Kažu da je razvod odmah nakon smrti najstresniji događaj u životu.
Ne znam, ako neke velike studije kažu da je to tako onda neka im bude, ali ja se s tim ne bih mogla složiti niti malo. Ne slažem se s tim i gotovo.
Razvod sam prošla, iza mene je onaj proces razdvajanja i privikavanja na novonastalu situaciju tako da ću biti slobodna izraziti svoje mišljenje o tome.
Ne znam gdje je tu tako velika drama, čemu uopće tolika drama oko razvoda? Nije mi to jasno. Pa kad bolje razmislim ni smrt nije nešto baš toliko strašno. Ok, gubitak, odlazak, vezanost ali smrt je baš kao i život sastavni dio života, proces transformacije i ništa više od toga. Bolno je dakako, ali svi smo se rodili i svi ćemo jednog dana umrijeti, prije ili kasnije svih nas čeka isto. Sjećam se kada mi je nona umrla, ok, svi smo bili tužni, bilo nam je teško ali opet sve to na stranu, ipak je i bila stara i proživjela je svoj život do maksimuma. Iskoristila ga je u svakom trenutku. Dakle, stvar je samo kako si posložiš kockice u glavi prema nekom događaju, sve je u glavi i stavu....
Tako i za razvod, samo je važno kako si posložiš kockice u glavi i odlučiš što želiš od života...Sjećam se, kad sam ja donosila odluku o tome da li se razvesti ili ne, to je isto bio proces i to je trajalo dugo. Trajalo je čak godinama, nije bila ishitrena odluka donošena preko noći. Sve sam vagala u glavi, sve dobro i sve loše, i sve ono a šta ako bude ovako ili što ako bude onako. Ali nekako u dubini sebe znala sam da to nije dobro, neki moj unutarnji glas mi je stalno govorio da taj odnos nije dobar za mene, da me guši i da taj odnos pokušava napraviti nešto od mene što ja nisam i nikad neću biti...Iako sam se opirala tom mom unutarnjem vodstvu i nalazila razloge za ostanak u braku koji su bili totalno neosnovani, ali bili su tu, prisutni i u tom trenutku za mene važeći, ali ustvari bili su bez veze. Razlozi koji su pokušavali spasiti brod koji tone brzinom svjetlosti i za kojeg više nema povratka, jer je to tako i ne može biti drugačije.
I onda ti dođe trenutak i postaviš se kao promatrač svog života, odmakneš se od situacije i sagledaš je sa strane i shvatiš da to ne želiš, da to nije tvoj život i da takav život koji ti je ponuđen nije tvoj i ne želiš da bude tvoj jer ti to ne zaslužuješ. Svatko zaslužuje dobro i bolje u životu, samo je stvar odluke i hrabrosti u trenutku i u onim trenucima koji slijede iza toga.
Zašto za mene razvod nije bio drama u mojoj glavi i tragedije u životu?
Jednostavno, pripremila sam se psihički na sve moguće situacjie i nisam si dozvolila da me išta iznenadi. Odlučila sam sama sa sobom da život koji mi on nudi nije dobar za mene, i da mi je i bolje biti i ostati sam cijeloga života nego biti i živjeti u braku u kojem ja ne mogu biti ja, ne mogu biti ono što jesam i ono što želim biti. U braku, u odnosu koji činite vas dvoje a u stvari svjesan si da taj odnos činiš sam sa sobom.
Pa zar nema goreg nego biti sam u dvoje?
I onda kad si svjesan toga da će ti i svaki razvod i rastanak biti bolji od ovog u čemu si sada. Pa čemu onda produžavati agoniju, čemu ako znaš da živiš samo sada i u ovom trenutku, a sutra tko zna šta će biti. Pa zar ovaj jedan život koji nam je dan na dar treba provesti tako loše a možda nas čeka neka svjetla i sretna budućnost....Možda ne toliko svjetla ali barem bolja nego je ova sadašnjost....Ne treba se zavarvati da će jednom biti bolje, da možda i hoće ali što ako to jednom možda nikad i ne dođe. Ne treba se zavaravati jer ti život prođe u zavaravanju, potrebno je situaciju sagledati realno pa ma kako onda bolna bila...
Realno i samo realno iz svih kuteva gledanja i potrebno je biti samo dovoljno iskren sa sobom, skupiti snage i sam sebi reći, ne, ja ovo ne želim, ja ovo ne zaslužujem i ne prihvaćam. Kad se napravi rez onda je i tako skoro pa gotovo, idemo dalje i dobro je, život ide i prolazi i ovako i onako, ali barem sada znam da sam sama sa sobom i da sve što radim moram sama a prije sam se zavaravala činjenicom i vjerovanjem da ćemo to mi.
Ma kako god to grozno zvučalo ali nakon svog proživljenog razvoda doživjela sam jednu svojevrsnu katarzu... Ja sam to uspjela, ja sam to odradila čiste glave bez suviše emocija i patetike, na nogama, nije mi bilo strašno, nisam patila i nije me bolilo. Pripremila sam se sama sa sobom na ono što me čeka i na ono što mi može biti. Napravila sam jedan brz i oštar rez, a takvi ne bole, takvi rezovi samo ostave tragove...Ali znam da sam ostala u tom braku tragovi bi bili još veći i dublji, ovi moji će već jednom zarasti. Nikada neće nestati, ali čak i ne želim da nestanu, neka ih kao podsjetnik na neka vremena. Kao podsjetnik na neku moju životnu školu, neka ih sa mnom....
Ali žalosti me činjenica da je više onih drugih žena. Onih žena koje nemaju dovoljno hrabrosti ili pak ludosti napraviti rez, žena koje nemaju mogućnosti ostati same s djecom. Onih žena koje nemaju snage i samopouzdanja da zaokrenu svoj život naopačke i počnu sve ispočetka sasvim same, to je ono što me žalosti. Što iste te cijeli život žive živote koji nisu njihovi i igraju neke uloge lažne sreće... Što su svega svjesne ali im nedostaje ono nešto da se pokrenu. Kad bi samo shvatile i osvijestile da nije njihov životni poziv biti nesretan i da se to ne mora, već da je život ovaj jedan i upravo sada i da se stvar nikada neće promijeniti iz korijena, možda samo za nijansu, možda bi ipak odnekud iznjedrile zadnje atome snage i okrenule svoj svijet naopako i počele živjeti ispočetka....
I ne vjerujte, nije to najstresnije što se može dogoditi u životu, nije, nije to istina....
