Tisuću zašto - tisuću ne znam
10.11.2005., četvrtak
Dnevnik Hure Herschmidta
|
Dobro je, pomislio sam, zli Hmudek od-jučer-poznat-po-imenu-Hmöring me ovdje neće naći. Sakrio sam se u potleušici na jednoj od dravskih obala. Iz razumljivih razloga, shvaćate, ne mogu vam reći kojoj. Od kada je u Osijeku otvoren lov na sve nearijevske pripadnike moj život vrijedi još manje nego inače. Hmöring mi je, u počeku, garantirao sigurnost riječima «Ja ovdje odlučujem tko je židov, a tko nije». Ipak, dosljedno svom karakteru, predomislio se. Bojim se da je to zbog novaca koje sam mu posudio i to bez kamata, kao da sam, bože mi oprosti, musliman, a ne židov. O tome da mi je imovina već konfiscirana – nema ni govora. Imovinu nisam nikad ni imao. Moj život se do sada odvijao u stalnoj, no uzaludnoj potrazi za višim bićem. Od birtija, preko noćnih klubova tražio sam više biće – ali najčešće nisam dobivao niti broj mobitela. Sad se pak bavim prizemnijim stvarima. Spašavam goli život. Ovo goli možete shvatiti uvjetno, ali i doslovno – s obzirom na moju nepostojeću imovinu naime, dok moja umovina nije nikada ni kotirala previsoko. U ovom teškom času, kada mi moj neprijatelj pokušava zabiti nož u leđa, sjećam se kako je to nekada bilo. Družili smo se bez obzira na to što sam ja neHrvat, a on sirotinja. Plaćao sam mu cuge, a on ih je tolerantno prihvaćao. Znao je biti iznimno tolerantan. No – vremena se mijenjaju, kao i ljudi. U iste rijeke stupamo i nestupamo - s metkom u leđima, ili prerezanim grkljanom – isto nam se piše. Povijesna datost me je trebala naučiti da još davno potražim utočište u jedinoj mi pradomovini. No ni pradomovina nije ono što je nekad bila. Hmöring je tamo poslao, prema zadnjim informacijama, svog pulena. Zaskočio bi me kod Yad Vashema – jer ja volim plakati u društvu. Nisam ja Tin! Nemam se gdje skriti - Hija već skriva Antu, Hreno je fiksiran na hrvatsko-madžarske odnose, a Hile mi je, kao, sredio azil u Nizozemskoj – ali kartu za avion nije. Kaže da nema para i da ih je sve potrošio u nekoj ulici gdje svjetiljke čudne boje kao da zloguko govore o prirodi završne mu destinacije. Sam u ovoj potleušici, ostavljen od prijatelja i zaboravljen od arijevskih roditelja (ja sam, naime, židov po uvjerenju!) pitam se – hoće li etnička čistoća umjeti da pjeva, kao što su nacisti pjevali o njoj? Ili, potpuno otvoreno - s kim ćeš zapjevati koju, nakon što popiješ koju, a? Hure-na-rubu-pameti-i-malaksalosti |
- 14:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||