Tisuću zašto - tisuću ne znam
29.11.2005., utorak
Jebeš zemlju..
|
.. koja Bosne nema – kaže ona stara narodna. A Bosna je bila siva i tužna. Vozio sam pokraj istoimene rijeke, po uskoj i grbavoj cesti koja se ironično nazivala magistralom. Još od Mostara pratio me je pravi potop, i tek pred koju minutu kiša je bila stala. Volio sam Bosnu; lijepu, milu, zdravu, gizdavu; njezine srdačne ljude i mirisne behare. Ali, to više nije bila Bosna iz moga djetinjstva, bezbrižna zemlja mističnih minareta i strmih livada na kojima su krave pasle pod ručnom, prijateljska.. moja… Bosna je sad plakala, zaboravljena i jadna. Na svakom proširenju uz cestu uzdizale su se hrpe smeća, a čitavo riječno korito bilo je «ukrašeno» raznobojnim plastičnim vrećicama i bocama koje su ljudi godinama bacali u rijeku, misleći da time prestaje biti njihova briga i da će otići u neku zemlju koja je sretnija od njihove. Negdje pred Zenicom, u daljini uz cestu ugledam priliku u crvenom kako mi maše da se zaustavim. Još kao dijete, stopirajući satima na ljetnoj žezi, obećao sam si da ću uvijek stajati autostoperima. Instinktivno prikočim, izbacim desni «žmigavac» i zaustavim se kraj ceste. U prozor mi se krezubim osmjehom kezila žena od svojih četrdeset-pedeset godina, u crvenoj Adidas trenerci, s kišobranom u jednoj i vrećicom u drugoj ruci. - Do Šehovića? – upita. - Ja idem prema Zenici… - Pa to ti je to – odgovori ona ulazeći u auto. Prljavim prstima, na kojima se se nazirali ostaci crvenog laka za nokte, iz vrećice izvadi kiflu i pruži mi je. - 'Oćeš? - Ne mogu, hvala – odgovorim. - Ima li još puno do Zenice? – upitam, tek toliko da nešto kažem. - Desetak, petn'est minuta – uzvrati ona. - Idem tamo na sajam. Radim za njemačku firmu koja proizvodi priključke za poljoprivredne strojeve – nastavih ja kao da to ikoga zanima – Čime se vi bavite? - Pušim – reče ona bez imalo srama i nastavi žvakati kiflu. - A ti si oženjen? – upita me. - Jesam – slažem. - Jašta već jesi..Tako fin momak.. Sigurno ti je i žena fina.. - Jest, lijepa je – slažem ponovo. Šutjeli smo neko vrijeme. - 'Oćeš mi dat' jednu cigaru? - Uzmite – odvratim i pružim joj kutiju bijelog Ronhila. - Lijepo je vama tamo u Hrvatskoj- nastavi ona -imate fine plate, vozite dobra kola.. Nas su ovdje svi zaboravili. Fabrike se pozatvarale, nigdje posla.. A treba nečim hranit' djecu. Samo se i meni pos'o utanjio u zadnje vrijeme. Nema ni'ko para. Prije se moglo uzet' po pedeset-še'set maraka u smjeni, sad ako zaradim dva'est, dobro je..- lamentirala je. - Eto, tu ćeš mi stat' – pokaza na blatnjavo parkiralište uz cestu, gdje se jedna oskudno odjevena kurva već nervozno šetkala gore- dolje. - O pićka joj materina, zauzela mi mjesto – opsuje moja suputnica ljuto – vozi još malo dolje. Zaustavih se nekih stotinjak metara od konkurencije. - E pa, momak, fala ti – reče. - Nema na čemu – odgovorih s olakšanjem. - Pozdravi ženu i fala za cigare – doda zatvarajući vrata. - Doviđenja. Izbacih lijevi «žmigavac», vratih se na cestu i odoh za svojim poslom. A ona ode za svojim. hreno |
- 11:32 - Komentari (121) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||