Jučer me zvala teta iz vrtića i počela s rečenicom:
"Znate mama, nemojte se prestrašiti, nije ništa strašno, ali ...."
Naprasno sam je prekinula riječima, ok, recite mi što se dogodilo. Kaže ona meni.
"Znate, Vašeg F. je dječak po imenu D. udario kamenom u glavu iz čista mira, nije ništa strašno, krvari mu glava, ali nije duboko i nije za šivanje..."
Ok, kažem ja, umirite ga i sada ću odmah nekog poslati po njega u vrtić. Nazvala sam bivšeg, objasnila mu što se dogodilo i rekla mu nek odmah ode po F. vrtić i javi mi što je bilo.
Naravno, po njegovom nije ništa strašno, mala ozljeda glave, ne krvari i sve je ok.
Istog dana popodne zvala me F. teta iz vrtića da pita kako je mali i kako mu je glava? Teta mi se silno ispričavala i bila je jako zabrinuta za mog malog.
Pitam ja tetu: Pa dobro, kako se to dogodilo? Jesu li se posvađali radi nečega?
Kaže teta: Ma ne, sve je bilo u redu, ali D. se odjednom zaletio i F. pogodio u glavu i počelo mu je krvariti iz glave..
Iako sam bila bijesna kao ris odlučila sam da taj dan neću ići u vrtić jer kad sam bijesna ne odgovaram za svoje postupke i svoje riječi. Rekla sam sama sebi, ok, smiri se, prespavaj noć, glavno da je mali ok a sutra ćeš već razmisliti što ćeš dalje.... I upravo tako sam učinila.
F. sam danas odlučila poštediti vrtića. Ostao je kući.
Jutros sam otišla u vrtić da bih pobliže vidjela što se to jučer dogodilo u vrtićkom dvorištu i čemu je prethodio taj ispad malog D.
Počela sam ugodan razgovor s tetom koja nije bila prisutna kad se taj ispad dogodio. Razgovor je tekao u početku vrlo mirno i s moje i s njene strane ali neke njene riječi su me izbezumile u sekundi i istovremeno isprovocirale da sam planula kao šibica.
Rekla sam teti da svaki dan ostavljam svoje dijete s potpunim povjerenjem u vrtiću ali da nakon ovog događaja to više nije tako i da se od sada jednostavno bojim za svoje dijete, jer vrtić je ipak odgojno obrazovna ustanova i da smatram da tu mora biti nekog reda i da se barem ovdje trebaju znati pravila ponašanja i da valjda svaki roditelj uči svoje dijete što je dobro a što nije, te što se smije a što ne. Naravno da se ona slaže sa svime što sam joj izložila ali da ja ipak moram shvatiti i njih jer oni nisu kao odgajatelji svemogući i da jednostavno takva djeca kao što je mali D. postoje, i da to što se dogodilo mom sinu nije prvi put.
Kao, s tim malim već imaju problema, i ne samo ove godine, nego i prošle i svako toliko je s njim neko sranje i stalno nekog maltretira. Ali, kao što je teta rekla, to je takvo dijete i šta se tu može???
Kažem ja njoj, pa super ako je to takvo dijete i ako vi tu ne možete ništa onda ja stvarno ne znam tko tu što može, ali ipak živimo u 21. st., u vrtićima sada postoji cijeli tim stručnih suradnika kojima se treba ukazati da dijete ima problem i taj problem treba riješavati odmah i sada a ne kada netko strada. Jer kada netko strada onda bude kasno. Ali naš narod obično reagira sammo onda kada bude kasno!
Gledam sada mog sina. najprije ga je D. gurao, pa ga je onda tukao šakama, i nisam reagirala jer to su dječja posla. Oni se posvađaju, pa se pomire za 5 minuta i tako tko zna koliko puta dnevno. Ali sada, kada mi je sin od 5 god. došao doma krvave glave, e pa preko toga ne prelazim, to ne mogu prešutiti jer to više nije dječja igra, to je sada već nešto sasvim drugo. I rekla sam teti, pa dobro sada mu je krvava glava i prošlo je relativno ok, ali bojim se što bi mogo biti sljedeće?
I opet teta po svom: „Ali mama, to je takvo dijete?“
Ma kakvo je to dijete od 5 god. koje može iz čista mira svom vršnjaku nabiti kamen u glavu i razbiti mu glavu preko kape? Pa kakvo je to dijete i od kakvih je samo roditelja to dijete? Je li to normalno dijete, ili se u njemu već sada krije potencijalni delikvent i agresivac o kojima nažalost sve više čitamo u crnim kronikama?
A odogovorna osoba mi na to odgovori rečenicom koju ne mogu smisliti:
„Pa to je takvo dijete i šta mi tu možemo?“
Ja definitivno ne znam tko tu što može i ne znam tko je tu zakazao ali znam da ja mogu. Mogu barem nešto, nešto malo, pa čisto toliko malo da se tom nekom u vrtiću malo protrese stolica... Uostalom, ako si sama ne zaštitim dijete, pa tko će ga štiti?
Danas je nastradalo moje dijete, relativno je prošlo „bezbolno“, ali sutra to može biti bilo čije dijete i može biti puno, puno gore. I naravno da ne mislim šutiti i prijeći preko toga...
Svako dijete zaslužuje sretno i sigurno djetinjstvo, ako nigdje drugdje trebalo bi barem biti sigurno i zaštićeno u vrtiću, jer ipak je to odgojna ustanova. Ali očito da nije ni tamo tako, kada se na agresiju zatvaraju oči i progovaraju se rečenice koje nemaju veze sa zdravim mozgom, i kad im ja kao roditelj moram ukazivati na to što bi trebali učiniti!!
U biti, takvo jedno dijete koje je zlostavljač je prošlo s nekom lakšom tetinom kaznom, njegova mama je na to što joj je sin napravio samo odmahnula rukom i život ide dalje. Moj sin i dalje ima ranjenu glavu, strah od svog vršnjaka i odbijanje odlaska u vrtić.
Dakle, zaključak je, zatvaramo oči na zlostavljanje već od vrtića a onda kad nam djeca krenu u školu i kad čitamo o isprebijanim klincima u osnovnim školama, onda se snebivamo i križamo!!!
Zlostavljanje nam se događa gotovo svaki dan i ispred očiju a mi ne želimo vidjeti istinu nego si mažemo oči lažima. I upravo da to ne bi bilo tako kako sam gore napisala u ponedjeljak poduzimam drastične mjere u vrtiću i tražim sastanak s odgovornima, a ako tu ne bude onako kako ja očekujem da će biti, e onda idem dalje, pa do kuda stignem, a negdje ću stići - svakako....
Žalosno mi je jedino to što ja kao roditelj moram se boriti za sigurnost svog djeteta u odgojno obrazovnoj ustanovi koja ima svoje stručnjake koji bi trebali provoditi neki red i disciplinu, i koji bi mi trebali jamčiti za sigurnost djeteta...
Vodi li ikud više ovo društvo????
