Još ovaj put i gotovo je. Sa tom ženom ne želim ništa više od ovoga. Probali smo gotovo sve. Kada sam joj rekao da je najbolje okončati ovu avanturu, te da kaže mjesto našeg zadnjeg susreta, rekla je : „Međugorje – brdo ukazanja“.
Ušao sam u jedan dućan audio opreme u mjestu Tromeđa blizu Ljubuškog i razgledao što imaju u ponudi na policama. Razmišljao sam kako će danas izgledati naš kraj, te je li izabrala ovo mjesto da nas očisti od grijeha, ili da tamo počinimo najveći grijeh koji može učiniti dvoje ljudi koji potječu iz katoličkih obitelji.
„Mater mu ušljivu jebem!“ – izgovorio je čovjek u crnoj motorističkoj opremi. Imao je čak i crnu kacigu na glavi koju nije skidao. Na trenutak sam se zabrinuo jer me dotični podsjetio na čovjeka kojeg je snimila nadzorna kamera u slučaju Pukanić. Opustio sam se vidjevši prodavača kako se smješka dok mu je ovaj prilazio.
„Opet te pretekao Senna?“ – upitao je
„Dvaput na istom pravcu. Osjećam se k`o govno. Svaki put mi ovo uradi.“
„Smiri se. Daj povuci dim. Evo.“ – reče prodavač, podigne vizir njegove kacige, te primakne pripaljenu cigaretu njegovim ustima.
Nakon što je nervozni kupac povukao dim, prodavač je spustio vizir kacige, odložio cigaretu u pepeljaru, te se okrenuo, dohvatio smotuljak kabla sa police iza, odložio ga na pult ispred sebe, nešto zapisao u blokić, ponovno podigao vizir kacige nervoznog kupca da bi ovaj otpuhnuo dim. Zatim mu je predao kabel u ruku i pozdravio ga riječima : „Čuvaj se Sennske ruke.“ Ovaj nije ništa odgovorio, već je onako okrenut leđima podigao desnicu i otpozdravio poput nekog mudrog indijanca.
Pričekao sam da izađe, a onda se uputio do prodavača.
„Samo ove dvije trzalice?“ – upitao je kao iznenađen
„Kasni plaća, jebi ga.“ – rekoh
„Dajem i na dug ako si čo`ek.“ – nametao se
„Čo`ek jesam, ali neću na dug. Hvala na ponudi.“
„Uzmi barem posjetnicu, da me malo reklamiraš. Evo ti par komada.“
„Ok, hvala ti. Baš si drug.“ – rekoh u šali
„Aj, i čuvaj se..“
„Sennske ruke, znam.“ – rekao sam i na izlasku podigao desnicu oponašajući nervoznog kupca koji je oponašao mudrog indijanca
Nakon desetak minuta vožnje prema Međugorju naišao sam na jedan dugi pravac i odmah pomislio kako bi to mogao biti upravo onaj na kojem je Senna danas dvaput pretekao nervoznog kupca. Usporio sam za svaki slučaj jer nisam imao namjeru natjeravati se autom sa bilo kime danas. Uključio sam nekakve podnevne propovjedi na radiju kako bih svoje misli slušao što manje. Gledao sam ravno u završetak ovog pravca. Iza njega dolazi nekakva nizbrdica. Spustio sam se niz tu kratku nizbrdicu, a onda šok. Čovjek sa volanom u rukama stoji na sredini ceste i ne miče se. Naglo sam skrenuo, nagazio na kočnicu i priljubio se uz zaštitnu ogradu. Dolje je nekakva provalija od pedesetak metara. Da sam brže vozio završio bih u njoj, a boga pitaj po čemu bi me patolozi raspoznavali.
Taj čudak duge razbarušene kose naslonio se na vjetrobransko staklo mog automobila, te jako udarao šakom u njega i proizvodio neartikulirane zvukove. A onda je brujeći nestao sa ceste. Izašao sam iz auta i pratio ga. Spustio se do autobusa koji je bio prevrnut na bok, a čiji je prednji dio bio smrskan kako se zabio u stablo. Iz autobusa su jedan po jedan iskakali putnici koji su se ponašali jednako kao ovaj čudak. Neartikulirano su urlali, a kada im je ovaj dao znak rukom, stvorili su vlakić stavljajući jedan drugome ruke na ramena, te brujeći krenuli natrag prema meni. Vratio sam se do auta, zaključao unutra i pokušao startati motor. Nije išlo. Pomahnitala brujajuća ekipa već je bila tu. Okružili su automobil i počeli ga tresti. Prvo što mi je bilo na pameti jest da nekoga telefonski pozovem u pomoć. Izvukao sam posjetnicu tipa iz Tromeđe i otipkao njegov broj.
„Halo?“
„Prijatelju, pri telefonu čovjek koji je maloprije kod tebe trzalice kupio.“
„Ej, šta ima? Predomislio si se? Ipak ćeš uzet nešto na dug?“
„Ma ne. Imam malih problema. Neki tip mi je izletio pred auto. Drži volan u rukama. Čak mislim da ovi ostali drže njega u šaci.“
„Slušaj…“ – izustio je
„Slušam te spasitelju. Ti si mi jedina nada u ovom trenutku.“
„Dao sam ti posjetnicu za poslovne kontakte, a ne da me zajebavaš!“
„Ali…čekaj…“
Prekinuo je vezu. Poludio sam. Bavio sam se raznim premišljanjima kako isplivati iz problema, a onda mi je sinulo. Otvorio sam vrata i odlučno iskoračio ne pokazujući strah. Napuhao sam obraze i razrogačio oči. Pomahnitala brujajuća rulja je utihnula. E, tada sam pak ja počeo brujati. Prišao sam zadnjem kraju automobila i počeo ga gurati. Prilazili su jedan po jedan paleći svoje motore. Pustio sam ih da počnu gurati, a za to vrijeme sam se lagano iskrao i ušuljao u auto. Nakon stotinjak metara je upalio. Zadnje što sam vidio u retrovizoru bio je prizor u kojem čudaku sa volanom u ruci prilazi drugi čudak koji ga nokautira šakom u glavu, te mu otima volan iz ruku. Tada mu prilaze i ostali, šutke. Malo su ga šutke.
Dokopao sam se nekako i tog Međugorja. Tu sam kao doma. Jedno vrijeme sam za nekog mutnog tipa prevozio Gospine kipove u kojima se nalazio heroin. Naravno, službeno za to nisam smio znati, ali najbitnije u svemu je bilo da gazda ne sazna da znam. Jedan tip, što je prevozio za njega prije mene, je isto tako znao, ali je i gazda znao da zna, pa se nakon toga uspostavilo da je tip nestao i da nitko više ništa o njemu ne zna.
Gledao sam na sat. Rekla je u jedan, a sada je oko podne. Šetao sam malo mjestom i zalutao u neko dvorište gdje je bilo mnogo ljudi i svi su klečali. Pokušao sam se okrenuti i napustiti to mjesto, a onda mi je netko sa leđa zabio obje potkoljenice u noge u predjelu pregiba, te sam automatski pokleknuo.
„Tko si ti da pred bogom tako prkosiš?! Govori!!!“ – začuo sam ljutit glas čovjeka u crnoj halji koji me uhvatio za kosu i glavu mi potegnuo unatrag
„Ja…ja nisam odavde.“ – rekoh zbunjen
„Rugaš se, a? Matija, dodaj bič!“ – viknuo je već posve bijesan
„Čekaj! Stani! Odstupi fra Jozo! Odstupi!“ – čuo sam glas koji dolazi
Spasio me susjed Luka koji je vođa lokalne molitvene zajednice, a izabran je da bude vođa i za sve molitvene zajednice u cijeloj Dalmaciji. Odlučio sam ga počastiti pićem.
„U zadnji čas prijatelju! U zadnji čas. Dobro si prošao. Da nisam naišao onaj inkvizitor bi ti kožu oderao. Kako si uopće dospio tamo?“
„Ne znam susjed. A gdje to?“
„Nema veze, zaboravi. Što uopće radiš danas ovdje?“ – upitao me
„Imam sastanak sa Madonnom.“ – rekoh
„Misliš Gospom?“
„Da, Gospom.“
„Ti imaš ozbiljnih problema čovječe. Nije Gospa kurva da se sa njom sastanči.“ – rekao je sa zgražanjem
„Ako su to ozbiljni problemi, onda ih imaju i milijuni ljudi koji dolaze iz istih pobuda.“ – odgovorih
„To nije isto. Ne izokreći stvari.“
„Kako nije? Ako sam imao problema sa zakonom ranije, znači nije mi mjesto tu?“
„Nisam tako mislio.“
„Ali si rekao. A što ti radiš danas ovdje? Baš me zanima. Koja ti je misija?“ – upitao sam ga
„Molim se da mi žena konačno dobije penziju.“
„Daj, nemoj zajeb…zafrkavat!“
„Istina. Radila je dvadeset godina u tekstilnom poduzeću, a rekoše da joj za penziju treba dvadeset i pet, pa smo odlučili uplaćivati određeni iznos za tih pet godina.“
„E, i? Dokle je to došlo?“
„Pa ovako…uplatili prvu godinu, a ovi iz vlade donijeli zakon da za u penziju treba radit minimalno dvadeset i šest godina. Uplatili mi drugu godinu, a oni promijeniše uvjete na dvadeset i sedam. Sada se skrušeno molim Gospi da učini nešto kako bi ih uspjeli sustići.“
„Jesus and Mary Chain, koja ludara!“ – ustao sam se, poljubio ga u čelo, pozdravio se sa njim, te krenuo put brda ukazanja.
Luka me prije polaska ponudio da krenem sa njim jer vodi neke Talijane gore u obilazak, ali sam mu rekao da žurim i da se vidimo drugom prilikom.
Na brdo se nisam popeo lakoćom za koju sam vjerovao da još u meni postoji. Pripisujem to južini koja hara ovih dana. Iz džepa sam izvadio mobitel i nazvao je. Kroz glavu mi je prošlo da je ipak sve u redu, tj. da je njen autobus iz Sukošana stigao na vrijeme. Čuo sam ga kako zvoni negdje u blizini.
„Psssst. Psssst. Tu sam.“ – iskrala se iza jednog grma i pozvala me rukom da dođem
„Ljubavi!“ – izustio sam i krenuo prema njoj da je zagrlim, a onda skužio kako je gola kao od majke rođena
„Što si se smrznuo? Kao da me nikada nisi vidio golu.“
„Pa…ovdje sigurno ne.“ – rekao sam
„Hajde požuri. Skidaj se.“
„Malo mi je ovo blesavo…“ – izgovarao sam i gledao je kako prostire veliku bijelu plahtu na travnatu površinu i liježe na nju, te se po njoj valja i hihoće. Skinuo sam se i ja.
„Lezi tu kraj mene. Nećemo voditi ljubav. Samo ćemo biti goli i…nježni.“ – rekla je
„Nikada ne bih pomislio da ću ti ovo reći, ali laknulo mi je.“ – rekao sam i odahnuo
„Samo me primi za ruku i šuti.“ – rekla je, a ja sam je poslušao. Ležali smo tako jedno vrijeme u tišini, njena ruka u mojoj, sunce na našim tijelima.
Naše izležavanje prekinuo je žamor muških glasova, te vrisak jednoga od njih. Ustao sam, te provirio iza grma ne bih li vidio što se događa. Susjed Luka klečao je na zemlji raskrvavljene glave, a grupica Talijana poput hijena ga je okružila. Uzeli su mu lisnicu i pregledavali je.
„Što je bilo?“ – upitala me
„Susjed. Napali ga neki klošari. Idem ga branit.“
„Čekaj! Imam bolju ideju.“ – rekla je
Ustala je, podigla bijelu plahtu sa poda, umotala se u nju, te izašla pred gladne hijene. Prvi koji ju je ugledao izustio je :
„Mamma mia! Madonna! Che belle gambe!“
Tada je ona podigla obje ruke i gnjevno vrisnula što je jače mogla. Talijani su se razbježali, dok je susjed pokupio sa poda svoju lisnicu i dopuzao do njenih nogu.
„Blažena Djevice…“
„Psssst, šuti“ – stavila je prst na njegove usne
„Hoće li…“
„Sve će biti u redu dijete božje. Ne živi u sumnji, već vjeruj…Sve će biti u redu.“
„A penzija?“
„Kakva penzija?“
„Kako kakva? Pa ženina!“
„Sve će biti u redu. Ništa ne brini.“
„Znači da joj kažem…“
„Reci joj da će sve biti u redu. Pođi sada u miru i neka je dragi Bog s tobom.“
„Može li jedna fotka za uspomenu?“ – reče i izvadi fotoaparat
„Nemoj me ovakvu bez šmin…Ne, ne fotoaparat! Fotoaparati su zlo! Poruči to svim vjernicima kao moju poruku.“
„Hoću presvijetla. Hoću! Bit će manje Japanaca, ali što je-tu je.“
„Idi sada dijete. Pođi u miru.“
Tada se Luka ustao, okrenuo i užurbanim korakom krenuo niz stazu kako bi obavijestio ostale vjernike.
„Dobro ti leži ova uloga.“ – rekao sam dok sam izlazio iza grma uvjeren da više nikoga nema u blizini
„Hehe, baš sam se uživila.“
„Ah, tko bi rekao da ćemo imati ovako zabavan kraj. Pitaš li se ikada jesmo li uistinu isprobali sve?“
U tom trenutku iznad nas je proletio jedan omanji dvomotorac. Pokazala mi je prstom na njega sa vražjim osmijehom.
„A, neee! Da ti nije palo na pamet!!!“
Post je objavljen 27.04.2009. u 01:30 sati.