.. koja Bosne nema – kaže ona stara narodna.
A Bosna je bila siva i tužna. Vozio sam pokraj istoimene rijeke, po uskoj i grbavoj cesti koja se ironično nazivala magistralom. Još od Mostara pratio me je pravi potop, i tek pred koju minutu kiša je bila stala.
Volio sam Bosnu; lijepu, milu, zdravu, gizdavu; njezine srdačne ljude i mirisne behare. Ali, to više nije bila Bosna iz moga djetinjstva, bezbrižna zemlja mističnih minareta i strmih livada na kojima su krave pasle pod ručnom, prijateljska.. moja…
Bosna je sad plakala, zaboravljena i jadna. Na svakom proširenju uz cestu uzdizale su se hrpe smeća, a čitavo riječno korito bilo je «ukrašeno» raznobojnim plastičnim vrećicama i bocama koje su ljudi godinama bacali u rijeku, misleći da time prestaje biti njihova briga i da će otići u neku zemlju koja je sretnija od njihove.
Negdje pred Zenicom, u daljini uz cestu ugledam priliku u crvenom kako mi maše da se zaustavim. Još kao dijete, stopirajući satima na ljetnoj žezi, obećao sam si da ću uvijek stajati autostoperima. Instinktivno prikočim, izbacim desni «žmigavac» i zaustavim se kraj ceste. U prozor mi se krezubim osmjehom kezila žena od svojih četrdeset-pedeset godina, u crvenoj Adidas trenerci, s kišobranom u jednoj i vrećicom u drugoj ruci.
- Do Šehovića? – upita.
- Ja idem prema Zenici…
- Pa to ti je to – odgovori ona ulazeći u auto.
Prljavim prstima, na kojima se se nazirali ostaci crvenog laka za nokte, iz vrećice izvadi kiflu i pruži mi je.
- 'Oćeš?
- Ne mogu, hvala – odgovorim.
- Ima li još puno do Zenice? – upitam, tek toliko da nešto kažem.
- Desetak, petn'est minuta – uzvrati ona.
- Idem tamo na sajam. Radim za njemačku firmu koja proizvodi priključke za poljoprivredne strojeve – nastavih ja kao da to ikoga zanima – Čime se vi bavite?
- Pušim – reče ona bez imalo srama i nastavi žvakati kiflu.
- A ti si oženjen? – upita me.
- Jesam – slažem.
- Jašta već jesi..Tako fin momak.. Sigurno ti je i žena fina..
- Jest, lijepa je – slažem ponovo.
Šutjeli smo neko vrijeme.
- 'Oćeš mi dat' jednu cigaru?
- Uzmite – odvratim i pružim joj kutiju bijelog Ronhila.
- Lijepo je vama tamo u Hrvatskoj- nastavi ona -imate fine plate, vozite dobra kola.. Nas su ovdje svi zaboravili. Fabrike se pozatvarale, nigdje posla.. A treba nečim hranit' djecu. Samo se i meni pos'o utanjio u zadnje vrijeme. Nema ni'ko para. Prije se moglo uzet' po pedeset-še'set maraka u smjeni, sad ako zaradim dva'est, dobro je..- lamentirala je.
- Eto, tu ćeš mi stat' – pokaza na blatnjavo parkiralište uz cestu, gdje se jedna oskudno odjevena kurva već nervozno šetkala gore- dolje.
- O pićka joj materina, zauzela mi mjesto – opsuje moja suputnica ljuto – vozi još malo dolje.
Zaustavih se nekih stotinjak metara od konkurencije.
- E pa, momak, fala ti – reče.
- Nema na čemu – odgovorih s olakšanjem.
- Pozdravi ženu i fala za cigare – doda zatvarajući vrata.
- Doviđenja.
Izbacih lijevi «žmigavac», vratih se na cestu i odoh za svojim poslom. A ona ode za svojim.
hreno
Post je objavljen 29.11.2005. u 11:32 sati.