Osjećam da sam pala, da sam se lagano okliznula i izgubila tlo pod nogama. Sada mi se događaju stvari koje ne želim, događaju mi se ljudi koje isto tako ne želim. Ne znam, valjda koliko god ja to sve ne želim, valjda mi je potrebno.
Trenutno nemam izbora. Moram ovim putem ma kakav on bio i što god mi donio. Sada sam na onom trnovitom djelu, ali, ni prvi, ni zadnji puta. Bilo ih mnogo do sada u ovih mojih par godina života.
Moram stisnuti zube i hodati. Ne smijem stati. Ma znam da neću stati, jer kad bih stala onda to više ne bih bila ja.
Moj vječiti optimizam je sada malo splasnuo, ali nije nestao. On je i dalje tu, to je važno.
Sada sam u fazi da se ispitujem zašto mi se ovo događa? Gdje griješim?
Nešto je krenulo po zlu u mojoj glavi.
Neke sam kockice krivo posložila i novonastale situacije su rezultat lošeg slaganja.
Znam da mogu sve izdržati, znam da nosim tu snagu u sebi.
Isto tako znam da će i ovo što je sada došlo jednom i otići, jednostavno proći...
Vjerojatno će ostaviti traga na mom srcu ali ću se potruditi da to jednom zauvijek izbrišem iz glave.
Sve u životu prođe pa tako i ova igra, samo treba naći snage da je izigraš do kraja.
Na kraju, sve je to samo jebeni život, malo si gore, malo dolje ....
Oznake: pad, život, kockice
