Sretna sam! Jako sam sretna danas!
Uspješno sam odradila drugi sat joge. Danas su išle i moje dvije drage frendice i bilo nam je super. Baš smo sve tri izašle s osmjehom na licu. Lijepo je u današnje sumorno i teško vrijeme vidjeti da se netko smije, da je sretan, ali ne onako sretan preko volje, nego duboko sretan i da zrači tom srećom i prenosi je na druge....
Sretna sam jer mi se život vratio na neke poznate i dobre staze. Sretna sam jer konačno nalazim svoje vrijeme za sebe. Vrijeme koje je samo moje i u tom vremenu se bavim samo onim što mene čini sretnom, ma čak i ne toliko sretnom već ispunjenom. To je je onaj osjećaj kad ti je duša tako puna da puca, e tako je meni sada....Imam osjećaj da bih sada mogla pokrenuti planinu jednim pogledom... Pucam od energije ....
Koliko je samo malo ljudi svjesno da je sreća tako blizu, da je ispred nas i da je samo ponekad treba ugrabiti. Malo ljudi shvaća da je taj ludi osjećaj ispunjenosti toliko na dohvat ruke, ustvari, i da se taj osjećaj krije najčešće u tako malim i sitnim stvarima a svi ga tražimo u nečem velikom, u nečem nedostižnom i tako cijeli život....
Kažu neki pametniji da sreću treba tražiti u sebi a ne oko sebe ...
Svi smo začarani opsesivno materijalnim, jurimo na posao, jurimo s posla, doma muž, djeca, pranje, peglanje, uvijek iste brige - krediti, minusi, bolesti, obiteljski sastanci... Ne vidiš zalaske sunca, ne primjećuješ ulične svirače, opuštena kava s frendicom ti je bingo, pročitana knjiga postaje luksuz, i tako iz dana u dan, jednostavno se pogubiš, vir takvog života te ponese a da ni ne prijmjetiš i takav način života ti postaje nešto normalno.
Da li je takav način života normalan?
Da li je normalno da se pogubiš u svakodnevnim obavezama?
Da li je normalno da nemaš svoje vrijeme za sebe?
Da li je normalno da na kraju izgubiš i sebe samog u cijeloj životnoj priči?
Ne, meni to nije normalno, ja se tu ne snalazim baš... Kad mi se dogodi da se pogubim onda to osjećam, ojećam da mi duša pati, nedostaje mi jedan dio i dobivam signal svog tijela da je nešto potrebno promijeniti i tada poduzimam potrebne mjere da se vratim na sebe, da opet nađem sebe..
Znam, reći će mnogi, raditi se mora. Slažem se, naravno da se mora raditi i zaraditi, živimo od novaca ne od zraka. Ali razlika je raditi i zaraditi i raditi da bi imao još više. Na kraju ti i to više nije dovoljno i trebaš još više, a život ti samo tako proleti, da i ne prijmetiš. Dođe ti starost i pitaš se, šta sam imao od života? Da, sada sam bogat, imam stanove, kuće, aute i svašta ali gdje sam bio - nigdje, šta sam radio - ništa, ostavljao sam kosti u firmi od jutra do mraka, da bih imao.... Očaj... I tako sve ono materijalno što steknemo u životu ostaje iza nas, što kaže moj tata - jednom kad mi dođe vrijeme ona drvena 2 m2 biti će mi dosta, sve drugo ostaje vama ....
Gledam neke ljude oko sebe i stvarno mi ih je žao. Toliko imaju para da ne znaju gdje će s njima, toliko su bogati a tako su ustvari jadni .... Tako su siromašni, nesretni, isfrustrirani sami sobom a zatim i svijetom oko sebe ... Svi su im krivi za sve, kriva je država, kriv je sustav, krivi su prijatelji, krivi su suradnici, krivo je vrijeme i svi su im krivi osim njih samih... A ustvari oni su si najviše krivi ...
To su ljudi koji si mogu priuštiti sve a ne miču se iz vlastite ljušture .... Priušte si skupu odjeću, ekstra skupu kozmetiku, dobre aute, tu i tamo neko putovanje a vidiš na njima da nisu sretni, nemaju u sebi onu energiju kojom bi trebali zračiti - jer imaju kao sve ... Ustvari, imaju sve ali nemaju ništa, nemaju sebe ...
I tako, gledam ih i mislim si, ma ne bih svoj život mijenjala za njihov bogataški ni trenutka. Ne treba to meni, meni je dobro i ovako. Imam nešto što oni nikad neće imati, ustvari, i oni to nešto imaju ali su zaboravili, to nešto izgubilo se putem trčeći za lovom....
Ma neka imam manje, ali imam ono nešto što se ne može kupiti, ono nešto što ne možeš nikada nadomjestiti nikakvim novcem i najboljom kupnjom u najskupljem dućanu...
Imam iza sebe bezbroj dragih ljudi koji su prodefilirali kroz moj život i ostavili uspomene i toliko lijepe i tople da se to riječima ne može opisati. Neki od njih su još uvijek tu uz mene i sada zajedno rastemo i veselimo se svakom danu, jer svaki dan je neka nova prilika ....
Imam iza sebe i bezbroj anegdota s putovanja, pročitanih knjiga, iza mene su i sati i sati odvježbane joge, iza mene su i pijanstva i duboka i iskrena prijateljstva, suze - kako one radosnice, tako i one druge, mnogi zalasci i izlasci sunca, duge, olujne bure na moru i kiše... Sve to nosim sa sobom u srcu i to su te sitne stvari koje ne možeš kupiti nikakvim novcem ovog svijeta a čine te punim i sretnim ...
I na kraju ...
I danas kad sam išla na posao uočila sam impozantnu sliku na moru i znala sam nekako iz unutra da će mi danas biti dobar dan, jer upravo ta slika, koliko god ja bila u tom trenutku snena i bez veze, upravo taj prizor me razveselio i učino mi dan ljepšim...
A sasvim je besplatno i tako dostupno, potrebno je samo primjetiti ga u prašumi svega oko nas ...
