Tisuću zašto - tisuću ne znam
31.10.2005., ponedjeljak
Windmills, wooden shoes & Marija
|
Windmills su vjetrenjace, wooden shoes su klompe, a Marija je iz Bugarske. Kad prica polako skoro sve ju razumijem- iako je pravoslavna ne govori ekavicom, sto je svakako za pohvalu. I tako dok je slusam svaki put se izgubim jer od slusanja ostane samo gledanje. Jebemti kak je lijepa!!! Crna kosa raste joj skoro od obrva i pada do pola ledja. Tek kad pita "a kod vas?'' trgnem se i odgovorim ''ma isto tako...''. Onda ona prica dalje a ja spustim pogled na njene tanke tanke ruke, i mislim si- ma cvijet ona ne bi mogla ubrati. Onda pocne njima nasmijana mahati a ja ne znam sta bi od srece. Takva vam je Marija, dovoljno mi da ju gledam... Windmills su vjetrenjace, wooden shoes su klompe, a Marija je komad iz Bugarske kojeg sam sinoc sevio. Dvaput. Temperamentna curka iz Sofije rodjena u Varni- znaci splicanka u Zagrebu, al mnogo brate postenija. Posteno sam joj pokazao A'dam, odveo ju na veceru u Utrecht, a ona je posteno vratila. Nitko ne zna zasto splicanke ne daju ni nakon dvije vecere. Nitko doduse ne zna ni zasto osjecanke ne daju nikad i nikom osim kad su na moru, a da zagrapcanke daju svima koji pitaju- al otiso bi daleko... Marija je jednostavno rekla da joj se jos ne ide na spavanje. Ja sam joj rekao da cemo onda jos malo setati al ona je rekla ajmo kod mene na zeleni caj. Zeleni nikad ne odbijam- dobar je za prostatu... Windmills su vjetrenjace, wooden shoes su klompe, a Marija je komad ''from South Indonesia'' koju sam jucer upoznao u cetvrti crvenih lampi. Dva sata sam pomno birao koja ce dobiti mojih 50 eura- i bi Marija. Crna ko noc, mekana ko mamina sisa, podatna ko dusa. Pocela je blefirati na 70, al mislim si ja, neces valaj mene iskusnjaka- cuo sam da je obicno 50. OK ak nemas posebnih zelja, kaze ona, imas 30 minuta i udri brate, pusenje je u cijeni ali dogi nije. Glupost, mislim si ja, mackica je mackica s koje god strane ulazio u nju. Kad je vidjela da misionarski mogu do sutra, dala je dogi djaba. Tako sam bar mislio, sve dok mi pajdo iz Estonije nije rekao da mu je ok sto su kurve spustile cijene na 30... Eto braco i drage moje sestre, likovi su stvarni a price su na moju veliku zalost izmisljene Hile |
- 20:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #
29.10.2005., subota
Sinoć
|
Sjeli nešto sinoć za stol s namjerom da podivanimo po koju i s još većom namjerom da divaneći popijemo po koju.I jesmo.I tako red ćakule,red cuge a dabome i redenik cigareta. Svako ima nešto za reći, sve pametno i na mjestu, i sve u maniri one stare»mogu srat dva sata a da ne pogriješim niti jednom». Tekuće teme,tekući problemi i već spomenuto The Tekuće. Problemi ,osim životnih izvan tog trenutka, nas napadoše i u tom trenutku.Ne da vragolasti Kairos(kojeg već dulje vrijeme lova Suptilencio) da nam bude dobro. Provjerena se je ekipa nosila s jednim od većih problema današnjice, ako ne i najvećim. Kako doći do riječi? Kontemplirajući danas o tome došao sam do sljedećeg. Teško je. Matematičkofizičkometafizičkobiokemijski rečeno uspjeh(U) za nešto reći, koji se izražava u postotku, proporcionalan je; -vlastitoj grlatosti(vg/dB) -tolerantnosti sugovornika(TS/s) -vlastita nametljivost(vn/kJ/s) -mogućnosti reprodukcije(individualno,za mene mr=0.13) -smislenost(individualno,za mene s=0.23) -faktor sreće(individualno, za mene fs=0.03) a obrnuto proporcionalan: - duljini sugovornikovog monologa(SM/h) - brojem vlastitih guceva(VG/l) - brojem sugovornika(N) - brojem njihovih guceva(NjG/hl) - nametljivost sugovornika(NS/GJ/h) - grlatost sugovornika(GS/dB) Kad se svi parametri unesu , dobije se da većinu vremena priča Hure a malo manji dio Hmudek. A ča mi je ža što rezultat nije drugačiji pa da sam rekao sve što znam,sveudilj bi to bilo lijepo i pametno,na ponos i diku svih prisutnih. Hija |
- 20:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #
25.10.2005., utorak
Zbogom, a ne doviđenja!
|
Opet si nas izdao – beskičmenjaku, izdajico, povodljivi jadniče – samo su neke od poruka&epiteta kojim su me moji, sada već bivši, prijatelji počastili. A zašto jamačno se pitate – zato što sam mudro zaključio da je odlazak u Švedsku za Novu godinu ravan odlasku u Mordor i to bez prstena. Em je daleko, em nam nitko ne garantira ljubav, em smo djeca juga. Dok nas u Pragu, a i Sofiji, očekuju željno, prema tvrdnjama mog vjerodostojnog prijatelja Hileta, u Švedskoj nas čekaju ostaci ostataka nekad velike ljubavi – i to prema samo jednom od nas - što nikako nije dovoljno, čak ni za naše umjerene apetite. No i ako zanemarimo objektivne razloge za promjenu plana – sjetimo se onih ljudskih. Demokratsko je pravo svakog čovjeka da promijeni mišljenje – što moji fašistički nastrojeni (ne)prijatelji teško prihvaćaju. Pozivaju se na neke davno prevladane kvalitete poput dosljednosti, poštenja its. Dosljednost i poštenje su zadnja utočišta mediokriteta - ako baš mene pitate. Postojanost stavova, u krajnjoj liniji, je čisti produkt nemaštovitosti. A nemaštovitost je početak svake dosade – najvećeg zločina modernog svijeta - svim gripama, ludilima i sidama usprkos! Ja sam, dabome, čuo da postoje dosadni ljudi koji su, nevertheless, pametni. No dozvolit ćete da ovo smatram samo jednom urbanom legendom jer pametan čovjek zna kako biti zanimljiv. Da mi kažu – Hure ti si glup i dosadan – tad bih se zamislio. No, pošto ove jedine prave zamjerke ni ne mogu dati – prigovaraju mi što sam slobodan čovjek koji slobodno mijenja odluke i stavove u skladu sa vlastitim ćeifom – a ćeif je – dozvolit ćete – slobodna volja s okusom čevapćića – nešto toliko univerzalno, a opet izvorno naše i naše janjičarske braće s kojom zajedno gradimo europski put – utemeljen na našim istinskim karakteristikama koje s dosljednošću, dakako, nemaju nikakve veze! Dosada je drugo ime za glupost, a glupost, barem u mom životu, dolazi u dva tipična oblika. Šutljiva cura i pričljiva cura. Od ova dva zla uvijek biram rađe prvu, ako sam u društvu, i rađe drugu – ako smo sami (dok one rađe nekog drugog – no o ovoj temi neki drugi put). Šutljiva glupa cura vas neće osramotiti pred drugima, dok pričljiva hoće. S druge strane – ako ste nasamo – šutljiva glupost postaje nepodnošljiva i čovjek više ne zna što da radi. Glupost je neuništiva – rekli su mnogi, ali nikada nitko nije objasnio zašto je to tako. A stvar je vrlo jednostavna – glupost ima najbolji obrambeni mehanizam od svih oblika života na ovome svijetu. Glupost, naime, transferira stid na druge, a ona sama ostaje neoštećena i vječno mlada. I zato se pametan čovjek dvostruko stidi – samog sebe, kao što je i red, i glupih oko sebe – uslijed ovog paradoksa. Čemu ovo filozofiranje o gluposti koje služi samo prikrivanju činjenice da si opet izdao prijatelje – pitaju se neke od vas. Zato, drage moje, što termin «izdaja» nije ništa drugo nego glupost! A moji ex-prijatelji nisu glupi nego ne barataju modernom terminologijem. Izdaja je, u biti, pokazatelj fleksibilnosti stavova, a beskičmenjaštvo fleksibilnosti karaktera. Prilagodljivost je zakon, a dosljednost ne. I zato prijatelji bivši, prijatelji budući, u svoj svojoj nedosljednosti vam poručujem: Doviđenja, a ne zbogom! Hure |
- 14:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #
21.10.2005., petak
Precijenjene voluharice (nastavak)
|
Znatiželja profesora D bila je objašnjiva, ali još objašnjivije su grbe koje smo svi u razredu nabacili buljeći u strop ili klupu, boreći se sa smijehom koji je silom htio iz nas. Svi smo znali hu did it, no nije nam padalo na pamet cinkati. Sad je prof. D tu nešto ispitivao redare gdje su bili, ovo-ono, te se ispostavilo da u stvari nitko od nas nije bio u učionici tokom cijelog odmora, svi smo bili u kantini. Profesor D nije baš popušio tu priču, tako da je išao od učenika do učenika i pitao nas je ponaosob, gledajući svakoga u oči, gdje smo bili pod odmorom. Malo mi je bilo bed lagati ga u oči zato što se prof. D znao s mojim starim, ali ne možeš ispasti jado u takvoj situaciji. Opet smo, kao, svi bili u kantini. –Dobro,- reče prof D, -onda ću vas do kraja sata pitati.- Kako se radilo o prvom satu u polugodištu, mi smo se pobunili da ne smije to raditi, no naravno da smije. Pitat će na otvaranje. Aj pogodite ko je bio prvi sretni dobitnik. U pravcu ploče gegao se K glavom i bradom, te mrmljao kako će on sad ni kriv ni dužan najebati, dok se cijeli razred opet klebario. Prof. D postavio je zadatak koji bi trebalo znati riješiti jer smo to radili u prošlom polugodištu. Jasno da K nije znao ni beknuti, tako da ga je prof. D skolčio bez pardona. Sljedeća sretna dobitnica bila je R, no ovdje se stvar zakuhava. Dotična kreće s kuknjavom, da zašto bi ona dobila jedan zbog nekog drugog, da to nije uredu end staf. Kako je došlo do diskusije u kojoj su se isprofilirale dvije suprotstavljene struje, prethodno skolčeni end gilti K odlučio je odlučno tome stati na kraj dirljivim, pokajničkim priznanjem. Digao je ruku i rekao: -Profesore, ja sam.- -Što si ti, K?- reče prof. D. –Pa, da prostite, isprdio sam se ko konj.- Ne moram opisivati reakciju razreda na ovu izjavu pripadnika istoga, a sada slijedi profesorova rečenica koja najbolje dočarava u kakvom futežu smo se mi pacali: -K, da su se tri slona isprdila, ne može ovako smrditi!- Tu je nastao kaos u razredu, no dijalog ide dalje: -Ali profesore, danas sam za ručak imao grah s kupusom i eto, stislo me.- -K, ne vjerujem ti.- Uto u raspravu ulijeće i za nastalu situaciju suodgovorni M, te veli: -Profesore, pa jeli ste valjda grah s kupusom, znate i sami kako poslije toga smrdi!- Daljnji tijek rasprave nije mi u sjećanju jer sam vodio borbu da ostanem živ koliko sam se smijao. Uglavnom, uskoro je zvonilo i sve je završilo tako da je samo K dobio komad iz odgovaranja, eventualno su redari dobili još jedan tjedan, a prof. D nije saznao vot a fak hepnd iako je vjerojatno otprilike kontao. Kraj Hmudek Vel'čanstveni |
- 09:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #
20.10.2005., četvrtak
Nedjelja popodne..
|
.. nogometni dan, rekao bi Johnny. Ljudi se odmaraju od subotnje pijanke i nedjeljnog ručka. Ja nisam ni za kurac. Čitavo me tijelo boli, a u glavi bubnja: « u pičku, u pičku, u pičku materinu…koji mi je kurac sve ovo trebalo». Najrađe bih se skupio u fetalni položaj i zaspao na godinu dana barem. Pored svega muči me strašna glad i žeđ. Usta su mi suha, želudac krulji, toliko sam sjeban da mi se plače.Znam, nije muški, ali ne mogu suzdržati suze.. Stari je cuga još od jutra. Skinuo se do pasa, pustio himnu i odvrnuo je do daske. Zatim je izašao na balkon i u stavu pozor otpjevao Lijepu našu barem četiri puta zaredom. Susjedi su mislili da je prolupao, jer nije bio nikakav državni praznik. K tomu - stara već par dana leži u bolnici. Moja stara, njegova žena rođena, a on pije i pjeva. Lud čovjek, stoprocentno.. Meni ljudi dolaze u nepravilnim razmacima vidjeti kako sam. Jebeno, eto kako!!! Njih to uopće ne zanima, došli su samo jer je tak'i red i nažderat se i napit. Ulizice, dupelisci, gotovani…Boli ih ona stvar što ja ležim bespomoćan, tužan, izgubljen. Smiju se jer ja plačem. Dok ja plačem. Misle da je dobro što plačem. Što onda oni ne plaču? Lako je tuđim kurcem gloginje mlatit. U drugoj sobi čujem Hureta kako se dere. Rek'o bi čovjek da zna šta ga čeka. Uvijek je bio pametan,mašala.. Sve ovo desilo se jednog jebenog dana prije TOČNO trideset godina. Napomena: ovaj post trebao se kiselit još par mjeseci, ali kako je Hmudek ispričao već sve o meni, datum rođenja neću da se zna. Imam i ja valjda pravo na mrvicu privatnosti. I Hure isto. On je jedan dan stariji. |
- 12:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.10.2005., srijeda
Misli i zelje jednog radnika
|
Bas si razmisljam o tome kako se knjige mogu sazeti. Mislim da je losa ona knjiga kojoj je naslov knjige dulji od njenog maksimalistickog (u ovom slucaju - manje je vise) sazetka. Evo recimo - Coelhova knjiga "Na obalu rijeke neke sjela sam i plakala" - bi se mogla sazeti u "Seresh kvake!", dok recimo "Zlocin i kazna" se ne moze sazeti vise nego "Zlocin, patnja i oslobodjenje". Zasto, pitate se moix i la lara, ovaj Hure jede govna i ne pise zanimljive pricice o tome kako nesto sevi - kao najbolji mu prijatelj Hreno. Zato, drage njegove, sto ja nisam direktor nego radnicka klasa i, sukladno, sevim vrlo rijetko, a serem cesto, ali rijetko. I zato sto u mom zivotu nema akcije - ima kontemplacije. Dok maljem razbijate beton na minus dvadeset mozak ima sasvim dovoljno vremena da razmislja koliko god zeli, u skladu s vlastitim mogucnostima, dabome. U zadnje vrijeme otkrivam nevjerojatnu sposobnost da sa svega dvije, tri rijeci opisem ne samo knjige - nego i ljude. Dovoljno mi je otvoriti neki profil na iskrici, vidjeti da curi pise da joj je izgled "prosjecan" - odmah znam da je gabor u pitanju. Ako pise "neznam", "nemogu", odmah znam da se radi o curi iz moje klase i takvima prilazim s duznim postovanjem. Od kada sam u radnickoj klasi dosta me zivciraju ovi engleski pisci. Vecinu knjiga engleskih autora opisujem "Zavodila sam ga dok me opsluzivalo pet sluskinja, godinama!" Moja novopronadjena socijalna osjetljivost mi, znaci, onemogucuje objektivan pristup engleskoj knjizevnosti. Socijalna osjetljivost, ako bi opet tjerali mak na konac, nije nista drugo nego samosazaljenje. I nije samo to - od kad sam radnicka klasa ruke su mi ogrubile. Ne moram vam posebno naglasavati da moj seksualni zivot pati zbog ovoga - grube ruke nisu prikladne za drkicu - to vam garantiram. I tako to. Sad sjedim pred ovim monitorom lagano pognut, kako i pristoji mojoj klasi, i razmisljam o tome kako bi lijepo bilo potpuno oglupiti. Kad me pitaju sta je, ja cu reci samo - chiju, chiju. Chiju, chiju. Hure |
- 17:54 - Komentari (19) - Isprintaj - #
18.10.2005., utorak
Hanse, bre, gde si???
|
Sob Broj jedan-lijevo dovršavao je cigaru ispred štale negdje u Finskoj. Otkad su ušli u EU, nisu mu dali pušit unutra, bez obzira što je vani bilo hladno k'o u eskimskom grobu. U sebi je jebao sve po spisku Hreni koji se fura na personifikacije pa je zamislio da mu sob u priči puši k'o Turčin. U stvari, bilo je ili –ili. Il' će Djed Mraz biti cuger i povraćat pod jelke, ili će sob pušiti. A sob Broj jedan-lijevo više od svega mrzio je klišeje (ima li većeg klišea od pijanog Djeda Mraza) i tako si je navukao ovu groznu naviku na pluća. I sve ono što ide uz nju – skraćen životni vijek, sporadičnu impotenciju, jutarnji kašalj i uvijek prisutni smrad iz usta. Kolege iz zaprege zaprijetili su da će ga zbog toga degradirat na mjesto Zadnji-desno (šta oni znaju šta je šou biznis).Tada bi morao buljit u guzicu ispred, što i ne bi bilo tako loše da Djed prije deset godina iz zaprege nije izbacio sobice radi gužve sa sindikatom. Od tada sob Broj jedan-lijevo pičke nije vidio, osim na televiziji. Hreno im je podario cijelu kolekciju pornića sa životinjama, koje inače smatra perverznima, ali u ovoj personificiranoj priči sasvim normalnima.Uvjet je bio da Djed ne zna ništa o tome. Drkica je jedina stvar radi koje se isplati biti čovjek. Ipak, ideja da sob dobije ljudske osobine je totalno isfurana. Dosadna. Glupa. Bolje bi bilo da je pustio da Djeda bude pijanac. Barem bi imao zdravija pluća. Povukavši posljednji dim, sob Broj jedan-lijevo zgazi cigaru zadnjom nogom i otpuhne dim u nebo. Jebeno je bit šljaker. Jebeno je bit šljaker koji puši. Jebeno je bit šljaker koji puši u priglupoj blogovskoj priči na kraju koje će dobiti rak ili neku sličnu bolest. Bilo bi bolje da je ostao radit za Andersena… |
- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.10.2005., ponedjeljak
Precijenjene voluharice
|
Stvaralačka energija mi je angažirana, tako da mi je najlakše švercati se i opisati jedan stvarni događaj koji u svojim uspomenama nosim kao najsmješniji iz faze srednjeg školovanja. Za početak treba spomenuti da moja (naša, sva petorica smo je završili) gimnazija nije baš zajebancija, jerbo je to škola koja je dala jedina dva hrvacka nobelovca, za sada. U toj i takvoj školi, nekoć davno, bio je u tijeku prvi tjedan drugog polugodišta četvrtog mi razreda. Moram ovdje dodati da smo bili daleko najgori razred od 20, koliko ih je bilo u mojoj gimbi, ali ne onako seljački, već s mnogo decentnosti i digniteta. Bio je na snazi odmor, a vanka je bila šljiva pa smo svi bili u učionici ili se motali po školi. U jednom trenutku je među nama počeo cirkulirati neki sprej koji je, ispostavilo se, u školu ponio M, a imao ga je zato jer mu ga je sestra, zajedno s punom vrečom sličnih pizdarija, donijela iz Londona. Osnovna karakteristika i tog spreja, a u daljnjem školovanju će se ispostaviti i ostalih pizdarija iz iste vreče, bila je da su sadržavali smradove kakve mi do tada nismo poznavali, a to je, priznat ćete, izuzetno zanimljivo. Sprej o kome je riječ imao je na sebi sliku govneta, bio je boje govneta, što znači da je pritisnut na pravo mjesto proizvodio karakterističan, svima poznat vonj, iako treba biti korektan prema govnima i istaknuti da ni jedno ne može niti približno kreirati smrdekanu kakvu može sadržaj toga the spreja. Taj sprej došao je u ruke K, koji je prvi imao muda zericu špricnuti, tek toliko da onjušimo. To je bilo nevjerojatno. U desetak sekundi smrad se proširio cijelom učionicom. Pravilno zaključivši da ima u rukama strašnu foru, K je uperio otvor spreja u profesorsku stolicu, koja je s onim tapacirungom od spužvastog, upijajućeg materijala prosto zazivala vraga, te životinjski ispraznio pola sadržaja na nju. Majko mila! U roku od nekoliko sekundi u razredu je zavladala panika, ne pretjerujem. To je jednostavno bio neizdrživ smrad, toliko intenzivan da smo evakuirali jakne iz učionice da se ne usmrde. Apsolutno svi smo izletjeli iz razreda, a netko je ipak uspio pootvarati pendžere da se malo provjetri. I tako smo mi, plačući od smijeha, dočekali ispred učionice, što inače nije običaj, profesora D, koji je predavao izbornu matematiku (nemam pojma zašto se tako zvala jer je predmet bio obavezan za sve). Profesor D je ofkors odmah shvatio da se nešto događa kad nismo unutra, imamo jakete sa sobom, vrata su zatvorena. Pozvao nas je da uđemo u učionicu, pričekao da svi sjednu na mjesta, a onda je i on oprezno stupio unutra. Mi smo, razumljivo, umirali od smijeha i smrada u svojim klupama, dok je profesor D koračao prema istoj onoj stolici koja je dobila glavnu porciju smrdiva, a kompozicija njegovih facijalnih dlaka i mišića otkrivala je da uspješno barata osjetilom njuha. Nije, jadan, bio svjestan da je ono što njuši u tom trenutku samo blaga naznaka onoga što ga čeka kad svoje dupe spusti na tu stolicu. Prišao je svom mjestu, odložio imenik na stol i – sjeo. U nekim situacijama jednostavno ne možeš suspregnuti smijeh, koliko god se trudio i koliko god to situacija zahtijevala, a kad to ne može 30 ljudi odjednom, imamo šou. Profesor D je djelić sekunde nakon sjedanja složio facu koja se teško zaboravlja, a na njoj su se miješali iznenađenje, gađenje, popizd i pokušaj kuliranja (to je bilo najsmješnije). Mirno i bez riječi je usred strašnog smrada upisao sat, nedostajuće i što već ide, zatvorio imenik, ustao se i mirnim glasom priupitao: -Tko je to napravio?- Tu dogodovštini nije kraj. Naprotiv, spektakl tek počinje, no o tome više next tajm. Uredništvo mi je naložilo da iz marketinško-komercijalno-taktičko-tehničkih razloga ovu napetu pričicu objavim u dva nastavka, na meni je da se povinujem. Nastavit će se Hmudek Vel'čanstveni RADIKALNO KBSOU VAS PROMATRA |
- 11:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #
16.10.2005., nedjelja
sTAVI pIMPEK nAZAD nA tOPLO x2
|
Napomena: slijede dva teksta napisana za vrijeme dok blog nije radio. Ugodnih 17 Rekla je da se boji i stisnula se u naslonjaču.Uzlijetanje je, navodno, najopasniji dio leta. Odgovorio sam joj da smo statistički sigurniji nego u autu. Neka se samo opusti, primi moju ruku i misli na svoje prvo seksualno iskustvo. Ona je rekla da joj nije do šale, pogotovo ne do loše. I da se prvog iskustva ne sjeća, jer je bila mortus pijana. Svejedno mi je dala ruku, toplu i vlažnu od znoja. Avion se tresao zajedno s putnicima. Ana najviše od svih. Htio sam joj uputiti pogled ohrabrenja, ali izdajnik nije stigao dalje od njezinih sisa. Put do pakla popločan je dobrim namjerama, rekao bi naš župnik. - Jesi li ikada spavao s kolegicom s posla? - upita me Ana, 10.000 metara iznad Austrije. Nisam joj mogao reći da ja od jebanja kolegica, praktično - živim. Loše je za reputaciju. No nisam želio ni ispasti šonjo. Zato sam odgovorio da jesam jednom, al' da je to bilo davno. Žena će najlakše progutati laž ako joj je serviraš s malo istine. Sudeći po stisku ruke – upalilo je. - I? Hoćeš mi reći s kim? - Ne mogu. To je službena tajna. - Ma daaaaj..reci mi..pliz… - Neću. - Onda ću vikat' na sav glas da me pipkaš. - Slobodno. Možeš im odma' objavit' i da tražiš novi posao. - A baš si neki… Kapitulirala je. Ne toliko radi ljubavi prema poslu, koliko zbog ljubavi prema šefu. Ruka joj je još uvijek bila vlažna, ali je stisak postajao nježniji. Iza nas su neki pričali na njemačkom, Ana se prestala tresti, a meni se život načas učinio lijep. ___________________________________________________ - Poštovani putnici, let će trajati sat i petnaest minuta. U Koelnu nas očekuje sunčan dan i ugodnih 17 stupnjeva. Posada i ja želimo vam udobno putovanje. I bi to baš kao što gosn. Pilot reče – jedno krasno, ugodno službeno putovanje. Petak 14. 10. 2005 Hreno Bozja intervencija Bas si razmisljam kako nas zivot vodi cudnim putevima i kako nikad ne znamo sto ce s nama sutra biti. Dok moj najbolji prijatelj Hreno maksimalno iskoristava poziciju sefa , sve mi se vise cini kako ima nade i za mene - iako sam radnicka klasa. Prekjucer, nakon sto su mi prethodni dani prolazili u napornom radu i ugodnoj samoci, sam sam sebi priustio izlazak u ovoj dalekoj, hladnoj zemlji. Ne znam sto je bilo i ne znam zbog cega (kao sto je i red - uostalom) – ali brzo sam primijetio da me sjevernjakinje gledaju kroz neku drugu, nehrvatsku dioptriju. Smjeskale su mi se i ja bih vecer proveo u blazenom stanju svijesti o vlastitoj pozeljnosti, da nije jedna od njih napravila ono sto bih kao ja trebao napraviti. - Bok ja sam Inga, rekla je jedna slatka, mala, dekoltirana plavusa. - Drago mi je ja sam Hure, odgovorio sam uopce ne petljajuci jezikom. Nakon toga je uslijedilo rukovanje koje se pretvorilo u milovanje – naime mala, draga divna plavusica je bila prilicno pijana i prilicno napaljena, te me je pocela milovati po ruci pa se i prislonila. Hmm, pomislio sam, na ovo bih mogao poslije baciti drkicu. No sudbina se, kao i tko zna koliko puta do sada, poigrala sa mnom. Nekih sat vremena kasnije stojim pred ulazom u neki posebni wc – valjda je prije sluzio za invalide, ali posto invalidi ne idu u disko sluzi razmazenijim posjetiteljima. Kad odjednom Inga pored mene. Nesto mi se smjeska, a ja, osjecko-seljacki, ne propustam priliku da je prijateljski zagrlim i pomilujem po dupencetu (najveca sreca je da ja u ovakvim trenucima sebe ne vidim – jer bih se najvjerojatnije ispovracao). U tom trenutku jedna cura napusta wc i moja draga, dobra, produhovljena Inga me pita: - Zelis li ti prvi u wc? - Ma idi ti prva. - Molim te idi ti. - A da idemo zajedno? Recite, realno, zar ovo nije dokaz da ne samo da postoji Bog Otac, nego i Sveti Duh koji je, hvala Mu, sasao na me – pa gdje bih se ja, obermajstor propustanja prilika, sam sjetio ovakvog ingenioznog pitanja? Nasmijesila se i rekla da. Eh, dalje mi je vec malo neugodno pisati. Divna, predivna moja Inga se pobrinula za mene. P.S. Nebitni citatelju i nadam se privlacna citateljice – naravno da u ovoj prici ima jedna grozna laz. Ja sam, naime, zaboravio kako se moja Inga zove. Poslije mi je bilo neugodno pitati. I zato sam ju nazvao Inga – u pocast svim zenama sjevera – zenama koje znaju cemu sluze muskarci! Subota 15. 10. 2005 Hure |
- 11:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #
13.10.2005., četvrtak
Sedma umjetnost
|
Neki dan sam se sjetio zgode u kinu. Kako to već biva,kupiš kartu i sve ono sjemenje,pečeno i ne pečeno,s ljuskom i brez, ali u svakome slučaju slano. Film traje ugodna tri sat i minuta toliko da su mogli zaokružit na četri. Grickam,žvačem,mljackam.Jebiga,napeto je. Ipak su to «Gospodari prstenova». Avanture se izmjenjuju jedna za drugom,scene,mjuza i boje odlične.U meni malo manje nade nego u družine što zbog poznavanja materije,što zbog poznavanja načina pravljenja filmova. Znam je da će na kraju sve bit dobro, ali družina to ne zna,njima je glava u torbi u svakom trenutku. Normalno da nisam kupio ništa za sapiranje saliniziranih mi usta. I sve mi je ko dobro,film interesantan,sjedalice udobnije nego prije(tu sam si već počeo govorit misli pozitivno). U tim trenucima sam bio malo žedan. I tako scena za scenom,sat za satom. Sad se više ne može govoriti o maloj žeđi. Bio sam se i zaljubio.Bila je lijepa ko vila,a i bila je vila.Velika je odgovornost na Frodu pala.On će biti taj.U tim se trenucima pojavila još jedna vila koja je gatala Frodi iz lavora.Tehnika se sastoji u tome da se usipa voda(VOOOODAA!!!).Kakva je to ljudi voda bila. Siplje ju ona(vila,al ne ona moja). Polako. Lica im se ogledaju u tom tananom mlazu. Žumori i žagori. Bistra. Sigurno i hladna. A ja. ŽEDAN ko nikad u životu. * Tako sam jednom išao gledat»Dim». Zapalio sam cigaretu kad mi je vrh patike izlazne noge dotakao zamišljenu liniju vanjskog prostora. Jednom sam gledao pornić pa me potjeralo jebat.Pa nisam. Volim ja filmove. Podsjete me na vlastite mi potrebe oralnofiziološkoegzestencijalne prirode. *opet bio žedan,pa se ošo napit vode hija |
- 14:56 - Komentari (20) - Isprintaj - #
12.10.2005., srijeda
Dragi daleki ljudi i los glas
|
Prvo se moram ispricati citateljima i pogotovo citateljicama koje su, prema vlatitim tvrdnjama, sve do jedne zgodne mace s velikim grudima i, manje bitno, velikim mozhdjanima! A ispricavam se sto ne koristim dijakritike - jer ne mogu. No - nije ovo prica o dijakriticma - ovo je prica o tome kako su mi ljudi to drazi sto su dalji, a kako sam sam sebi naporniji sto vise pricam. Kad ste daleko sve one navike koje vas nerviraju kod vama inace dragih osoba - postaju tako smijesno nebitne. Eh da mi je sad vidjeti moju majku koja me njezno s zivot-si-mi-skoro-upropastio pogledom gleda, da mi je vidjeti moga dragog Apstinencija kako mi shvatljivo&prihvatljivo objasnjava da mi nece vratiti novce, da nije lud, da mi je cuti Hileta preko telefona kako mi objasnjava razliku izmedju Zdjelarevice zlatne i srebrne grasevine na onaj svoj mili, snobovski nacin! Eh da mi je jos jedared to cuti... Umjesto toga osudjen sam slusati samoga sebe. Nije to zbog toga, dabome, sto ja volim samoga sebe slusati. Nego zato sto moram simultano prevoditi. Moj glas, koji mi je vec sam po sebi dovoljno iritantan, me dodatno iritira svojom stalnom prisutnoscu. Inace moram trpiti vlastiti glas, sve skupa, oko dva sata dnevno. A sad patnja ne prestaje - na predavanju - evo svako malo mog glasa, na diskusiji - opet me moj glas proganja, u neformalnom druzenju - opet netko trazi uporabu nemilog mi mog glasa. Oko pet sati me vec doslovce boli glava. Postoji opcija da odem tu kod lijecnika - ali tamo bi me opet moj glas zaskocio. No, bilo kako bilo, prezivjet cu. Znam da bi se drugi na mom mjestu predali, ili cak poceli nalaziti neko perverzno zadovoljstvo u vlastitom glasu (poput pijanaca koji uzivaju u SVAKOM picu, a ne samo u Zdjelarevicu) - no, linija manjeg otpora nikada nije bila moja linija. Ne toliko hrabro, koliko stoicki izdrzat cu jos deset dana u ovim neljudskim uvjetima. Ja to mogu! Hure |
- 14:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #
11.10.2005., utorak
|
Direktno pismo Moix Draga naša te jedina moix(la lara isprika-ti ipak nisi naša,još) ,drago mi je da je neko ukazao na postojeće stanje(izuzimam uredništvo koje je u punom sastavu izvan mile nam naše) i učinio taj neizostavan korak prema boljem nam sutra ako ne i prekosutra. Da bi razumjela postojeću situaciju,pokušat ću putem posta komentirati tvoj komentar i objasnit istu. Sve je počelo jako davno(pradavno) i kako to biva, život ti donese i što bi htio i što ne bi.Ja sam recimo htio naći neke normalne prijatelje,socijalizirat se,postat boljim,organizirat si život kako to dolikuje normalnom životu,ali ne. Završio sam na blogu,što je jedna od boljih opcija jer ne moram «uživati» blizinu ostalih,nego lijepo zapadnjački par kunića za Internet,diskonekt i to je to.Poslije toga mogu se posvetit ljudima koje volim,stvarima u kojim uživam,umjetnosti,znanosti,sportu,fišu,kratkom saftu… Ono što se tebi čini neskladom zapravo je harmonija dostatne udaljenosti.Misliš ti da su slučajno svi članovi uredništva na skoro maksimalnoj udaljenosti od epicentra.Eeee… Recimo,dvojica su na točno 280 km uglavnom.O toj dvojici bi ti morao jednim se malo dužim pismom obratit u kojem bi ti naravno pročitala o njima sve najbolje. To su naprosto krasni ljudi.Između ostalog njih krasi ljubav prema okolišu(hileta posebice),ekonomičnost(opet hileta),odanost zajedničkoj ideji(moram li uopće spominjat,hileta). Ukratko to je čovjek s kojim bi na kraj svijeta pa čak i u Švedsku za novu godinu. Toliko o njima,a o hiletu ,ako bude trebalo, mogu pričati i pisati sve najbolje do 26.12. Nadalje,u tvom komentaru nalazim kritiku o zaokrenutosti prema sebi samima.A gdje da se okrenem,komu. Mogu jedino hiletu do poznatog roka. Što se tiče pijenja i plaćanja,svi piju a plaćaju najčešće neki(trebam li uopće navodit) dok oni drugi plaćaju kad prvi neće jer ,jebiga, mora se pit. I ovo,di to dobiš post na komentar?!To ima samo na jednom,jedinom i neponovljivom. Tisuću zašto - tisuću ne znam Srdačno vaš, hija |
- 15:43 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Stoko neradnicka!
|
Stoko neradnicka! Dok urednistvo, slabo obuceno, tumara po sjevernoj Europi u potrazi za pricama - vi ste se dali u nerad. Odavno smo sumnjali, ali sada smo definitivno uvjereni, nije samo Hmudek lijen po prirodi, Hija po vlastitoj odluci, a Hure zbog odgoja - ne, ne i ne. Hile i Hreno su se takodjer pokazali kao neradnici - i ma koliko ta sklonost neradu nam svakodnevni zivot cinila nepodnosljivim (osim Hiji - koji DOISTA nista ne radi, a vjerojatno i Hmudeku koji prica da radi) - ovaj blog nije zasluzio da pati zbog toga. Sjetite se planova koje smo imali, sjetite se zena koje nismo, te pocnite pisati price zbog kojih ce se nadobudna neka intelektualka zainteresirati za nekoga od nas, ili barem za Hileta koji apstinira vec predugo, a onda ce joj biti objasnjeno da tjelesno prethodi duhovnom i da postupi u skladu s ovim. Ako niste u stanju izvrsiti ovu posljednju molbu vaseg urednistva (iako formuliranu u obliku naredbe - radi digniteta, prijatelji, radi digniteta) - onda idite zivkati bivse cure - luzeri! |
- 12:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #
04.10.2005., utorak
Digresija
|
Pred još jedan put u sjeverne krajeve evropskog dijela Euroazije imam neki loš predosjećaj. Čudno je to – prije dok sam još puno obećavao – uopće se nisam brinuo za svoj život. Iako sam znao da nisam besmrtan osjećao sam da jesam, a sad, kad polako prihvaćam da mi je život kanta – nikako ne bih volio umrijeti. I pomalo me strah – vožnje autom, avionom, motorom its. No, zanemarimo ove male paradokse i vratimo se bitnome. Kao i svaki pošten čovjek – htio bih otići na onaj svijet sa čistim računima. Ipak – kako materijalnih dugovanja prema fizičkim licima gotovo da i nemam – skoncentrirat ću se na duhovne tražbine koje be me mogle pratiti i na onaj svijet. Problem s ovim tražbinama je što se ja tu pojavljujem isključivo u ulozi vjerovnika. Meni se, u biti, uopće ne isplati umrijeti. Nit ću profitirati, nit ću postati povijesna ličnost (mislim – doista nema smisla umrijeti prije nego što postanete povijesna ličnost). I ne samo to – ako doista poginem neću moći gledati ni tekmu. Da, znam, znam, prijatelju Hile – priznajem, snebivao sam se napisati pravi i jedini razlog zbog kojeg bi se isplatilo umrijeti – zato da ONA plače. Pravi muškarac može pristati na plač jedino u sceni kada Ona plače nad njegovim grobom. Još od kada Huckleberry Finn i dva mu prijatelja promatraju ljude kako plaču na njihovom sprovodu ništa poetičnije nije napisano u svjetskoj književnosti. Do sada. Zamislite - svi plaču na vašem sprovodu (zamjenili su vas s nekim drugim nesretnikom), ali ONA plače najviše. Više i od vaše sestre, mame i tate. Njen slučajni pratitelj je kao nešto tješi, a lice mu se lagano mršti jer zna da nikad za njim ne bi tako plakala pa makar bio i stvarno mrtav. Pogreb je završen, svi polako odlaze, pa i mama, tata i seka. Samo ona ostaje. Klekla je na koljena i rida na vlastitom vam grobu. Prilazite joj s leđa i govorite – «Draga moja …(ime upisati prema vlastitoj potrebi) navik živi ki zgine pošteno!», te se šeretski nasmijete. Njena usta ostaju širom otvorena, a iz nosa joj cure bale. Brzorječicom joj objasnite što se dogodilo i tu, nad vlastitim grobom prvi put poljubite ljubav svog života – mješaju se suze i smijeh, poljupci i brisanje maramicom itd. Hmmm – naravno da sve to sad zvuči pomalo ljigavo (i zbog bala, vjerojatno) i da je pomalo morbidno profitirati na smrti pa makar bila i vaša – no ima ova priča potencijal. Treba izbaciti bale, krležijansko-zagorske uzrečice, pogreb (neka ona MISLI da ste vi poginuli) i imate već sasvim klasičnu priču. Eto – htjedoh napraviti malu digresiju, a vidite što se izrodilo. Hure |
- 15:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #
03.10.2005., ponedjeljak
Dokle ovako?
|
Danas, u predvečerje početka pregovora sa Europskom unijom, nakon nervoznog radnog ponedjeljka i osobne pogrešne procjene pada cijene hrvatskih dionica, ko šlag na tortu došao mi mail od bivšeg prijatelja, mog sadašnjeg neprijatelja- kamena temaljca ovog bloga- Hure Hilića! Mail je sugestivan i autoritativan, baš onakav kakav i sam kamenogeni Hure jest, i glasi ne otprilike nego točno ovako: «Prijatelji i kolege, u izravnim konzultacijama s većinom vas složili smo se da nakon što netko objavi blog - svi drugi ne objavljuju svoj blog do 5 popodne sljedećeg dana . Drugim riječima - pošto je Hudek danas objavio tekst - neka nitko ne kalemi ništa do sutra u 17.00h. P.S. Ovo pravilo ne vrijedi ako tekst koji se pojavljuje se izravno veže na prethodni - te se onda može smatrati svojevrsnim nastavkom. Također ako netko smatra da je neophodno da objavi svoj tekst upravo tad. No - nastojmo to izbjegavati. Hurednik» Konsterniran i uvrijeđen sadržajem maila, ograničavanjem mog/našeg vremenskog prostora te zapovjedničkim tonom koji se da iščitati između redova a i u redovima, odlučio sam glasno progovoriti te tako iskazati svoje nezadovoljstvo postupcima dotičnog, čije ime nadalje odbijam spominjati. Način na koji se On razračunava sa svojim bivšim priajteljima nivo je nedostojan akademskog mu statusa te jasno oslikava stanje njegova napacena duha, a u potpunosti oslikava njegov neprijateljski karakter- riječ je, dakako, o posljednjem autokratu ovih blogerskih prostora. Hladnoća kojom cenzurira tekstove svojih bivših prijatelja otkriva da je riječ o čovjeku opasnih namjera- za primjer, brat Heno jedva je smogao hrabrosti objaviti svoj stidljivi mail kojim mu skrušeno oprašta brisanje stvarno lošeg teksta u kojem ovaj veliča svoje seksualne uspjehe i u kojem žensko tijelo pretpostavlja ženskom umu. Nakon brisanja Hen'o se razbolio i opet pao u depresiju- kad će iz nje, nitko ne zna. Kako bi svemu ovome stali na kraj, braćo, kako se bolesti ne bi ponavljale, pozivam na prosvjede kojima ćemo skrenuti pažnju javnosti i omogućiti svima da o ženama misle i pišu šta god hoće, a da pritom ne budu besramno cenzurirani. Zato, braćo, za početak pozivam na tihi prosvijed u tri svijetu bitna grada- Osijeku, Zagebu i Budimpešti- sa parolom «Pijmo- ne cenzurirajmo!» tijekom kojeg će se puno pit, nešto više pričat o ženama koje smo imali, još više o ženama koje nismo imali... A dalje ćemo vidit... Hile |
- 19:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Kuko moja svakidašnja
|
Evo već neko vrijeme pokušavam napisati blog koji će privući još neviđenu pažnju i priskrbiti mi titulu najblogera,ali ne ide.Stoga ću se poslužiti s najjačim ako ne i najjačijim oružjem privlačenja pažnje i sjebavanje mogućnosti za osvajanje titule-kukavicom. Kao što dobro znate,ako i ne znate sigurno da će te teško sad nešto naučit,kukavica je disciplina koja se razvija godinama.Počinje s početkom našeg života,a završava s krajem. Onaj trenutak majčinske sebičnosti koji je primorava da na nas rodi ne može drugačije završit neko plačem i urlikanjem. Da sam onda znao štogod reći,sigurno bi sočno opsovao. Taj prvi urlik vremenom počinjemo artikulirati u razne vrste plačeva i grimasa a sve zbog jednog jednostavnog razloga-HOĆU….Osim toga ne vidim niti jednog razloga zašto bi trebalo biti nekako drugovačije. Vremenom najbliži oguglaju, na do tad plodonosne decibele, i prisiljavaju te na razvoj nekih novih vještina s tim da se starih ne rješavaš automatizmom,nego ih lijepo,za zlu ne trebalo,zapamtiš. Sad kad o tome razmišljam dolazim do zaljučka da sam se odrekao vlastite mi sreće onog trenutka kad sam se prestao drat i urlikat. Da sam bio samo malo uporniji mogao sam tu lijepu naviku zadržati do danas i ,brate, ako ne ide milom ide silom. Pa ko može podnijet lelek odraslog konja.Škola,faks,posao,ribe. Na to sigurno padaju i neplavuše?! Ali ne! Pametnjaković nije ni znao što je razvoj, a počeo se razvijat. I umjesto da se dere;kao bit će dobar pa onda i drugi dobri prema njemu i tako to. Ali ne zaboravlja se majka svih vještina. Ako je valjalo prije»JA BI BAAANAANA!»,valjat će opet samo treba naći pravu formu kojom ćeš doći do cilja. Tu treba naglasiti da postoje dva osnovna modela: 1. krivi su drugi 2. krivi se okolnosti(sudbina) i jedan princip: 2. ne kukaj sam Ova materija je čak i za mene,budućeg najblogera kojeg još nisu prepoznali, preširoka pa ću navesti samo nekoliko primjera: -u nekim debelim knjigama naišao sam na termin»nakukavanje»,metoda koja se koristi kod kartanja sve dok te»ne krene karta» -kukanje da je težak ispit,sve dok ga ne položiž -mala je plaća,sve dok se ne poveča -nešto bi prcko,sve dok ne prckaš -nešto bi reko,sve dok ne zaboraviš(nisam siguran da li se ovo tu računa) - - I tako dalje, a i bitno je kad nešto i ostvariš da i dalje nisi zadovoljan. Nadam se da me razumijete.Nije bilo lako,te najdi pravu riječ,te više njia,pa napravi od toga rečenicu.Sve sam ovo sam napisao i niko mi nije pomogao,a i bio sam i gladan.Pušilo mi se pa sam morao zapalit cigaretu.Ko zna hoću li ikad postati najbloger.Ko zna hoće li uredništvo ovo odobriti.Ja bi ovo postiro,a nije pet sati. Ne znam kako je vama,ali meni nije lako. hija |
- 15:55 - Komentari (10) - Isprintaj - #
02.10.2005., nedjelja
Ljubav
|
Najviše na svijetu volim kada nam dođe Ona. Žena dinamit! Inače, riječ dinamit potječe od stare srpske riječi dinamo, što u prijevodu znači hašk građanski i još starije srpske riječi ET (čita se i-ti) koja se dade prevesti kao onaj koji dolazi iz daleka, pa kada se te dvije riječi spoje i primjeni se jotovanje, imamo dinamit. Ja se na Karlu del Ponte ložim još od srednje škole, tako da svaki puta kada nas dođe obići uzimam bolovanje, e ne bih li mogao sve svoje vrijeme provesti sa svojim dobrim drugarom, gospodinom Televizorom. Taj gospodin mi omogućava da preko nekoliko puta toga dana vidim njezino milo lice, njezinu božansku pojavu, što me nadahnjuje te inspirira. Kako je ljubav lakše iskazati u stihovima negoli u prozi, odlučih da mi je lakše ono što osjećam iskazati na lakši način. Mojoj jedinoj Karli: Karlice draga, Lijepa si naga. Volim tvoje naočale, One me spešli pale. Radovan ti bježi, Ratko ti se krije, A Ante ko Ante, Eno ga kod Hije. Svaki put kad dođeš, Ja sam u ekstazi, Da trudna ne ostaneš Ti se dobro pazi. Ako slomim nogu, Kupit ću si štake, Ja jednostavno moram vidjet tvoje stidne dlake. Kakav si ti bolid, Kakva si ti žena! U tvoj bi kokpit sjeo I sam Ajrton Sena. Hmudek Vel'čanstveni |
- 13:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||