Tisuću zašto - tisuću ne znam
04.10.2005., utorak
Digresija
|
Pred još jedan put u sjeverne krajeve evropskog dijela Euroazije imam neki loš predosjećaj. Čudno je to – prije dok sam još puno obećavao – uopće se nisam brinuo za svoj život. Iako sam znao da nisam besmrtan osjećao sam da jesam, a sad, kad polako prihvaćam da mi je život kanta – nikako ne bih volio umrijeti. I pomalo me strah – vožnje autom, avionom, motorom its. No, zanemarimo ove male paradokse i vratimo se bitnome. Kao i svaki pošten čovjek – htio bih otići na onaj svijet sa čistim računima. Ipak – kako materijalnih dugovanja prema fizičkim licima gotovo da i nemam – skoncentrirat ću se na duhovne tražbine koje be me mogle pratiti i na onaj svijet. Problem s ovim tražbinama je što se ja tu pojavljujem isključivo u ulozi vjerovnika. Meni se, u biti, uopće ne isplati umrijeti. Nit ću profitirati, nit ću postati povijesna ličnost (mislim – doista nema smisla umrijeti prije nego što postanete povijesna ličnost). I ne samo to – ako doista poginem neću moći gledati ni tekmu. Da, znam, znam, prijatelju Hile – priznajem, snebivao sam se napisati pravi i jedini razlog zbog kojeg bi se isplatilo umrijeti – zato da ONA plače. Pravi muškarac može pristati na plač jedino u sceni kada Ona plače nad njegovim grobom. Još od kada Huckleberry Finn i dva mu prijatelja promatraju ljude kako plaču na njihovom sprovodu ništa poetičnije nije napisano u svjetskoj književnosti. Do sada. Zamislite - svi plaču na vašem sprovodu (zamjenili su vas s nekim drugim nesretnikom), ali ONA plače najviše. Više i od vaše sestre, mame i tate. Njen slučajni pratitelj je kao nešto tješi, a lice mu se lagano mršti jer zna da nikad za njim ne bi tako plakala pa makar bio i stvarno mrtav. Pogreb je završen, svi polako odlaze, pa i mama, tata i seka. Samo ona ostaje. Klekla je na koljena i rida na vlastitom vam grobu. Prilazite joj s leđa i govorite – «Draga moja …(ime upisati prema vlastitoj potrebi) navik živi ki zgine pošteno!», te se šeretski nasmijete. Njena usta ostaju širom otvorena, a iz nosa joj cure bale. Brzorječicom joj objasnite što se dogodilo i tu, nad vlastitim grobom prvi put poljubite ljubav svog života – mješaju se suze i smijeh, poljupci i brisanje maramicom itd. Hmmm – naravno da sve to sad zvuči pomalo ljigavo (i zbog bala, vjerojatno) i da je pomalo morbidno profitirati na smrti pa makar bila i vaša – no ima ova priča potencijal. Treba izbaciti bale, krležijansko-zagorske uzrečice, pogreb (neka ona MISLI da ste vi poginuli) i imate već sasvim klasičnu priču. Eto – htjedoh napraviti malu digresiju, a vidite što se izrodilo. Hure |
- 15:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||