Odavno nisam bila u ovakvom miru, miru sa samom sobom. Izuzetno mi odgovara takvo stanje, mislim na svašta a ne opterećujem se ničim...Sve koliko mi je bitno, toliko mi je nebitno, ustvari, više mi je neki stav u glavi: ok, riješiti će se, sve se riješi prije ili kasnije, ovako ili onako....
Čak mi se i ne da baš ni pričati previše. Povučem se u neku svoju ljušturu i baš mi je dobro. Dobro mi je postaviti se prema svijetu kao jedan nezavisni promatrač, ponašati se kao da me se to što se događa ustvari uopće ne tiče....
Čak se i ne smijem baš previše, onako kako to inače činim, ni to mi se neda.
Ne brinem se, to mi je faza kao i mnoge do sada i koja će proći kao i sve do sada.
Trenutno mi ovako odgovara i tako se i ponašam....
Čak me jučer i instruktor joge pitao jel sve ok?
Mislim, znamo se barem cca 15 god. i valjda me čovjek upoznao, vidi da to nisam ja kakva inače jesam, pa se zabrinuo.
Kaže mi frendica jučer navečer da me je tako čudno vidjeti da šutim i da se ne smijem...Pita i ona jel sve ok?
Ma sve je ok, dobro sam, ali ono, baš dobro, samo sam malo, neka, onako introvertna.... Povukla sam se u sebe, osluškujem sebe...
Sva ta propitkivanja o tome jesam li dobro i je li sve dobro kod mene, uredno podnosim i pristojno odgovaram, ali tu i tamo mi se dogodi neki frend ili frendica koji me pokušavaju uvjeriti kako ja stvarno nisam dobro i kako sa mnom nešto nije u redu, i kako se upravo sada nešto događa i kako oni moraju sa mnom ozbiljno porazgovarati...
Nakon sto objašnjenja da sam ok, da mi je to faza kao i mnoge do sada, i objašnjenja da ne mogu uvijek biti na speedu jer se nekad i umorim od tog speeda, i nakon svih mojih riječi i objašnjenja oni i dalje mene uvjeravaju da sam loše, e onda im ja kažem da ih nabijem na ono nešto što nemam, i ode moj mir u kurac samo tako.... U biti, tek kad me ovi ispale vidim kako mi je mir ustvari vrlo klimavog karaktera....
I danas ja u nedostatku inspiracije naljepim na svoj blog jednu meni dragu Balaševićevu pjesmicu koja pjeva o suncokretima i koja je onako malo i ljubavna i sladunjava i tako sva neka njaka njaka....
Evo ti zbrke u životu samo takve.....a sve radi samo jednog posta....
Frendica zove i počinje pilana...
- Aha, znala sam još ga voliš....
- Koga? - pitam je onako zbunjeno.
- Pa bivšeg... - kaže ona.
Ostavila me bez teksta u jednom potezu, jer da se ne poznajemo barem 20 god. još bih i razumijela da mi to kaže, ali nakon toliko godina intezivnog prijateljstva valjda upoznaš osobu s kojom se družiš, i bila sam sigurna da me upoznala i da je naučila sa mnom, da kad jednom srušim most, onda je taj most srušen, i nema povratka, barem što se ljubavi tiče.
Kad ljubav jednom pukne, onda pukne i pukne zauvijek, a treba dosta vremena da pukne....
- Aha, a onda sigurno imaš nekog novog... - opet ona.
- Ma ne volim ni onog bivšeg a i nemam ni nikog novog, pa napisati ću post čim se pojavi netko novi... - odgovaram kroz smijeh.
- Pa otkud ti sve te informacije o bivšem, o novom? - pitam ja nju.
- Čitam ti postove, pa neke sladunjave teme, pa isti takvi citati.... - kaže ona.
Onda si ja mislim, evo, objavila jedan citat s kojim se čak i ne slažem u potpunosti i jedan sladunjavi pjesmuljak, i eto ti priče samo takve, samo što me nije i oženila s nekim, a kao znamo se, frendice smo, ustvari tek sad vidim kako se mi tj. kako ona mene ustvari uopće i ne poznaje....
I bez ikakvog povoda i bez muškog roda u mom životu imam potrebu biti malo nježna i sladunjava...Znam da me je navikla gledati u nekom drugom svijetlu i gledati me iz nekog drugog kuta.
Iz kuta u kojem se uvijek nešto borim, jurim, protestiram, okrećem svijet naglavačke, sceniram i režiram sadašnjost, vrištim od smijeha i razbacujem se crnim humorom, ipak ispod tog buntovnog oklopa ima i ona druga strana mene, ona toplija, ona nježnija, ona strana mene koja zbunjuje.... E sad sam u toj fazi koja zbunjuje druge...
Svi mi imamo neke svoje skrivene strane nas.....
