Tisuću zašto - tisuću ne znam
17.10.2005., ponedjeljak
Precijenjene voluharice
|
Stvaralačka energija mi je angažirana, tako da mi je najlakše švercati se i opisati jedan stvarni događaj koji u svojim uspomenama nosim kao najsmješniji iz faze srednjeg školovanja. Za početak treba spomenuti da moja (naša, sva petorica smo je završili) gimnazija nije baš zajebancija, jerbo je to škola koja je dala jedina dva hrvacka nobelovca, za sada. U toj i takvoj školi, nekoć davno, bio je u tijeku prvi tjedan drugog polugodišta četvrtog mi razreda. Moram ovdje dodati da smo bili daleko najgori razred od 20, koliko ih je bilo u mojoj gimbi, ali ne onako seljački, već s mnogo decentnosti i digniteta. Bio je na snazi odmor, a vanka je bila šljiva pa smo svi bili u učionici ili se motali po školi. U jednom trenutku je među nama počeo cirkulirati neki sprej koji je, ispostavilo se, u školu ponio M, a imao ga je zato jer mu ga je sestra, zajedno s punom vrečom sličnih pizdarija, donijela iz Londona. Osnovna karakteristika i tog spreja, a u daljnjem školovanju će se ispostaviti i ostalih pizdarija iz iste vreče, bila je da su sadržavali smradove kakve mi do tada nismo poznavali, a to je, priznat ćete, izuzetno zanimljivo. Sprej o kome je riječ imao je na sebi sliku govneta, bio je boje govneta, što znači da je pritisnut na pravo mjesto proizvodio karakterističan, svima poznat vonj, iako treba biti korektan prema govnima i istaknuti da ni jedno ne može niti približno kreirati smrdekanu kakvu može sadržaj toga the spreja. Taj sprej došao je u ruke K, koji je prvi imao muda zericu špricnuti, tek toliko da onjušimo. To je bilo nevjerojatno. U desetak sekundi smrad se proširio cijelom učionicom. Pravilno zaključivši da ima u rukama strašnu foru, K je uperio otvor spreja u profesorsku stolicu, koja je s onim tapacirungom od spužvastog, upijajućeg materijala prosto zazivala vraga, te životinjski ispraznio pola sadržaja na nju. Majko mila! U roku od nekoliko sekundi u razredu je zavladala panika, ne pretjerujem. To je jednostavno bio neizdrživ smrad, toliko intenzivan da smo evakuirali jakne iz učionice da se ne usmrde. Apsolutno svi smo izletjeli iz razreda, a netko je ipak uspio pootvarati pendžere da se malo provjetri. I tako smo mi, plačući od smijeha, dočekali ispred učionice, što inače nije običaj, profesora D, koji je predavao izbornu matematiku (nemam pojma zašto se tako zvala jer je predmet bio obavezan za sve). Profesor D je ofkors odmah shvatio da se nešto događa kad nismo unutra, imamo jakete sa sobom, vrata su zatvorena. Pozvao nas je da uđemo u učionicu, pričekao da svi sjednu na mjesta, a onda je i on oprezno stupio unutra. Mi smo, razumljivo, umirali od smijeha i smrada u svojim klupama, dok je profesor D koračao prema istoj onoj stolici koja je dobila glavnu porciju smrdiva, a kompozicija njegovih facijalnih dlaka i mišića otkrivala je da uspješno barata osjetilom njuha. Nije, jadan, bio svjestan da je ono što njuši u tom trenutku samo blaga naznaka onoga što ga čeka kad svoje dupe spusti na tu stolicu. Prišao je svom mjestu, odložio imenik na stol i – sjeo. U nekim situacijama jednostavno ne možeš suspregnuti smijeh, koliko god se trudio i koliko god to situacija zahtijevala, a kad to ne može 30 ljudi odjednom, imamo šou. Profesor D je djelić sekunde nakon sjedanja složio facu koja se teško zaboravlja, a na njoj su se miješali iznenađenje, gađenje, popizd i pokušaj kuliranja (to je bilo najsmješnije). Mirno i bez riječi je usred strašnog smrada upisao sat, nedostajuće i što već ide, zatvorio imenik, ustao se i mirnim glasom priupitao: -Tko je to napravio?- Tu dogodovštini nije kraj. Naprotiv, spektakl tek počinje, no o tome više next tajm. Uredništvo mi je naložilo da iz marketinško-komercijalno-taktičko-tehničkih razloga ovu napetu pričicu objavim u dva nastavka, na meni je da se povinujem. Nastavit će se Hmudek Vel'čanstveni RADIKALNO KBSOU VAS PROMATRA |
- 11:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||