Dugo nisam pisala ništa, ali eto, dogodio mi se jadan moment u životu koji me inspirirao i potakao na pisanje.
Dakle...
Moje djetinjstvo kao i kasnije odrastanje obilježili su moji kućni ljubimci, bilo je tu svega, od mačaka, pa onda psi raznih sorta, ribice - počevši od zlatnih, pa onda do tropskih, od živorotka do oskara i pirana, onda ribice u vanjskim bazenima pa hrčci i naravno nezaobilazni kućni ljubimci tipa: paukovi, gušteri, stonoge pa čak i macaklini sve je to bilo nekad dio mog života.
Jednostavno, odrastanjem život te odvede u neki drugi smjer i počneš imati sve manje kućnih ljubimaca jer ponekad nemaš vremena niti za sebe a kamoli za još jedno malo biće koje ima svoje potrebe i treba te.
Od svih životinja jedino mi je ostala moja mačka. Mačka je jedna stara i fina gospođa koja je kod mene već negdje cca 10 godina. Ona spava s nama, njoj je sve dopušteno, ona se brine da u stan ne uđu oni mali poljski miševi, ona se brine da potamani sve guštere oko kuće...Ona je kraljica, fina, otmjena i nadasve odana svom domu i ukućanima. Došla je kod mene još kao beba koja je tada bila veličine mog dlana, udario ju je auto i zavukla se u obližnji grm. Sjećam se da sam je danima pokušala izvući iz grma kako bih je spasila, ali bezuspješno, dok jedan dan nije nasjela na miris pašete, tako sam je uhvatila i tako je ostala kod mene. Iskreno, ne bih je nikad nikom dala, bez obzira što mi je izgrebala sve stolice, bez obziraq što mi je uništila kauč i bez obzira što me svako jutro budi na način da mi grize nožni palac ako ne ustanem na zvuk budilice.
Na mom portunu već godinama stoji ploča "Čuvaj se psa", iako psa već nema godinama, ali ajde, nikom ne smeta, nek stoji, a ima i nekog bar psihološkog efekta.
Međutim, prije nekog vremena zaista sam se zapitala, pa dobro, zašto ne pas? Zašto ne opet uzeti jednog malog psa?
Puno sam razmišljala o tome, uzeti li psa ili ne uzeti. Razmišljala sam, razgovarala sam s drugim ljudima o toj temi, informirala sam se a sve to samo iz jednog razloga jer ni sam nisam bila sigurna što učinti obzirom da živim život kakav živim, život u 7 brzini, svaki dan, od ponedjeljka do petka, i često nemam vremena niti za sebe a kamoli za još jedno malo stvorenje koje traži svoje.
Mišljenja okoline oko uzimanja psa bila su zaista podjeljena, neki su mi govorili: ma uzmi si psa, to ti je super, drugi su mi govorili: ma nemoj, šta će ti još i pas pored svega, pa znaš li ti koja je to obaveza i briga....
Znam, da je uzimanje psa obaveza i briga, ali realno, šta ti u životu nije obaveza, pa nekako imam osjećaj da čim se rodiš već ti se spontano kače obaveze, te moraš u vrtić, te kasnije moraš u školu, te moraš ovo, te moraš ono, sve nešto moraš i sve neke obaveze. Još su teže situacije ako to u svojoj glavi zaista prihvatiš kao "obaveze", nekako sam si svoj mozak drugačije programirala pa onda živim život kao da i nemam obaveza, a imam ih svakodnevno. Kako? Jednostavno, samo to sve što moram ne gledam kao neku tešku obavezu, već kao nešto u čemu se trudim uživati i naći nešto dobro i zanimljivo.
Tako sam i nekako odlučila uzeti jednog malog štenca.
Uzela sam štenca mješanca iz razloga što znam da su azili prepuni malih napuštenih duša koji zaslužuju neki bolji život, neki sretniji život, toplinu i ljubav - to su moji razlozi zašto mješanca.
Iskreno, prvih nekoliko mjeseci zaista je bilo svašta.
Stan popišan ujutro nakon noći jer je beba i nema još uvijek dovoljno velik mjehur koji može zadržati mokraću cijelu noć. Dođeš s posla mrtav umoran a prvo kad otvoriš vrata dočeka te miris pišaline i svježe kakice. Uglavnom, tih prvih nekoliko mjeseci potrošila sam litre i litre Domestosa i znam u šali reći da pločice nisu nikad bile čišće nego tada, močo je radio valjda 24 sata dnevno.
Zaigrana beba koja je puna energije i ne zna šta će sama sa sobom se namjerila na staru kraljicu mačku kojoj je samo do jela i spavanja i naravno, tada nastaje lom i makljaža po kući kao u nekom crtanom filmu.
Naravno, da ne moram niti spominjati sve pokradene papuče, izgrižene tenisice, kroksice koje sam tražila po vrtu, ne moram niti spominjati draži nekad pomno uređenog vrta sada prekopanog na sto strana, ali iskreno - nema veze.
Zašto nema veze?
Nema veze iz razloga što omjer štete, neprospavanih noći, ispišanog poda, izrovanog vrta i fotelje pune dlaka i onog što to štene pruže su nemjerljivi.
Ljubav i odanost koju ti može pružiti štene je skoro pa beskonačna.
Ona sreća i veselje i skakanje kad dođeš kući iza posla je nešto što je ne prekrasno, nego toliko toplo i prepuno ljubavi.
I onaj tužni pogled u očima kad sjedi pored tebe i gledajući samo čeka da je pozoveš na kauč pored sebe, samo da ti bude blizu, to je ono nešto što je nemjerljivo.
Gospođica je došla u moj dom u prosincu prošle godine i do sada nije mi žao niti jednog trenutka što je s nama. Toliko bezuvjetne ljubavi, toliko sreće i topline, toliko emocija može ti pružiti samo pas i nije uzalud ona rečenica da je pas najbolji čovijekov prijatelj.
I svu onu štetu koju je do sada napravila, i sve one dišpete koje mi skoro pa svakodnevno slaže - zaboravim jer opet ponavljam, omjer onoga što daje naspram onoga što uzima je apsolutno nemjerljiv...
Te male cape i onaj tužni pogled zaista je promijenio život moje cijele obitelji i čak oni moji najveći protivinici uzimanja psa sad su njeni najveći obožavatelji.
A mačka?
Mačka kao da je nekako prihvatila da imamo novog člana obitelji i kao da više ne reagira na štene baš previše, ali svejedno ponekad zapuše i zaprijeti capom u smjeru nečije njuškice čisto onako da se ipk zna tko je kraljica u kući...
Oznake: štene
