Uđoh u zgradu znojnog lica i klecavih koljena. Kažu da trčanje jača živce, a moji su trenutno slabiji od mobitelskog signala u Saboru.
Mora da sam prilično stupidno izgledao onako zadihat, u vunenoj kapi i s majicom uguranom u trenerku. Mađarica je stajala pored lifta, kose svezane u rep, u pripijenoj kožnoj jakni, minici i špic čizmama do koljena. Moj tip žene, definitivno.
- Jo napot – pozdravim.
- Jo napot – ponovi ona za mnom, ali nekako suho i nevoljko.(Ova će bit malo tvrđi kesten, pomislim).
Ipak, uđosmo skupa u lift, ona stisnu četvorku, ja sedmicu. Četvorka je moj sretan broj, a sedmicu sam nosio na dresu dok sam se još aktivno bavio nogometom. Nema šanse da uprskam.
- Do you speak English?- krenem klasičnim stilom.
- Nem!
- Jebiga. Deutsch?
- Nem!
- Francuski – nem, ruski – nem, švedski – nem, bantu – okrenuh na šalu. Ne konta. Jebiga.
Na brzinu sam preturao «znanje» mađarskog po glavi. Dobar dan, dobro jutro, dobar tek i jebi se. Ništa upotrebljivo, a samo je još jedan kat fore.
Utoli, točno između trećeg i četvrtog, lift naglo stade, svjetlo se ugasi i mi ostadosmo zaglaviti. Nisam znao bih li se veselio ili paničario, pa zato kulerski opsujem.
- Don't worry – rekoh joj – to je samo malo nestalo struje, bit će sve OK.
- Sekereš menjekeš saparoš koštanjoš ..ili nešto slično- prihvati ona razgovor gluvog i slijepog.
Mračno je bilo kao u gasnoj komori. Čulo se jedino njezino ubrzano disanje. Očito je bila seksualno uzbuđena. Čitao sam da žene najviše padaju na muški miris, a ja sam ga tad imao u zavidnim količinama, đogingu hvala.
Jebem ti Mađu, još je to jad i bijeda kad im ovako nestaje struje. To smo mi prolazili još 80-ih. Sigurno je čitav kvart u mraku. Možda i čitav grad. Ili cijela zemlja. Jebote,možda je Al Qaida. Ili svjetski rat. Nuklearna bomba. Možda ostanemo ovako zarobljeni danima. Čovjek može izdržati bez hrane…koliko…2-3 tjedna. Dobro, ja sam baš prije sat vremena večerao. Bez vode dan-dva.. A bez zraka???
Dvoje nas je u liftu, znači samo pola zraka je moje. Ili još i manje, jer ona diše k'o luda. Koji kurac toliko diše, k'o da nikad disala nije? Zar ne može to malo lakše? Sekunde su bile k'o minute, a minute vječnost. Ona - diše li diše. MOJ ZRAK! MOJ!!! Uzima mi iz usta i trpa u svoja raskošna prsa. Sve će mi potrošiti. Nemam izbora. Ili ona il' ja. Zadavit ću je, nema nam druge. Bolje nego da se oboje ugušimo. To je kao u ratu, kao u samoobrani. Bit ću nježan, ali nepopustljiv. Samo da joj lociram vrat……
I onda, kako to obično biva, dođe struja i bi svjetlo. Tesla je spasio još jedan mladi život. Možda i dva. Lift krene, zaustavi se, ovaj put ciljano na četvrtom, Mađarica istrči bez pozdrava i nestade u svjetlu. Ja se nisam ni snašao…
Post je objavljen 15.11.2005. u 12:25 sati.