Još ovaj put i gotovo je. Sa tom ženom ne želim ništa više od ovoga. Probali smo gotovo sve. Kada sam joj rekao da je najbolje okončati ovu avanturu, te da kaže mjesto našeg zadnjeg susreta, rekla je : „Međugorje – brdo ukazanja“.
Ušao sam u jedan dućan audio opreme u mjestu Tromeđa blizu Ljubuškog i razgledao što imaju u ponudi na policama. Razmišljao sam kako će danas izgledati naš kraj, te je li izabrala ovo mjesto da nas očisti od grijeha, ili da tamo počinimo najveći grijeh koji može učiniti dvoje ljudi koji potječu iz katoličkih obitelji.
„Mater mu ušljivu jebem!“ – izgovorio je čovjek u crnoj motorističkoj opremi. Imao je čak i crnu kacigu na glavi koju nije skidao. Na trenutak sam se zabrinuo jer me dotični podsjetio na čovjeka kojeg je snimila nadzorna kamera u slučaju Pukanić. Opustio sam se vidjevši prodavača kako se smješka dok mu je ovaj prilazio.
„Opet te pretekao Senna?“ – upitao je
„Dvaput na istom pravcu. Osjećam se k`o govno. Svaki put mi ovo uradi.“
„Smiri se. Daj povuci dim. Evo.“ – reče prodavač, podigne vizir njegove kacige, te primakne pripaljenu cigaretu njegovim ustima.
Nakon što je nervozni kupac povukao dim, prodavač je spustio vizir kacige, odložio cigaretu u pepeljaru, te se okrenuo, dohvatio smotuljak kabla sa police iza, odložio ga na pult ispred sebe, nešto zapisao u blokić, ponovno podigao vizir kacige nervoznog kupca da bi ovaj otpuhnuo dim. Zatim mu je predao kabel u ruku i pozdravio ga riječima : „Čuvaj se Sennske ruke.“ Ovaj nije ništa odgovorio, već je onako okrenut leđima podigao desnicu i otpozdravio poput nekog mudrog indijanca.
Pričekao sam da izađe, a onda se uputio do prodavača.
„Samo ove dvije trzalice?“ – upitao je kao iznenađen
„Kasni plaća, jebi ga.“ – rekoh
„Dajem i na dug ako si čo`ek.“ – nametao se
„Čo`ek jesam, ali neću na dug. Hvala na ponudi.“
„Uzmi barem posjetnicu, da me malo reklamiraš. Evo ti par komada.“
„Ok, hvala ti. Baš si drug.“ – rekoh u šali
„Aj, i čuvaj se..“
„Sennske ruke, znam.“ – rekao sam i na izlasku podigao desnicu oponašajući nervoznog kupca koji je oponašao mudrog indijanca
Nakon desetak minuta vožnje prema Međugorju naišao sam na jedan dugi pravac i odmah pomislio kako bi to mogao biti upravo onaj na kojem je Senna danas dvaput pretekao nervoznog kupca. Usporio sam za svaki slučaj jer nisam imao namjeru natjeravati se autom sa bilo kime danas. Uključio sam nekakve podnevne propovjedi na radiju kako bih svoje misli slušao što manje. Gledao sam ravno u završetak ovog pravca. Iza njega dolazi nekakva nizbrdica. Spustio sam se niz tu kratku nizbrdicu, a onda šok. Čovjek sa volanom u rukama stoji na sredini ceste i ne miče se. Naglo sam skrenuo, nagazio na kočnicu i priljubio se uz zaštitnu ogradu. Dolje je nekakva provalija od pedesetak metara. Da sam brže vozio završio bih u njoj, a boga pitaj po čemu bi me patolozi raspoznavali.
Taj čudak duge razbarušene kose naslonio se na vjetrobransko staklo mog automobila, te jako udarao šakom u njega i proizvodio neartikulirane zvukove. A onda je brujeći nestao sa ceste. Izašao sam iz auta i pratio ga. Spustio se do autobusa koji je bio prevrnut na bok, a čiji je prednji dio bio smrskan kako se zabio u stablo. Iz autobusa su jedan po jedan iskakali putnici koji su se ponašali jednako kao ovaj čudak. Neartikulirano su urlali, a kada im je ovaj dao znak rukom, stvorili su vlakić stavljajući jedan drugome ruke na ramena, te brujeći krenuli natrag prema meni. Vratio sam se do auta, zaključao unutra i pokušao startati motor. Nije išlo. Pomahnitala brujajuća ekipa već je bila tu. Okružili su automobil i počeli ga tresti. Prvo što mi je bilo na pameti jest da nekoga telefonski pozovem u pomoć. Izvukao sam posjetnicu tipa iz Tromeđe i otipkao njegov broj.
„Halo?“
„Prijatelju, pri telefonu čovjek koji je maloprije kod tebe trzalice kupio.“
„Ej, šta ima? Predomislio si se? Ipak ćeš uzet nešto na dug?“
„Ma ne. Imam malih problema. Neki tip mi je izletio pred auto. Drži volan u rukama. Čak mislim da ovi ostali drže njega u šaci.“
„Slušaj…“ – izustio je
„Slušam te spasitelju. Ti si mi jedina nada u ovom trenutku.“
„Dao sam ti posjetnicu za poslovne kontakte, a ne da me zajebavaš!“
„Ali…čekaj…“
Prekinuo je vezu. Poludio sam. Bavio sam se raznim premišljanjima kako isplivati iz problema, a onda mi je sinulo. Otvorio sam vrata i odlučno iskoračio ne pokazujući strah. Napuhao sam obraze i razrogačio oči. Pomahnitala brujajuća rulja je utihnula. E, tada sam pak ja počeo brujati. Prišao sam zadnjem kraju automobila i počeo ga gurati. Prilazili su jedan po jedan paleći svoje motore. Pustio sam ih da počnu gurati, a za to vrijeme sam se lagano iskrao i ušuljao u auto. Nakon stotinjak metara je upalio. Zadnje što sam vidio u retrovizoru bio je prizor u kojem čudaku sa volanom u ruci prilazi drugi čudak koji ga nokautira šakom u glavu, te mu otima volan iz ruku. Tada mu prilaze i ostali, šutke. Malo su ga šutke.
Dokopao sam se nekako i tog Međugorja. Tu sam kao doma. Jedno vrijeme sam za nekog mutnog tipa prevozio Gospine kipove u kojima se nalazio heroin. Naravno, službeno za to nisam smio znati, ali najbitnije u svemu je bilo da gazda ne sazna da znam. Jedan tip, što je prevozio za njega prije mene, je isto tako znao, ali je i gazda znao da zna, pa se nakon toga uspostavilo da je tip nestao i da nitko više ništa o njemu ne zna.
Gledao sam na sat. Rekla je u jedan, a sada je oko podne. Šetao sam malo mjestom i zalutao u neko dvorište gdje je bilo mnogo ljudi i svi su klečali. Pokušao sam se okrenuti i napustiti to mjesto, a onda mi je netko sa leđa zabio obje potkoljenice u noge u predjelu pregiba, te sam automatski pokleknuo.
„Tko si ti da pred bogom tako prkosiš?! Govori!!!“ – začuo sam ljutit glas čovjeka u crnoj halji koji me uhvatio za kosu i glavu mi potegnuo unatrag
„Ja…ja nisam odavde.“ – rekoh zbunjen
„Rugaš se, a? Matija, dodaj bič!“ – viknuo je već posve bijesan
„Čekaj! Stani! Odstupi fra Jozo! Odstupi!“ – čuo sam glas koji dolazi
Spasio me susjed Luka koji je vođa lokalne molitvene zajednice, a izabran je da bude vođa i za sve molitvene zajednice u cijeloj Dalmaciji. Odlučio sam ga počastiti pićem.
„U zadnji čas prijatelju! U zadnji čas. Dobro si prošao. Da nisam naišao onaj inkvizitor bi ti kožu oderao. Kako si uopće dospio tamo?“
„Ne znam susjed. A gdje to?“
„Nema veze, zaboravi. Što uopće radiš danas ovdje?“ – upitao me
„Imam sastanak sa Madonnom.“ – rekoh
„Misliš Gospom?“
„Da, Gospom.“
„Ti imaš ozbiljnih problema čovječe. Nije Gospa kurva da se sa njom sastanči.“ – rekao je sa zgražanjem
„Ako su to ozbiljni problemi, onda ih imaju i milijuni ljudi koji dolaze iz istih pobuda.“ – odgovorih
„To nije isto. Ne izokreći stvari.“
„Kako nije? Ako sam imao problema sa zakonom ranije, znači nije mi mjesto tu?“
„Nisam tako mislio.“
„Ali si rekao. A što ti radiš danas ovdje? Baš me zanima. Koja ti je misija?“ – upitao sam ga
„Molim se da mi žena konačno dobije penziju.“
„Daj, nemoj zajeb…zafrkavat!“
„Istina. Radila je dvadeset godina u tekstilnom poduzeću, a rekoše da joj za penziju treba dvadeset i pet, pa smo odlučili uplaćivati određeni iznos za tih pet godina.“
„E, i? Dokle je to došlo?“
„Pa ovako…uplatili prvu godinu, a ovi iz vlade donijeli zakon da za u penziju treba radit minimalno dvadeset i šest godina. Uplatili mi drugu godinu, a oni promijeniše uvjete na dvadeset i sedam. Sada se skrušeno molim Gospi da učini nešto kako bi ih uspjeli sustići.“
„Jesus and Mary Chain, koja ludara!“ – ustao sam se, poljubio ga u čelo, pozdravio se sa njim, te krenuo put brda ukazanja.
Luka me prije polaska ponudio da krenem sa njim jer vodi neke Talijane gore u obilazak, ali sam mu rekao da žurim i da se vidimo drugom prilikom.
Na brdo se nisam popeo lakoćom za koju sam vjerovao da još u meni postoji. Pripisujem to južini koja hara ovih dana. Iz džepa sam izvadio mobitel i nazvao je. Kroz glavu mi je prošlo da je ipak sve u redu, tj. da je njen autobus iz Sukošana stigao na vrijeme. Čuo sam ga kako zvoni negdje u blizini.
„Psssst. Psssst. Tu sam.“ – iskrala se iza jednog grma i pozvala me rukom da dođem
„Ljubavi!“ – izustio sam i krenuo prema njoj da je zagrlim, a onda skužio kako je gola kao od majke rođena
„Što si se smrznuo? Kao da me nikada nisi vidio golu.“
„Pa…ovdje sigurno ne.“ – rekao sam
„Hajde požuri. Skidaj se.“
„Malo mi je ovo blesavo…“ – izgovarao sam i gledao je kako prostire veliku bijelu plahtu na travnatu površinu i liježe na nju, te se po njoj valja i hihoće. Skinuo sam se i ja.
„Lezi tu kraj mene. Nećemo voditi ljubav. Samo ćemo biti goli i…nježni.“ – rekla je
„Nikada ne bih pomislio da ću ti ovo reći, ali laknulo mi je.“ – rekao sam i odahnuo
„Samo me primi za ruku i šuti.“ – rekla je, a ja sam je poslušao. Ležali smo tako jedno vrijeme u tišini, njena ruka u mojoj, sunce na našim tijelima.
Naše izležavanje prekinuo je žamor muških glasova, te vrisak jednoga od njih. Ustao sam, te provirio iza grma ne bih li vidio što se događa. Susjed Luka klečao je na zemlji raskrvavljene glave, a grupica Talijana poput hijena ga je okružila. Uzeli su mu lisnicu i pregledavali je.
„Što je bilo?“ – upitala me
„Susjed. Napali ga neki klošari. Idem ga branit.“
„Čekaj! Imam bolju ideju.“ – rekla je
Ustala je, podigla bijelu plahtu sa poda, umotala se u nju, te izašla pred gladne hijene. Prvi koji ju je ugledao izustio je :
„Mamma mia! Madonna! Che belle gambe!“
Tada je ona podigla obje ruke i gnjevno vrisnula što je jače mogla. Talijani su se razbježali, dok je susjed pokupio sa poda svoju lisnicu i dopuzao do njenih nogu.
„Blažena Djevice…“
„Psssst, šuti“ – stavila je prst na njegove usne
„Hoće li…“
„Sve će biti u redu dijete božje. Ne živi u sumnji, već vjeruj…Sve će biti u redu.“
„A penzija?“
„Kakva penzija?“
„Kako kakva? Pa ženina!“
„Sve će biti u redu. Ništa ne brini.“
„Znači da joj kažem…“
„Reci joj da će sve biti u redu. Pođi sada u miru i neka je dragi Bog s tobom.“
„Može li jedna fotka za uspomenu?“ – reče i izvadi fotoaparat
„Nemoj me ovakvu bez šmin…Ne, ne fotoaparat! Fotoaparati su zlo! Poruči to svim vjernicima kao moju poruku.“
„Hoću presvijetla. Hoću! Bit će manje Japanaca, ali što je-tu je.“
„Idi sada dijete. Pođi u miru.“
Tada se Luka ustao, okrenuo i užurbanim korakom krenuo niz stazu kako bi obavijestio ostale vjernike.
„Dobro ti leži ova uloga.“ – rekao sam dok sam izlazio iza grma uvjeren da više nikoga nema u blizini
„Hehe, baš sam se uživila.“
„Ah, tko bi rekao da ćemo imati ovako zabavan kraj. Pitaš li se ikada jesmo li uistinu isprobali sve?“
U tom trenutku iznad nas je proletio jedan omanji dvomotorac. Pokazala mi je prstom na njega sa vražjim osmijehom.
Danas sam čuo novi singl grupe Ramirez. Kada im izađe idući album razmislit ću double bubble prije nego se opet bacim na singl. A nije da nisu dobri. Kladim se da nedjeljom idu u crkvu, a poslije mise jedu juhu i mrkvu.
S obzirom da u karijeri imaju jednu i po dobru pjesmu ne bi bilo loše da naprave kakvu turnejicu po zagrebačkim kvartovima kako bi glazbeni znalci konačno odredili sliče li oni po izvedbama više bendu Muse ili pak Radioheadu.
Grupa Vatra. Čini mi se da nije prvi put kako ih na svom blogu spominjem. Nije ni čudo, jer oni su statusno iznad Ramireza, a to nije mala stvar. Sada ću vam točno opisati kako osobno doživljavam Vatru i njihove obožavatelje.
"Izdvojimo iz mase jednog tipičnog Hrvata koji sluša rokenrol. Dajmo mu hrpu love i uputimo ga u najbolji Peep Show u gradu kako bi vidio najbolje guzice i sise ikad.
On ulazi prvu večer u obećanu dvoranu gdje ga neki tip u polutmini vodi do njegove slobodne kabine. Ubacuje žetone. Elektronski mehanizam podiže čvrste roletne, kvalitetne, poput onih na Tiskovim trafikama. Ali i dalje je mrak. On čeka. Nakon par minuta osjeća laganu nervozu. Rukama pretražuje prostor kabine, ali nigdje nema prekidača za paljenje svjetla. Jedino što osjeća u toj tišini jest da se netko stvarno nalazi sa druge strane stakla, ali koja korist kada ne vidi...ni guzice, ni sise.
Odustaje nakon sat vremena. Ne želi se razbacivati lovom, ali nešto ga tu ipak kopka. Zašto? Jer je došao vidjeti, a vidio nije.
Prvih nekoliko posjeta sretao bi razne čudake, pa bi ih se usudio pitati događa li se i njima isto. Oni bi samo šutke prolazili pored njega kao što su prolazile godine njegove ustrajnosti. Nakon točno deset godina mislio je čak i odustati, ali jednu večer....
Došao je do svoje kabine kao i svaku drugu večer nakon prognoze vremena, sjeo i čekao u mraku kontemplirajući. Ali onda kada je najmanje očekivao, onako krhak, bez trunke vjere u čuda, dogodio se veliki prasak. Snop ultra jakog svjetla pogodio ga je ravno u oči. Podigao je ruke instinktivno kako bi se zaštitio. Kako je svjetlo bivalo sve prigušenije, tako je on spuštao svoje ruke. A imao je i što vidjeti. Preko puta njega, iza stakla, sjedio je gorostas od svojih sto i pedeset kila izvaljen u kožnoj fotelji gol kao od majke rođen. Držao je džinovsku pincetu u ruci i natezao između nogu nešto nalik minijaturnom sirovom ćevapu (nikada neću zaboraviti izlet u Sarajevo 1987. kada sam na Baščaršiji u prvi koš na koji sam naišao bacio svoj ogromni sendvič napunjen šniclima, a onda uletio u prvu Ćevabđinicu i slistio dvije porcije ćevapa u somunu).
Vjerni dugogodišnji "gledatelj", iako šokiran, uspio je izustiti :
"Ali ti...što to radiš?"
"Drkam na tebe moronu! I to dobrih deset godina. Plaćaš me za to. Ček, imam osjećaj da dolazi..."
"Što dolazi, jebote?!"
"Aaaaah, evo ga....o-oooooooooooo!!!" - viknuo je u ekstazi potežući sa obje ruke džinovsku pincetu.
No, umjesto mlaza zadovoljstva dogodio se incident sa tragičnim posljedicama. Gorostas je umjesto da svrši prdnuo tako jako da mu je izletio čep iz guzice, te probio staklo tvrdo dva centimetra i na mjestu usmrtio promatrača zabivši mu se u glavu.
"Misija gledatelj" tim činom biva okončana.
THE END"
Danas...prisjetio sam se kako sam jednom jednu drugaricu zvao da pogledamo Annie Hall od Woody Allena. Ona mi je na to odgovorila kako njen tata ne voli Woodyja. Ovo bi bio idealan scenarij za početak nekog od njegovih idućih filmova.
Danas sam još nešto shvatio. Ma koliko se vi bloghaer ušljivi glodavci trudili da budete popularni, nikada nećete nadmašiti moju slavu, jer nitko, ama baš NITKO od vas nije u stanju naći se na jednom makedonskom blog servisu u gastronomskoj podkategoriji, a da vas pri tom linkaju kao JOKE. Samo je jedan Vranković, znam.
Ljubavi, opet je umro Isus. Umro, pa uskrsnuo. Najeo sam se kolača. Kokosovih, suhih, šdrudli od jabuke...čak i onih blagoslovljenih. Ovih dana tanko sam srao iako sam jako dobro znao. Što sam znao? Pa da me Isus voli i da će učiniti sve što je u njegovoj moći da opet tvrdo serem.
A zamisli ovo : kada ti kažem da te volim, tada uopće ne serem. Ni tanko, ni tvrdo.
Uz 300-ti post puštam ti jednu jako dragu pjesmu uz napomenu da su jaja na sigurnom...
Peta je godina otkako tu pišem i moglo bi se reći kako sam jedan od upornijih, a mnogi su pali. U krvi mi je da nikada ne odustajem.
Krenuo sam iz zajebancije, a nakon nekog vremena sam shvatio da vam imam što za ispričati. U tom malom eksperimentalnom kutku za pisanje pronašao sam utočište i polazište za kreiranje što kvalitetnijeg izričaja u formi kratke priče. Od malih nogu sam bio fasciniran upravo tom za mene fantastičnom proznom formom. Jako me veselilo da se u isto vrijeme na blogu pojavila grupa ljudi koja je jednako kao i ja radila na pisanju kratkih priča.
Ne žalim niti jednog trenutka provedenog za kompom tipkajući svoje istinite priče fiktivnih likova. Ponekad bih tako sjedio 3, 5, 7 sati dok ne završim priču. Znalo bi se zalomiti do 2-3 sata ujutro, pa onda 3-4 sata spavanja i na posao. Mislite da sam to radio zbog neke slave ili želje da jednom od toga zaradim nekakve novce? Ne, dragi moji. Radio sam to i još uvijek radim iz čiste potrebe, jer to sam ja, onaj koji ne može i ne želi pobjeći od pisca u sebi.
U tom periodu petoljetke formirala se i publika na ovoj adresi, dobra i loša. Dobra publika prati me onda i kada me ne ide. Loša publika nije publika.
Tu i tamo javi mi se poneki snob koji svojata foru "mama ti se kupa gola", a ja takvima poručujem : "nije bitno tko to ime nosi, već kako ga nosi".
Jučer je netko važan, netko tko ne razumije moj humor, moju satiru, telefonski kontaktirao nadređenog mi šefa na poslu kako bi se na mene izveo određeni psihološki pritisak, te na taj način direktno utjecalo na moju blogersku slobodu govora koja niti jednim zakonom nije ograničena, još. Postoje iznimke gdje intervenira policija jer im, isto tako, netko sugerira telefonski.
Nikada se u životu nisam skrivao, niti bježao, pa neću niti sada. Isto tako, neću se ispričati nekome kome je zasmetao moj tekst jer jasno je na blogu istaknuta moja mail adresa za kontakt i postojao je i drugi način da me se kontaktira osim posredničkog telefoniranja.
Kada smo već kod posredničkog telefoniranja, idem nazvati pizzeriju.
