Danas sam čuo novi singl grupe Ramirez. Kada im izađe idući album razmislit ću double bubble prije nego se opet bacim na singl. A nije da nisu dobri. Kladim se da nedjeljom idu u crkvu, a poslije mise jedu juhu i mrkvu.
S obzirom da u karijeri imaju jednu i po dobru pjesmu ne bi bilo loše da naprave kakvu turnejicu po zagrebačkim kvartovima kako bi glazbeni znalci konačno odredili sliče li oni po izvedbama više bendu Muse ili pak Radioheadu.

Grupa Vatra. Čini mi se da nije prvi put kako ih na svom blogu spominjem. Nije ni čudo, jer oni su statusno iznad Ramireza, a to nije mala stvar. Sada ću vam točno opisati kako osobno doživljavam Vatru i njihove obožavatelje.

"Izdvojimo iz mase jednog tipičnog Hrvata koji sluša rokenrol. Dajmo mu hrpu love i uputimo ga u najbolji Peep Show u gradu kako bi vidio najbolje guzice i sise ikad.
On ulazi prvu večer u obećanu dvoranu gdje ga neki tip u polutmini vodi do njegove slobodne kabine. Ubacuje žetone. Elektronski mehanizam podiže čvrste roletne, kvalitetne, poput onih na Tiskovim trafikama. Ali i dalje je mrak. On čeka. Nakon par minuta osjeća laganu nervozu. Rukama pretražuje prostor kabine, ali nigdje nema prekidača za paljenje svjetla. Jedino što osjeća u toj tišini jest da se netko stvarno nalazi sa druge strane stakla, ali koja korist kada ne vidi...ni guzice, ni sise.
Odustaje nakon sat vremena. Ne želi se razbacivati lovom, ali nešto ga tu ipak kopka. Zašto? Jer je došao vidjeti, a vidio nije.
Prvih nekoliko posjeta sretao bi razne čudake, pa bi ih se usudio pitati događa li se i njima isto. Oni bi samo šutke prolazili pored njega kao što su prolazile godine njegove ustrajnosti. Nakon točno deset godina mislio je čak i odustati, ali jednu večer....

Došao je do svoje kabine kao i svaku drugu večer nakon prognoze vremena, sjeo i čekao u mraku kontemplirajući. Ali onda kada je najmanje očekivao, onako krhak, bez trunke vjere u čuda, dogodio se veliki prasak. Snop ultra jakog svjetla pogodio ga je ravno u oči. Podigao je ruke instinktivno kako bi se zaštitio. Kako je svjetlo bivalo sve prigušenije, tako je on spuštao svoje ruke. A imao je i što vidjeti. Preko puta njega, iza stakla, sjedio je gorostas od svojih sto i pedeset kila izvaljen u kožnoj fotelji gol kao od majke rođen. Držao je džinovsku pincetu u ruci i natezao između nogu nešto nalik minijaturnom sirovom ćevapu (nikada neću zaboraviti izlet u Sarajevo 1987. kada sam na Baščaršiji u prvi koš na koji sam naišao bacio svoj ogromni sendvič napunjen šniclima, a onda uletio u prvu Ćevabđinicu i slistio dvije porcije ćevapa u somunu).
Vjerni dugogodišnji "gledatelj", iako šokiran, uspio je izustiti :

"Ali ti...što to radiš?"

"Drkam na tebe moronu! I to dobrih deset godina. Plaćaš me za to. Ček, imam osjećaj da dolazi..."

"Što dolazi, jebote?!"

"Aaaaah, evo ga....o-oooooooooooo!!!" - viknuo je u ekstazi potežući sa obje ruke džinovsku pincetu.
No, umjesto mlaza zadovoljstva dogodio se incident sa tragičnim posljedicama. Gorostas je umjesto da svrši prdnuo tako jako da mu je izletio čep iz guzice, te probio staklo tvrdo dva centimetra i na mjestu usmrtio promatrača zabivši mu se u glavu.
"Misija gledatelj" tim činom biva okončana.

THE END"


Danas...prisjetio sam se kako sam jednom jednu drugaricu zvao da pogledamo Annie Hall od Woody Allena. Ona mi je na to odgovorila kako njen tata ne voli Woodyja. Ovo bi bio idealan scenarij za početak nekog od njegovih idućih filmova.

Danas sam još nešto shvatio. Ma koliko se vi bloghaer ušljivi glodavci trudili da budete popularni, nikada nećete nadmašiti moju slavu, jer nitko, ama baš NITKO od vas nije u stanju naći se na jednom makedonskom blog servisu u gastronomskoj podkategoriji, a da vas pri tom linkaju kao JOKE. Samo je jedan Vranković, znam.