Tisuću zašto - tisuću ne znam
16.10.2005., nedjelja
sTAVI pIMPEK nAZAD nA tOPLO x2
|
Napomena: slijede dva teksta napisana za vrijeme dok blog nije radio. Ugodnih 17 Rekla je da se boji i stisnula se u naslonjaču.Uzlijetanje je, navodno, najopasniji dio leta. Odgovorio sam joj da smo statistički sigurniji nego u autu. Neka se samo opusti, primi moju ruku i misli na svoje prvo seksualno iskustvo. Ona je rekla da joj nije do šale, pogotovo ne do loše. I da se prvog iskustva ne sjeća, jer je bila mortus pijana. Svejedno mi je dala ruku, toplu i vlažnu od znoja. Avion se tresao zajedno s putnicima. Ana najviše od svih. Htio sam joj uputiti pogled ohrabrenja, ali izdajnik nije stigao dalje od njezinih sisa. Put do pakla popločan je dobrim namjerama, rekao bi naš župnik. - Jesi li ikada spavao s kolegicom s posla? - upita me Ana, 10.000 metara iznad Austrije. Nisam joj mogao reći da ja od jebanja kolegica, praktično - živim. Loše je za reputaciju. No nisam želio ni ispasti šonjo. Zato sam odgovorio da jesam jednom, al' da je to bilo davno. Žena će najlakše progutati laž ako joj je serviraš s malo istine. Sudeći po stisku ruke – upalilo je. - I? Hoćeš mi reći s kim? - Ne mogu. To je službena tajna. - Ma daaaaj..reci mi..pliz… - Neću. - Onda ću vikat' na sav glas da me pipkaš. - Slobodno. Možeš im odma' objavit' i da tražiš novi posao. - A baš si neki… Kapitulirala je. Ne toliko radi ljubavi prema poslu, koliko zbog ljubavi prema šefu. Ruka joj je još uvijek bila vlažna, ali je stisak postajao nježniji. Iza nas su neki pričali na njemačkom, Ana se prestala tresti, a meni se život načas učinio lijep. ___________________________________________________ - Poštovani putnici, let će trajati sat i petnaest minuta. U Koelnu nas očekuje sunčan dan i ugodnih 17 stupnjeva. Posada i ja želimo vam udobno putovanje. I bi to baš kao što gosn. Pilot reče – jedno krasno, ugodno službeno putovanje. Petak 14. 10. 2005 Hreno Bozja intervencija Bas si razmisljam kako nas zivot vodi cudnim putevima i kako nikad ne znamo sto ce s nama sutra biti. Dok moj najbolji prijatelj Hreno maksimalno iskoristava poziciju sefa , sve mi se vise cini kako ima nade i za mene - iako sam radnicka klasa. Prekjucer, nakon sto su mi prethodni dani prolazili u napornom radu i ugodnoj samoci, sam sam sebi priustio izlazak u ovoj dalekoj, hladnoj zemlji. Ne znam sto je bilo i ne znam zbog cega (kao sto je i red - uostalom) – ali brzo sam primijetio da me sjevernjakinje gledaju kroz neku drugu, nehrvatsku dioptriju. Smjeskale su mi se i ja bih vecer proveo u blazenom stanju svijesti o vlastitoj pozeljnosti, da nije jedna od njih napravila ono sto bih kao ja trebao napraviti. - Bok ja sam Inga, rekla je jedna slatka, mala, dekoltirana plavusa. - Drago mi je ja sam Hure, odgovorio sam uopce ne petljajuci jezikom. Nakon toga je uslijedilo rukovanje koje se pretvorilo u milovanje – naime mala, draga divna plavusica je bila prilicno pijana i prilicno napaljena, te me je pocela milovati po ruci pa se i prislonila. Hmm, pomislio sam, na ovo bih mogao poslije baciti drkicu. No sudbina se, kao i tko zna koliko puta do sada, poigrala sa mnom. Nekih sat vremena kasnije stojim pred ulazom u neki posebni wc – valjda je prije sluzio za invalide, ali posto invalidi ne idu u disko sluzi razmazenijim posjetiteljima. Kad odjednom Inga pored mene. Nesto mi se smjeska, a ja, osjecko-seljacki, ne propustam priliku da je prijateljski zagrlim i pomilujem po dupencetu (najveca sreca je da ja u ovakvim trenucima sebe ne vidim – jer bih se najvjerojatnije ispovracao). U tom trenutku jedna cura napusta wc i moja draga, dobra, produhovljena Inga me pita: - Zelis li ti prvi u wc? - Ma idi ti prva. - Molim te idi ti. - A da idemo zajedno? Recite, realno, zar ovo nije dokaz da ne samo da postoji Bog Otac, nego i Sveti Duh koji je, hvala Mu, sasao na me – pa gdje bih se ja, obermajstor propustanja prilika, sam sjetio ovakvog ingenioznog pitanja? Nasmijesila se i rekla da. Eh, dalje mi je vec malo neugodno pisati. Divna, predivna moja Inga se pobrinula za mene. P.S. Nebitni citatelju i nadam se privlacna citateljice – naravno da u ovoj prici ima jedna grozna laz. Ja sam, naime, zaboravio kako se moja Inga zove. Poslije mi je bilo neugodno pitati. I zato sam ju nazvao Inga – u pocast svim zenama sjevera – zenama koje znaju cemu sluze muskarci! Subota 15. 10. 2005 Hure |
- 11:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||