Uvenuo je još jedan mali cvijet a nije ni procvao....
Danas sam pročitala na portalu da Nora ipak nije pobijedila u svojoj životnoj borbi a bila je tako blizu cilja...Tako joj je malo falilo, samo još jedan mali korak, a opet dovoljno velik da bi uspjela.
Prvi put je ujedinila Hrvatsku kad su se skupljala sredstva za izlječenje a danas je opet ujedinila Hrvatsku, jer Hrvatska danas tuguje i sigurna sam da nema tog Hrvata kojeg današnja vijest nije zapekla i kojeg nije zaboljelo ....
Nažalost nije uspjela. I još jedno dijete nije uspjelo u ovoj opakoj borbi, u borbi života. Borbi protiv gnjusne i teške bolesti.
Danas kad sam to pročitala iskreno me obuzela takva tuga, progutala sam knedlu, oči su mi se navlažile jer sam vjerovala. Tu malu čovječicu ne poznajem, ne poznajem ni njene roditelje, ali ne znam zašto, ja sam u nju vjerovala, duboko i iskreno sam vjerovala da ona to može, da će ona to izvući i da će se vratiti kući zdrava i sretna.
I opet sam se zapitala Bože ima li te?
Zašto dozvoljavaš da se ovakve grozne stvari događaju djeci. Djeci, jednim malim ljudima koji bi trebali odrastati u sreći, zadovoljstvu, bezbrižnosti a ne po bolnicama, u bolovima, gutajući svakodnevno šake tableta kao starci kojima je vrijeme života na ovom svijetu polako na odmaku.
Kad sam bila dijete učili su me da je Bog dobar, da brine za svih da nas čuva od zla, od bolesti, pa se pitam gdje li si sada? Zakazao si po ne znam koji put....Pa daj barem tu djecu sačuvaj od ovakvog zla, učini im život ljepši, to su ipak mala, nevina i neiskvarena stvorenja koje bi trebao zaštiti od patnje i boli....To su samo djeca.....
Nažalost, svjesna sam činjenice da ta opaka bolest ne bira, grabi sve pred sobom i koga god stigne - ali djecu, pa samo ne te klince...
I sama sam majka petogodišnjeg klinca i nažalost često smo bili po bolnicama i vidjela sam svašta, puno bolnih i teških situacija koje su me znale rasplakati i ubosti toliko duboko da kad ih se sjetim još me zaboli...
Nažalost, moj sin je bio upućen na onkološki odjel na pregled i mišljenje stručnjaka i tamo sam gledala te klince i gutala knedle i gledajući ih tako opet sam po stoti put razmišljala kako je život nepravedan i o tome postoji li uopće Bog kad sve to dozvoljava toj jadnoj djeci.... I sama ta spoznaja da svog sina moram odvesti na onkološki odjel me psihički dotukla, koliko god ja to negirala i bježala od toga, a išao je samo na pregled i po mišljenje, jer....
I onda gledam te roditelje čija djeca boluju od te opake i zle bolesti, samo ih gledam i ne mogu ni djelićem sebe zamisliti koliko im je teško, kako se osjećaju, kako bi vrištali od bespomoćnosti i urlali od boli, jer nema veće boli nego kad roditelj gleda dijete koji pati od bolesti, nema veće boli nego kad roditelj ne zna da li će mu dijete dočekati sutra ili ne, da li će pobijediti bolest ili ne....Nema tu jamstva, nema tu bolničkih veza, nema tu love, nema tu ništa, tu je samo nada i nada i nada da će jednom to proći, da će izdržati i da će biti dobro i da se više nikad neće ponoviti...
Eto, ova mala čovječica nije uspjela a samo joj je tako malo falilo...bio je potreban samo još jedan mali dječji koračić na putu do ozdravljenja...
Vjerujem da je ta mala čovječica sada negdje sretna i sigurna sam da je ne boli i da živi djetinjstvo upravo onakvo kakvo zaslužuje svako dijete na ovom svijetu....Jedno sretno, bezbrižno djetinjstvo okruženo ljubavi i toplinom....
Tužno i bolno, život je zaista ponekad jako nepravedan.....
