Zbunjena sam, jako sam zbunjena. Osjećam se čak ponekad i pomalo i izgubljeno. Zbunjena sam od tolike količine slobode. Konačno plako nakon dugo vremena opet spoznajem taj osjećaj slobode, one moje osobne slobode. One slobode u kojoj ja mogu biti ja, mogu biti ono što jesam a da mi pri tom baš nitko ne prigovara i ne frkće nosom.
Nevjerojatno je koliko neki odnos može biti sputavajući, koliko te može ograničavati pa čak i u onim najmanjim i najosobnijm, najosnovnijim sitnicama. Sloboda je zaista dragocjena.
Sada se više ne moram nikom opravdavati baš za ništa, doduše ne moram se opravdavati već duže vremena ali očito je to tek sada u meni sazrijelo. Konačno mogu obući ono što želim, što možda i ne priliči mojim godinama, ali meni se sviđa i ja se jednostavno u tome vidim i dobro osjećam. Konačno se ne moram osjećati loše jer sam se našminkala i konačno me nitko ne pita za koga se to šminkam? Sada mogu planirati večernji izlazak s prijateljicama a da mi nitko ne prigovara i ne igra neke igre manipulacije sa mnom da se po povratku ja loše osjećam što sam i otišla. Konačno čitam knjige koje želim bez da to itko omalovažava i prekida me sto puta u sat vremena.
Sada se mogu nasmijati i bezazleno očijukati, sve ja to mogu. Konačno mogu ići na sva mjesta koja želim, a na koja do sada nisam mogla jer su ta mjesta "čudna i neobična", mogu se i družiti s ljudima koji su jednostavno svoji, koji su drugačiji, koji imaju svoj film u glavi i briga ih što misli ostatak svijeta o njima.
Sada konačno mogu i ćakulati sa svima kada i kako ja to želim, bez uvijanja, sa puno smijeha, humora i onog mog šarma, beskonačno pričati a da me baš nitko ne optužuje da se nekom jebeno nabacujem i upucavam. Sada mogu i jogu vježbati koliko želim, i meditirati a da me nitko ne gleda popreko.
Što kaže jedna moja stara frendica - lijepo te je opet čuti kako se smiješ. Jer kad se smijem, onda se smijem pošteno, smijem se od srca, smijem se glasno i sa mnom se svi smiju.
Još se ponekad malo zbunim u svakodnevnim situacijama, ponekad stanem i zamislim se - jel to tako u redu, jel se to tako može, jel tako smijem a da se nitko ne uvrijedi, jel to smijem reći? Onda samu sebe osvijestim, da možeš, ti baš sve možeš jer ti sada slobodna žena i nema što ti ne možeš....
Jebeno je tako živjeti godinama, po nečijim pravilima koji nemaju veze s tobom a ti tijekom vremena više i nemaš snage da se boriš, izgubiš se u životu i svijetu za koji kažu da je tvoj a duboko si svjesan da je to sve samo ne tvoj svijet. Cijeli taj svijet koji nije tvoj oduzeo ti je energiju, oduzeo ti je vrijeme, oduzeo ti je sve, a što je najgore oduzeo ti je tvoje samopouzdanje. Postaješ sjena i kao sjena hodaš i kao sjena se i ponašaš i upravo tako i živiš. Živiš? Ma to i nije život.
Eto, polako se vraćam i gradim si neki novi život i neki novi svijet, moj svijet ....
Oznake: svijet, život, igre
