Kada prolaziš pored cvijeta, on od radosti miriše, ti ideš dalje, gradom odjekuje sreća dok jato zlatnih zvijezda u ekstazi para nebo. Sve za tebe, ljubavi, za tvoj čarobni osmijeh pun bisera, za tvoj pogled o kojem sam ovisan i kojim se hranim. Samo njime i ničim drugim, jer drugim ne mogu. Želudac mi služi da bi se grčio dok te ne gledam.
Sanjam tvoju kosu na mome vratu dok plešemo pobjednički ples pred Bogom i ljudima. U mojim snovima uvijek pobjeđujemo. Ti i ja. I tako bih rado volio znati što ti sanjaš. Volio bih znati smijem li se nadati. Čekaj malo, nadu mi ne može oduzeti nitko. Nikada. Ako budem sretan, nadat ću se da će trajati vječno, ako mi život ne bude imao smisla, a bez tebe neće, nadat ću se ljubavi i čudu. Ljubav je čudo. Ti si čudo. Čuda su Božja djela.
Vjerujem. Priznajem, stvarno pomaže. Vjerujem da me tvoje postojanje tjera da budem bolji, da dajem sve od sebe i da ti to primjećuješ. Primijeti, molim te. Probudi usnuli gejzir u meni, neka me prene, neka me lansira na oblak ljubavi, zauvijek. A na oblaku će biti sve što mi treba, a treba mi jako puno. Treba mi sve. Ti si sve. Serem. Jebo bih te tako rado i vidiš na što me prisiljavaš.
Hmudek Prezauzeti
Post je objavljen 07.11.2005. u 14:59 sati.