Prvo se moram ispricati citateljima i pogotovo citateljicama koje su, prema vlatitim tvrdnjama, sve do jedne zgodne mace s velikim grudima i, manje bitno, velikim mozhdjanima! A ispricavam se sto ne koristim dijakritike - jer ne mogu.
No - nije ovo prica o dijakriticma - ovo je prica o tome kako su mi ljudi to drazi sto su dalji, a kako sam sam sebi naporniji sto vise pricam.
Kad ste daleko sve one navike koje vas nerviraju kod vama inace dragih osoba - postaju tako smijesno nebitne. Eh da mi je sad vidjeti moju majku koja me njezno s zivot-si-mi-skoro-upropastio pogledom gleda, da mi je vidjeti moga dragog Apstinencija kako mi shvatljivo&prihvatljivo objasnjava da mi nece vratiti novce, da nije lud, da mi je cuti Hileta preko telefona kako mi objasnjava razliku izmedju Zdjelarevice zlatne i srebrne grasevine na onaj svoj mili, snobovski nacin! Eh da mi je jos jedared to cuti...
Umjesto toga osudjen sam slusati samoga sebe. Nije to zbog toga, dabome, sto ja volim samoga sebe slusati. Nego zato sto moram simultano prevoditi. Moj glas, koji mi je vec sam po sebi dovoljno iritantan, me dodatno iritira svojom stalnom prisutnoscu. Inace moram trpiti vlastiti glas, sve skupa, oko dva sata dnevno. A sad patnja ne prestaje - na predavanju - evo svako malo mog glasa, na diskusiji - opet me moj glas proganja, u neformalnom druzenju - opet netko trazi uporabu nemilog mi mog glasa. Oko pet sati me vec doslovce boli glava. Postoji opcija da odem tu kod lijecnika - ali tamo bi me opet moj glas zaskocio.
No, bilo kako bilo, prezivjet cu. Znam da bi se drugi na mom mjestu predali, ili cak poceli nalaziti neko perverzno zadovoljstvo u vlastitom glasu (poput pijanaca koji uzivaju u SVAKOM picu, a ne samo u Zdjelarevicu) - no, linija manjeg otpora nikada nije bila moja linija.
Ne toliko hrabro, koliko stoicki izdrzat cu jos deset dana u ovim neljudskim uvjetima.
Ja to mogu!
Hure
Post je objavljen 12.10.2005. u 14:02 sati.