samosanacije

"Mama, avion nema ništa... On ima samo nebo." ...jedan D.(9) kad je bio D.(5)
...

Zimske me noći dobivaju u produžecima.

Jutros sam ipak, od nadiruće plime noćnog neba uspjela otrgnuti svoju dnevnu dozu sreće pružajući lake noge šumom.

No čak i tako srećušna,
ostala sam trezveno svjesna neupitnosti pitanja
koje mojim jednokratnim otimanjima nikad ne izgubi ni malo od svoje nerješivosti
i koje će me takvo neprikosnoveno,
lišenu jutarnje šume,
zaokupljati još mjesecima;

Kako ukradenu dnevnu dozu sreće razdijeliti na dane do sljedeće doze...
na sve te dane do kraja tjedna…
do kraja mjeseca…
zime...?

A onda, kojoj je životno nepoznat koncept kapaljke i pincete,
shvatim da je kvaliteta nerješivosti pitanja otuda
što se, pitanje,
u suha korita kojima trčim,
ulilo iz života

kojeg se oduvijek grabilo... bez imalo strpljenja za baždarenja, razdiobu, mjerenja
i čiji je koncept - sada i odmah i sve.


Pa je ono što mene zapravo zanima

koliko se dugo može letjeti na klemama



i može li se uopće...

anyone?