Sve nešto gledam, uzvrtile se mame iz našeg 1. a razreda, sve se nešto bune, da bune se, ali onako potiho - ispod brade. Sve se kao nešto potiho protestiraju i sve im nešto ne valja.
Naravno, da nije dobar sistem školstva, nije dobro ovo, nije dobro ono, nama kao naciji uvijek nešto nije dobro i uvijek nam nešto ne paše i naravno, uvijek nekako završi da su nam svi krivi osim nas samih.
I tako ja slušam te mame i njihove komentare tipa: djeci je preteško, program je opak i idu naprijed brzinom svjetlosti, oni su mali, imaju premalo slobodnog vremena, ne stignu se igrati, pa kakva je to škola, kad smo mi bili djeca nama nije bilo toliko teško i toliko naporno i sve priče tipa kako je nama dok smo bili djeca bilo jako, jako puno lakše.
Iskreno, kad bolje promislim uopće se ne slažem s tom tezom da je nama onda nekad bilo lakše. Uopće ne mislim tako i nikako se ne mogu s time složiti pogotovo kad odvrtim malo svoj životni film unatrag i vratim se u ono doba kad sam ja bila prvašić, tadašnji pionir.
Sjećam se, mi smo tada uz latinicu učili pisati i čitati i ćirilicu i to smo je tako dobro naučili i usvojili da je ja i dan danas tako dobro znam čitati. Baš su nas time driblali onako pošteno, a pored toga živjeli smo u nekom drugom sasvim sistemu, u nekom drugom vremenu kad je sve nekako bilo dosta kruto u tom odnosu, tada, drugarica - đak.
Isto tako moram napomenuti da meni kao ljevorukoj klinki tada nije bilo nimalo lako jer ja sam morala, ali ono - morala pisati desnom rukom jer ne sjećam se što je bilo s ljevacima tada.
Ne sjećam se zašto su tada ljevaci bili na neki način izopćeni, ali znam da sam morala, i sjećam se kako su me starci doma "mučili" da pišem desnom, a meni to nikad nije išlo. Eto, hvala nebesima na mojoj tvrdoglavosti i upornosti i kad uz sva masiranja ostaneš ono što jesi - ljevak.
Sjećam se da nam nije bilo nimalo lako ponekad, ali isto tako stojim pri tome da svako vrijeme opet na neki način nosi neku svoju težinu.
Gledam svog sina danas, taj mali ide s osmjehom u školu, oni se tamo igraju, oni se zabavljaju, on jedva čeka kad će u školu, red se i sada mora znati, ali nije sve tako kruto. I on je ljevak i malo teže mu idu pisana slova, ali učiteljica ima potpuno razumijevanje za njega, žena ga shvaća i razumije i nema presinga.
Ja dođem na informacije, učiteljica i ja smijemo, raspravljamo, diskutiramo i naravno da onaj obostrani respekt postoji, ali sve je nekako, meni u glavi ležernije.
I onda mi ove nadobudne mame počnu komentirati kako je djeci teško i kako djeca nemaju vremena za igranje.
Nije teže, barem ja mislim da nije teže, samo smo mi roditelji malo posložili krivo prioritete svoje djece.
Ako je dijete ujutro u školi, pa onda je u produženom boravku do 16 sati, pa onda ako ide još 3 puta tjedno na sport, a ostala 2 dana u tjednu ide u privatnu školu jezika - naravno da klinac pada s nogu od umora i naravno da nema vremena za igru, i naravno da mu je dosta svega već u srijedu, a kamoli dočekati i petak.
Ali nije to izbor tog djeteta, sve te obaveze su samo i isključivo izbor roditelja, dijete može i bez svih tih aktivnosti i biti će sretno i zadovoljno, ali roditelji su ti koji su mu nakalemili sve na vrat jer to je kao za njegovo bolje.....
Pa jadno dijete.
I tko ne valja? Ne valja škola, sustav, program - sve ne valja!
Zašto?
Zato što nadobudni roditelji svoje prvašiće pored svih školskih obaveza nakrcali još i izvanškolskim aktivnostima tako da djeca imaju vremena za igru - ništa i naravno, ne stižu se kvalitetno niti posvetiti školi a kamoli čemu drugom.
Kad sam ja bila prvašić, doduše, davno je to bilo, nije bilo privatnih škola stranih jezika, nije bilo toliko sportova ili drugih sadržaja, nije bilo toliko toga svega što se nudilo djeci,pri tom mislim na izvanškolske aktivnosti.
Mi smo nakon škole i napisane zadaće imali svo slobodno vrijeme ovog svijeta za igru i stalno smo bili na cesti - igrali se. Danas, čini mi se nekako - djeca se baš i ne stignu igrati od silnih obaveza.
Iako, sad kad promislim možda je i nekad bilo lakše, ali na koji način - bilo je lakše na način da smo mi tada bili ona nestašna djeca s propuhom u glavi i jedina nam je briga bila kada ćemo se igrati, za sve ostalo brinuli su neki drugi - naši roditelji.
Sada smo uloge ipak malo promijenili, mi pored nas imamo neke male klince s propuhom u glavi, a mi smo ti koji nose svo breme ovog svijeta, mi smo ti koji imamo odgovornost, mi smo ti koji krojimo sudbinu, mi smo sada samo - roditelji.
