljam. -«dobro,ako nećeš..» Sms mi više ne koristi.Nazivam. -«Pa šta je? Ti ne dolaziš?» -«Di?Jes ti normalan?!» -«Daj nemoj se zajebavat.Idemo» -«Ma di idemo?Pališ?» -«Ti mene ?!» Nakon kratkog uvoda razgovor se nastavlja. -«…sinoć sam kasno od zajedničkog prijatelja dobio poruku «Pičko»?» -«pa ti si reko da je on pička zato što ide tako rano kuć..a onda si i sam otišao..» -«ne sjećam se,a i odakle mu pravo da u takvim situacijama pamti ..moram smanjit s pićem,zaboravljam…» -«ili smanji il pojačaj…ja pojačavat neću..nije dosta što znam što će bit kad izađem pa sad još treba da to i decidirano tvrdim..onda da se nešto izjalovi, iako stvarno ne znam kako bi TO neuspjelo..da mi poslije prigovaraju » A reko si..» Dobro ovo je vezano uz cugu.Toga sam se prvo sjetio,a drugo mi ništa ne pada na pamet. E nećeš majci!!!(pažljivi čitatelj će tu uočiti nagovještaj nove odluke) Svojevremeno sam rekao da sam odgovoran ko Japanac pa su mi se smijali. Ko ih jebe. Čuo sam ja da je tamo još davno neka izdavačka kuća izdala «Bushido»,navodno ak se toga držiš budeš superispravan ko samuraj,a ja bi volio bit taki. Kupit ću je ili fotokopirat.Nisam još odlučio. Usvojit znanje i promijenit ponašanje. Vidim da mi ova zapadnjačka sranja ne pomažu-pivu svaka čast. Bonton,visoke škole(koje su završili drugi),bečkoškolski maniri sukcesivno prenošeni po familijama.Kultura.Arhitektura.Historija. Đaba. Hara-hija |
- 19:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #
10.11.2005., četvrtak
Dnevnik Hure Herschmidta
|
Dobro je, pomislio sam, zli Hmudek od-jučer-poznat-po-imenu-Hmöring me ovdje neće naći. Sakrio sam se u potleušici na jednoj od dravskih obala. Iz razumljivih razloga, shvaćate, ne mogu vam reći kojoj. Od kada je u Osijeku otvoren lov na sve nearijevske pripadnike moj život vrijedi još manje nego inače. Hmöring mi je, u počeku, garantirao sigurnost riječima «Ja ovdje odlučujem tko je židov, a tko nije». Ipak, dosljedno svom karakteru, predomislio se. Bojim se da je to zbog novaca koje sam mu posudio i to bez kamata, kao da sam, bože mi oprosti, musliman, a ne židov. O tome da mi je imovina već konfiscirana – nema ni govora. Imovinu nisam nikad ni imao. Moj život se do sada odvijao u stalnoj, no uzaludnoj potrazi za višim bićem. Od birtija, preko noćnih klubova tražio sam više biće – ali najčešće nisam dobivao niti broj mobitela. Sad se pak bavim prizemnijim stvarima. Spašavam goli život. Ovo goli možete shvatiti uvjetno, ali i doslovno – s obzirom na moju nepostojeću imovinu naime, dok moja umovina nije nikada ni kotirala previsoko. U ovom teškom času, kada mi moj neprijatelj pokušava zabiti nož u leđa, sjećam se kako je to nekada bilo. Družili smo se bez obzira na to što sam ja neHrvat, a on sirotinja. Plaćao sam mu cuge, a on ih je tolerantno prihvaćao. Znao je biti iznimno tolerantan. No – vremena se mijenjaju, kao i ljudi. U iste rijeke stupamo i nestupamo - s metkom u leđima, ili prerezanim grkljanom – isto nam se piše. Povijesna datost me je trebala naučiti da još davno potražim utočište u jedinoj mi pradomovini. No ni pradomovina nije ono što je nekad bila. Hmöring je tamo poslao, prema zadnjim informacijama, svog pulena. Zaskočio bi me kod Yad Vashema – jer ja volim plakati u društvu. Nisam ja Tin! Nemam se gdje skriti - Hija već skriva Antu, Hreno je fiksiran na hrvatsko-madžarske odnose, a Hile mi je, kao, sredio azil u Nizozemskoj – ali kartu za avion nije. Kaže da nema para i da ih je sve potrošio u nekoj ulici gdje svjetiljke čudne boje kao da zloguko govore o prirodi završne mu destinacije. Sam u ovoj potleušici, ostavljen od prijatelja i zaboravljen od arijevskih roditelja (ja sam, naime, židov po uvjerenju!) pitam se – hoće li etnička čistoća umjeti da pjeva, kao što su nacisti pjevali o njoj? Ili, potpuno otvoreno - s kim ćeš zapjevati koju, nakon što popiješ koju, a? Hure-na-rubu-pameti-i-malaksalosti |
- 14:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #
09.11.2005., srijeda
Majn kamf
|
Jučer smo obavili i to. Beš, netko je i prljavi posao morao odraditi, makar i uživao u tome. Ja osobno nisam uživao jerbo smatram da je za uživanje potrebno dvoje ili troje, devet je već malkice previše. Naime, jučer smo se skupili, nas devetoro (devetero?), te uzeli stvari u svoje ruke i potamanili sve crnce i Arape u županiji, a moguće da smo pomogli i susjednoj Brodsko-posavskoj. Nisam siguran spadaju li Donji Andrijevci u našu ili njijovu. Uglavnom, uvidjevši da nitko ništa ne poduzima, iako se ovi nešto bune u Parizu i šire, djelovasmo. Danas u Parizu, sutra vrlo blizu – što bi naš narod rekao. Kurac ću ući u rizik nepoduzimanja preventivnih mjera, Buš me priveo pameti. Pa moglo bi i moje prometalo završiti u buktinji! Ako se netko sada snebiva, ako je uznemiren zbog toga što je prirodna selekcija odabrala pokojne dođoše i njihove potomke da odu ča – zaista nema potrebe. Svih jedanaest odraslih i sedamdeset i šest nedoraslih eutanazirano je u skladu sa zakonom, ko tice, u što ste se mogli uvjeriti ako ste gledali na televizoru reprizu Života uživo. Onih par silovanja (-Nije nam bilo suđeno, Al Khahira, Hinko je bio brži.- -Nkwankwa, žao mi je što sam ti morao zavrnuti šiju, ti si mi bila prva crna u životu.-) se ne broji, jer ne može se učiniti silovanje u obrambenoj akciji, da parafraziram bivšeg uglednog suca Vrhovnog suda Hilana Hukovića koji se razumije u te stvari. Jedan slabić, kojemu neću otkriti identitet jer ne zaslužuje takvu počast, sjetio se za vrijeme eutanaziranja jedne četverogodišnjakinje (koja bi, baj d vej, jednoga dana bila strašan komad da je nije zadesila prirodna selekcija) da ona možda nije ništa kriva i da možda ne predstavlja realnu opasnost. Glupost. Ni oni pilići nisu baš svi imali gripu, ali jebiga, procedura je procedura. One crnce i Arape koji su se razbježali po šumama i poljima, isto su nedavno pokušale pojedine kokoši s gripom, sustigao je Božji rafal iz kalašnjikova, isto ko što ni kokoši onomad nisu previše profitirale od svoga spektakularnog bijega jer su naši specijalci s pljucama bili motiviraniji u borbama prsa o prsa. Sada su naši autići i šinobusi ijope sigurni da im ne prijeti nikakva opasnost od tradicionalno povampirenih crnaca i nešto manje tradicionalno razularenih Arapa. Mjesec i Sunce iznova sijaju nad našom županijom, a i mlijeko nam je sve bolje, a i med isto. I niko ni fala da kaže. Hmudek-Te-Nej |
- 11:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #
08.11.2005., utorak
Dutch do it better
|
...pisalo je na preuskoj majici jednog sirokog diska, ovdje, u Holandiji. Ispod majice virio je pupak, a ispod pupka pisalo je S. Nadalje, a prema dolje, suknja od jeansa sirila se prema van . Potom koljeno pa grande finale- seksi kozne cizme sa reljefom u spic. A sve, braco i sestre, u boji kajisa. ‘’Majko mila’’ pomislih dok sam cekao Eizeiniju da se vrati sa WC-a ‘’zivot je rjetko pravedan, a cesto nepravedan- zasto sam samo jedan, zasto nisam dvojica?’’ Eizeniju sam upoznao na bowlingu dvije veceri ranije. Prozracna plavusa iz protestanke i prijateljske mi Latvije rusila je sve pred sobom. U 10 bacanja ni jednom nije srusila manje od 8 cunjeva. Bila je nevjerojatna. Gledao sam i bojao se da ce sve otici k vragu, da ce je povuci u crnu rupu ako ne uspije izvuci prste iz kugle. Bilo me strah- nisam zelio da nestane. Pogotovo nakon sto se prilikom jednog izbacaja ukazao veliki tatoo iznad njene male guze. Hile konju konjski- gdje si gledao protekla dva tjedna? Te iste veceri mala zena djecjeg lica oslobodila me cvrstog zagrljaja pravoslavne zene. Eizenijin veliki tatoo zapravo je mali- pedalj je sirok i pola pedlja visok. Marija se taj dan osjecala lose i ostala u hotelu. Rekla je da joj se ne javljam ako odem u kuglanu. Nisam joj se javio... I tako vam je- braco i sestre- plava, sitna i zivahna zamjenila crnu, visoku i temperamentnu. Baltik je zamjenio Balkan. Cool i njeznost zamjenili su srcanost i neobuzdanost. Jos 3 dana i Hrvatska ce zamjenit Holandiju, Zuja ce zamjeniti Heinekena, a hrvatska hrana zamjenit ce holandsku. I to je dobro. Ono sto je lose je da ce hrvatske zene zamjeniti ove strane koje ne bjeze od sebe, strasti i nove situacije. Ako se uzme u obzir da su nase ipak konzerve, pola im se oprasta I na kraju ispada da I nisu tako lose. Hile Mojoj prijateljici S. |
- 23:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Tulum
|
Dolazi vikend. Ali ne bilo kakav vikend – nego srednjoškolski vikend, vikend kojeg iščekujem k'o u stara vremena. Osim što nam Hreno dolazi iz Pešte s puno dobrih priča i, nadam se, bez boleščina, Hmudek slavi prekretnički rođendan. Rođendan nakon kojeg treba stvarno biti jako jak, ili jako slab, u glavi pa da se ne padne u depresiju – Hmudek, naime, slavi trideseti. Hija i Hile su to već odradili i posljedice su više nego očite - Hija je našao curu i počeo grijati sobu u kojoj spava, a Hile je počeo trčati uz savski nasip. U svakom pogledu – otužni potezi. No – zanemarimo gorenavedene – ovo je moj tekst i ja biram glavnog lika. Dakle, dolazi vikend. Iako je danas utorak znam da će petak doći prilično brzo. To je zato što kad utorkom silno želiš da dođe petak - cijeli svijet se uroti da on dođe za dva-tri dana. Za vikend imam vrlo časne namjere. Poklonit ću Hmudeku Pluskvamperfektnom nešto što će ga podsjećati na prošlu mu mladost. Ako imate neku ideju slobodno napišite u komentarima. Samo nek bude jeftino. Ali – najbitnije – tulum. Hmudek pravi tulum. Kod Hije. Znam da već sad kruže glasine da ništa od tuluma neće biti. Ali ja ne vjerujem glasinama nego mom pouzdanom prijatelju Hmudeku. To što je dečko neiskusan i što prvi put radi tulum u svojim sijedim godinama – ne znači da će tulum bit loš. Treba kupiti cugu, pozvati dobru ekipu, a najbitnije je da na tulumu bude par zgodnih, slobodnih cura! Zašto ovo naglašavam? Zato što su Hijini tulumi već na lošem glasu po tome što su potpuno beskorisni za samce. Jer Hiju već poslovično boli džon za tuđe potrebe. Zato Hmudek pamet u glavu i mobitel u ruke. Ako ne znaš nikakve zgodne cure – zovi Hileta. On će ih dovesti, a voli i podijeliti cure s drugima. Nemoj da ti Hija proda priču o tome kako «samo nam je cuga potrebna». Budi muško – traži žene! Inače ću se napit i držat slovo k'o onomad kod kuma Hlade! Hure |
- 14:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Dnevničke bilješke s natruhama seksa
|
Neki dan, u svoj muci, pokušah se sjetiti svih svojih komada. Ni uz najbolju volju nije išlo. Mislim da sam trebao kupiti neku bilježnicu i u njoj voditi zapise, ako ni zbog čega, onda radi dvije stvari: mogao bih liječit depresiju kad mi dođe i koji put drkicu bacit, isto kad mi dođe. Da sam kojim slučajem bio pametan i sve bilježio, to bi više-manje izgledalo ovako: Marijeta, kolovoz 1983., BiH Sjedimo ispred ulaza i crkajemo od dosade. Pitam 'oćemo žmire, kaže da joj se ne da. Dobro, 'ajmo mice – ne bi ni to. Lastike – neće, da idemo krast breskve – neće, e jabiga onda, šta bi ti, Marijeta? Ona me uhvati za ruku i odvede u tatinu garažu, tamo iza zgrade. Azra, ljeto 1989., BiH Furamo već četiri dana. Imamo još četiri, jer ona mora natrag u Sarajevo. Smijem joj uvući ruku pod majicu, a ona onda broji do 10. Kažem da prebrzo broji i da to nisu bile sekunde, pa mi dopušta da ponovim radnju. Računam u sebi – četiri dana, koliko je to sekundi? Iva, prosinac 1991., Njemačka Iva je iz Vukovara, grada heroja. Ja sam iz Osijeka, grada kraj Vukovara. Skupa gledamo Nachrichten, a volimo i MTV. Jednog vikenda smijem prespavat kod njezinih. Iva je četiri godine starija, pazit će da mi se štogod loše ne desi. Izbjeglice se moraju potpomagati u tuđini. Anita, veljača 1994., Osijek Moj osamnaesti rođendan. U podrumu stotinjak ljudi pije, pleše i povraća, Hrago sere ispod bora, a starci gledaju TV u dnevnoj sobi. Anita kaže da ima poseban poklon za mene. Vodi me na kat, u moju sobicu. Tresem se k'o šiba. Nakon 10 minuta u sobu upada Džuma, moj frend, i kaže – Sori, Hreno, rek'o si da je fajrunt u dva-nula-nula. Sve sam ih otjer'o! Džuma je poslije ostvario zavidnu karijeru kao izbacivač u Vegi. Vesna, srpanj 1996., Osijek U vezi smo već 6 mjeseci, al' Vesna kaže da još nije spremna. Jednog dana starci odlaze na godišnji, a ja pripremam večeru uz svijeće i ostale romantične pizdarije. Vesna uživa, ljubimo se toliko da su mi se usta usukala, al' ona ne da pa ne da. Ljubazno je pošaljem u pizdu materinu i ona odlazi iz mog života. Vesna danas ima četvoro djece, predaje hrvatski u nekoj školi u Baranji i vjerojatno i ne zna da postojim. Mara (valjda), siječanj 2000., Požega Zaboravio sam kako se zvala ta birtija, Mara je radila tamo. Rekla je da joj se sviđa moja uniforma i ćelava glava, a ja sam joj slagao da sam razvodnik. Kad joj je završila smjena, otišli smo u njezin stan. Dok se svlačila, pričala je kako ima bolesnu majku i trojicu malodobne braće, koji žive od njene mizerne plaće. Izvadio sam sve novce koje sam imao i ostavio ih na stolu. Ostao sam do jutra, zakasnio na postrojavanje i najebo k'o žuti. Sljedeća tri tjedna prošla su u čišćenju WC-a i žicanju pljuga. Andrea, ožujak 2001., negdje pokraj Budimpešte Andrea, moja radna kolegica, pozvala me na vikend kod nje na ladanje, da se ne osjećam usamljeno u velikom gradu. Priredit će zabavu u moju čast i pozvati neke prijatelje. Njezin muž ima veliku blues kolekciju, pa možemo skupa uživati u glazbi. Nakon zabave, pune dosadnih razgovora, Andrea ulazi u moju sobu, baš kad sam se svlačio za spavanje. Govori da me voli i da će se razvesti ako je želim. U susjednoj sobi njen muž preslušava svoju veliku blues kolekciju, na kojoj mu i danas zavidim. Vedrana, rujan 2001., Zagreb Vedrana ima pet banki, al' joj čovjek ne bi dao više od 45. Bila je žena nekog glavonje, prof.dr.sc. kojeg i dan danas viđam u ozbiljnim emisijama na HTV-u. Pričala je da joj nedostaje nježnosti, al' ja sam dobro znao čega njoj zapravo fali. Pitala me hoću li da mi pokaže Cmrok, jer odatle puca pogled na grad. Pošto sam odrastao u ravnici, prihvatio sam njenu nesvakidašnju ponudu. Suma sumarum: pogled čista petica, ostalo mršava trojka. Nepoznata, svibanj 2003., Zagreb Hile, Heva i ja izlazimo u subotu navečer. Napijemo se k'o ćuskije i završimo u Hedinici. Nepoznata se uvaljuje svima u bircu, na kraju i Hevi. Ovaj je odvlači do mene, a ja pitam hoćemo li k meni. Ona kaže – može, samo da uzme jaknu. Odlazimo u moj skromni dom. Nikada je poslije nisam vidio, a ako i jesam, ne bih je prepoznao. Heva kaže da goreg gabora u životu nije vidio. Eva, studeni 2005., Budimpešta Eva je ljubav mog života, čita vijesti na televiziji. Ona je zvijezda snobovske gala večere za 500 ljudi koju organizira moja firma. Po završetku programa, Eva sjeda za naš stol i tu se skupa tankamo vinom. Oko dvojke njoj se ide i ja se ljubazno ponudim da je odbacim kući. Slagao sam da mi je uz put, iako Eva stanuje dijametralno suprotno od mene. Ispraćaju nas zavidni pogledi mog šefa i uspaljenih direktorčića, naših klijenata. Na parkingu me Eva poziva u svoj stan, muž i mali su kod svekrve na Siciliji. Ja ushićeno prihvatim poziv jer iskreno volim Evu. |
- 12:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.11.2005., ponedjeljak
Ženo Božja
|
Kada prolaziš pored cvijeta, on od radosti miriše, ti ideš dalje, gradom odjekuje sreća dok jato zlatnih zvijezda u ekstazi para nebo. Sve za tebe, ljubavi, za tvoj čarobni osmijeh pun bisera, za tvoj pogled o kojem sam ovisan i kojim se hranim. Samo njime i ničim drugim, jer drugim ne mogu. Želudac mi služi da bi se grčio dok te ne gledam. Sanjam tvoju kosu na mome vratu dok plešemo pobjednički ples pred Bogom i ljudima. U mojim snovima uvijek pobjeđujemo. Ti i ja. I tako bih rado volio znati što ti sanjaš. Volio bih znati smijem li se nadati. Čekaj malo, nadu mi ne može oduzeti nitko. Nikada. Ako budem sretan, nadat ću se da će trajati vječno, ako mi život ne bude imao smisla, a bez tebe neće, nadat ću se ljubavi i čudu. Ljubav je čudo. Ti si čudo. Čuda su Božja djela. Vjerujem. Priznajem, stvarno pomaže. Vjerujem da me tvoje postojanje tjera da budem bolji, da dajem sve od sebe i da ti to primjećuješ. Primijeti, molim te. Probudi usnuli gejzir u meni, neka me prene, neka me lansira na oblak ljubavi, zauvijek. A na oblaku će biti sve što mi treba, a treba mi jako puno. Treba mi sve. Ti si sve. Serem. Jebo bih te tako rado i vidiš na što me prisiljavaš. Hmudek Prezauzeti |
- 14:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #
05.11.2005., subota
Sinoć čudan san sam usnio...
|
Sinoć sam usnio višestruko neistinit san. Iz neistine da sam umjeren proizlaze sve ostale vezane uz mene. Djevojci koja pogodi neistinu vezanu uz Hmudeka poklanjam spoj, što bi i on zasigurno želio, s Hiletom u Zagrebu. Evo sna: Bogme lijepo, pomislio sam i uzeo ključeve od maminog auta. Od kada je moj prijatelj Hmudek pokrenuo posao života s prodajom puževa koji-ne-uspiju-pobjeći nemam više u društvu nikoga da nije, na ovaj ili onaj način, uspio. Uspjeh je relativna stvar – reći će neki. Kao i alkoholizam. Recimo – kad ja popijem tri piva – već sam pijan. To je zato što pijem rijetko. Dok neki moji prijatelji nakon tri piva tek počinju piti! Pokušavam im ponekad objasniti da trebaju smanjiti s cugom. No uopće me ne slušaju, pa mi čak znaju i reći «Šuti luzeru». To nije lijepo, ali im opraštam. Ipak – najviše me boli što je to istina. Najme kaj – još je davno moj recentno uspješni prijatelj Hmudek rekao: «Umjerenost je za luzere» A umjerenost je sama srž mog karaktera. Sklonost umjerenosti je gora od najgore bolesti. Ako zanemarimo činjenicu da se nikad nećete moći napiti više od ostalih, što znači da NIKADA nećete zbariti najpijaniju curu na tulumu, ima tu i drugih nesretnih posljedica. U ničemu nikad nećete biti najbolji, a ni najgori. Imat ćete umjerena uvjerenja tako da ćete služiti svakoj vlasti. Kako promućurne cure biraju najkvalitetnije dečke, a one druge bitange – vas nikad neće birati. Proći ćete pregled za vojsku – ali nećete nikad postati razvodnik. Završit ćete jednog dana faks – ali nećete NIKADA raditi u struci. Naći ćete ženu jednog dana – ali ona će bit za klasu lošija od onih na koje ste bacali drkicu. I tako dalje i još tužnije. Na radiju je svirao najnoviji hit reformiranog kršćana Zlatko Pejakovića «Umjeren sam od rođenjaaaaaa…» Krenuo sam za bocom i otpio umjereni gutljaj. Bog te, pomislio sam, umjereni griješe mišlju, rječju, djelom i propustom. Možda i više od drugih – odgovori mi Bog. Probudio sam se vesel i čio - u mom životu nema mjesta umjerenosti. Hure |
- 18:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #
03.11.2005., četvrtak
ki bi da bi
|
- Bok Halma, šta ima? - Radim kume, a ti? - Ležim. - I šta me trebaš? - Samo sam ti htio reći da ja ležim dok ti radiš. - Ti nisi normalan. - A ti si ni poslu. Ovako sam nekad razgovarao s prijateljicama i prijateljima. Sad su ti razgovori malo drugačiji i, ako baš mene pitate, prilično tužni. - Bok Hure, imaš pola sata da odemo na kavu? - Znaš dobro da nemam. - Znam, znam – samo volim čuti. Naravno, danas sam puno mudriji i znam da gradeći prugu mi gradimo sebe i da je bolje kad imaš nego kad nemaš isl. Ipak – ponekad se poželim vratiti u blagoslovljeno vrijeme kada je jedini zadatak bio – ubijanje vremena. Eh – kako bih sad to vrijeme svrsishodnije provodio. Ne bih gubio vrijeme na gluposti. NI–PO–ŠTO! Samo bih se zabavljo! Hure |
- 10:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #
02.11.2005., srijeda
Eva i Adam
|
Seks, cuga..seks, cuga..seks, cuga…o čemu ćemo danas? Izbor je izdašan kao moj jelovnik. Ako se mene pita, ja sam uvijek za seks, osim petkom i subotom, kad sam prvo za cugu, a tek onda za seks. Ma, ne znam.. Buridanov magarac je odlučniji. Ljubav…to je to! Ima veze sa seksom, a u mom slučaju, bogami i s cugom. O tome ćemo riječ-dvije.. Zaljubio sam se. Jesam, pa šta? Zove se Eva. Ima malenog sina i velikog muža. Brijem da će i ova mi ljubav biti nesretna. Sreli smo se u jednom bircu. Poslovno. Ne, Eva nije kurva i ne, ja nisam bio pijan. Radi na televiziji, tamo čita vijesti. Ako imate MTV, možete se uvjeriti da ne lažem. Mađarsku televiziju, ne ono repersko sranje. Na dejt sam došao casual, s trodnevnom bradicom i facom tipa «imam sve probleme ovoga svijeta na grbači, ali ću ih do kraja mjeseca riješiti». Eva je došla plave kose, zelenih očiju i s osmijehom radi kojega sam dvaput srušio čašu sa sokom. Onda sam naručio vodku. Točnije dvije, njoj i sebi. Dok me je učila kako se pravilno kaže- egešegedre – nježno je rukom dotakla moju. Brrrrrr..pristao sam na sve što je tražila. Da je htjela više, dobila bi sve! Eva moja jedina. Nikoga nikd nisam volio tako..Od danas me slobodno zovite Adam. Ljubav moja, suuuunce…jedva čekam kad ću je opet vidjeti. Trčim sada kući, na vijesti u 3. Rekla je da će bit tamo… Adam (bivši Hreno) |
- 12:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.11.2005., utorak
Birtija
|
Svaki muškarac treba imati svoju birtiju. Točka. Muškarac koji nema birtiju nije muškarac. Opet točka. Ja imam birtiju, dakle ja sam muškarac! Uskličnik. Naša birtija je jako lijepa. Ima crveno-plave zidove i udoban šank, na kojemu nikada ne nažuljaš laktove. Ja jako volim našu birtiju. Mislim da sam u nju počeo dolaziti kad su Hija i Hlado radili tamo preko STUC-a, još u prošlom stoljeću. Tada je to bio miran kutak gdje si bez frke mogao dovest komada i pravit se fin. Četvrtkom su davali jazz uživo i na zidu imali potpise Zdenke Kovačiček i ostale ekipe. Mislim da su bili pravi. Onda, ne znam kako ni kada, birtija je od kavane postala birtija, a ja od klinje muškarac. Možda se to nije dogodilo u isto vrijeme, možda nije imalo ni veze jedno s drugim. A možda i jest. U birtiji možeš galamit i napravit budalu od sebe. Točka. Birtija služi za gledanje nogometa i grljenje kad pobijedimo. Točka. U birtiji nema poziranja! Uskličnik. Moja šefica kaže da čovjek treba imati čvrstu točku u životu. Ona je mislila na dom, a ja sam mislio da misli na birtiju. Kamo god da odem, makar i na mjesec dana, nastojim naći svoju birtiju. I ovdje imam jednu. Vrlo je trendi i nije baš po mom ćeifu, al jebiga, to je najbolje što se nudi. Mjuza je dobra, a konobar zahvali kad mu ostaviš obavezni bakšiš. Za razliku od Hranje, koji ne zna što bi s njim. Sav se jadan sjebe, nije čovjek navik'o. Hranjo je najbolji konobar na svijetu. Zna s gostima i za svakoga ima prigodnu šalu. Nije kao zalizani konobarčići koji bare klinke besplatnom kolom i kivni su jer ti piješ a oni rade. Hranjo nema kompleksa. Kad u birtiju dovedeš komada, onda je to ozbiljno. Točka. Ako dovedeš neku kokoš, raščerečit će i tebe i nju. Točka. Ne dovodi kokoš u birtiju! Uskličnik. Kad god mogu, svratim u birtiju. Kad stignem, i napijem se tamo. Nije to često, al' čovjeka veseli. Ako nemate svoju birtiju, dođite u našu. Ako baš nemate love, platit ćete sutra. Ako imate, platit ćete rundu. Ako nećete, počastit će Hranjo jer mu radim reklamu. Ako neće Hranjo, 'oće Hure, Hija, Hile, Hmudek..ma 'oće već netko. Ako baš i neće nitko, platit ću ja. Jesam li muško il' nisam… |
- 12:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||