Već dugo sam iskreno suspičav, što bi kazao brat Apstinencio, prema vlastitoj mi budućnosti. I ne bi to bio ni neki problem, nikada niti nisam imao previše povjerenja u vlastito prosuđivanje, nego i drugi sve više sumnjaju u mene. E, to je već nešto što me pomalo brine.
Najme kaj – još od malena sam bio dečko koji obećava. Neću sad to pobliže opisivati, ali svi znamo što to znači.
No, onda sam upao u loše društvo.
U mojim najosjetljivijim godinama neki moji prijatelji su počeli nositi duge kose, pušiti pljuge, piti i drpat se s curama koje to dopuste. Pošto sam oduvijek bio povodljiv – i ja sam htio drpat cure. A kako je za to trebalo pušit i pit – i to sam radio.
Osim što sam se često nedjeljom sramio svojih postupaka, sve se to odrazilo i na moja akademska postignuća. No, tada nije bilo kul biti odličan (pa makar se radilo i o gimnaziji), tako da sam imao ipak jedno obilježje kula. Ipak, znači, nešto.
Družio sam se s više ili manje sebi sličnima – tu je bio stanoviti Hička koji je pjevao u kultnom bendu i pisao stihove koji su potresli moju nježnu dušu – i još je uvijek tresu (dođi, dođi svome rođi da te rođo pod nož stavi, da ti rođo kičmu vadi, te programatski ja sam alkohol, moj pas je alkohol – ja povraćam, on jedeeee!).
Poslije je bilo sve gore i gore.
Gornje poglavlje je napisano 15. 10. 2005
No vremena se mijenjaju, svi stare, a neki postaju i mudriji. Danas ne pušim zato što sam povodljiv nego zato što sam ovisan. Privodim kraju vlastitu preobrazbu. Faks sam upisao zbog oca, davao ispite zbog majke, a izgleda da ću diplomirati zbog sebe. Naučio sam odgoditi kratkoročno zadovoljstvo zbog dugoročnog. Osim kad mi pobjegne.
Dugoročno planiranje je ključni pojam, ali i karakterna odlika. Isti oni koji su nekad pjevali o hranjenju ćuke povraćanjem – danas pjevaju ode slobodnom tržištu i zagrebačkoj burzi. S druge strane osobe koje su bile oličenje zen-budizma – osobe kojima bi mogli i puževi pobjeći – danas su vlasnici nekolicine privrednih subjekata, a gotovo da posluju i sa Milanskom veletržnicom!
Tješi me općepoznata činjenica da je karijerist samo luzer koji je uspio.
No vratimo se omiljenoj temi mojih razgovora – meni. Dakle – u zadnje vrijeme neki upitnici nad mojom budućnošću vise: jesi li svjestan koliko imaš godina; zar je moguće da si kreditno sposoban; zašto se ne ugledaš na kuma; kad ćeš odrasti????? (četiri upitnika za četiri potvrdna odgovora)
Gornje poglavlje je napisano 1. 11. 2005.
Glupost. Odrastanje neki među nama, ograničeniji – ako ćemo iskreno, doživljavaju kao proces u kojem osoba odaje dojam ozbiljnosti. Naglasak je na "odaje dojam" – jer je to u biti prevara. Fingiranje ozbiljnosti. Nesigurne osobe se prave odraslije nego što jesu. A toliko su dosadne da svoju glumu mogu izraziti samo u vanjskim obilježima ozbiljnosti. Dosada je smrt. Lažna ozbiljnost je samo rezultat prikrivanja vlastite nezanimljivosti, kao i manjka u vjere u sebe (i još koješta čega se ne mogu sada sjetiti).
Istinsko odrastanje nema veze s gore navedenim i proces je koji ne prestaje. Moj kum Hlado odrasta. I sa svojim sinom se igra kao što se sam igrao kad je bio beba. Odrastanje je prihvaćanje života sa svim što on nosi. I sa smiješkom.
I tu prestaje svaka sumnjičavost koju suspičavošču nazvah.
Godine su proletele…
…i neka su.
Hure, na današnji dan
*Bit će svega.
Post je objavljen 24.11.2005. u 21:47 sati.