Johnny je moj idol. On je dvoglavo ljudsko biće. Ta druga glava zapravo je njegov brat koji još nema ime jer je u komi od samog rođenja, pa se nitko i nije potrudio imenovati ga. Johnnyja su često nazivali čudovištem ili četverookim, a ni sa curama nije imao sreće. Uvijek sa smješkom ispriča anegdotu kada se kao dječak bojao čudovišta ispod kreveta, a mama bi mu rekla da se ne boji jer je veća vjerojatnost da će se čudovišta bojati njega.

Ovaj video nije samo ekspresija suosjećajnosti prema Johnnyju, već poruka onima koji uvijek upiru prstom da se zapitaju tko je tu zapravo čudovište : Johnny ili oni.



Johnny, ne kloni duhom nikada jer mi smo svi jeans generacija...



UPDATE : Jutros sam na mobitel zaprimio poziv sa sumnjivog broja koji nigdje ne postoji. Čulo se samo teško disanje, hroptanje rekao bih, a onda prekid veze. Provjerio sam u svim mogućim imenicima...povukao veze, ali ništa. Par minuta nakon toga došao mi je mail sa neke žnj domene u kojem mi se osoba na engleskom obraća kao agent FBI-a i tvrdi kako sam im zasrao cijelu operaciju oko hvaćanja odbjeglog dvoglavog čudovišta koje, navodno, harači po cijeloj europi kao serijski ubojica. Kažu da se namjeravao predati ali je odustao vidjevši flmić koji sam stavio na blog, i kako od sada moram surađivati sa njima jer im je čudovište javilo da od sada vjeruje samo meni. Ako ne budem surađivao kažu da će mi blog letjeti u zrak, te da neće stati samo na tome. Bože, u što sam se to upetljao?

Kakav divan dan. Popio sam kavu, pivo-dva. Pojeo pečeno, zalio ga bočicom vina...nahranio hrčka.

Sada pred kompom sjedim snužden, bez inspiracije. Glazbena mapa ima dvije tisuće sedamsto dvadeset osam albuma koji sadrže četrdeset tisuća dvjesto sedamdeset pjesama. Pomalo me strah da neke od tih pjesama nikada i neću preslušati.

U džepu se pomaklo nešto, vibrira. Tko li je sada u ova doba? Vadim objekt i prislanjam ga uhu. U isto vrijeme naglo izoštravam pogled u pravcu otvorenih vrata kaveza, te u njemu uočavam nepomičan objekt nalik mobitelu.

AAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!

UPDATE : Društvo, sa ponosom predstavljam konačno otiskanu prvu povijesnu zbirku kratkih blog priča (53 autora među kojima i moje ime pronaći se dade) ponajviše zahvaljujući nadljudskim :P naporima našeg dragog kolege blogera, a ujedno i urednika zbirke (naklada Zoro), Davora Šišovića. Detalje o mogućnostima kupnje (skupa za popizdit) možete pronaći kliknuvši na sličicu u boxu "Neke od priča". Kupite, kupite! Nepovoljno, ali kupite! Čim je nešto skupo, znači da vrijedi. Navali narode! Urnebesne priče, nešto još neviđeno na ovim prostorima. Kupite, kupiteeeee...!!!

...a onda je u Blogograd došao Don K. Ćunko i pobio sve sotoniste.

(I believe in America. America has made my fortune. And I raised my daughter in the American fashion. I gave her freedom, but I taught her never to dishonor her family. She found a boyfriend; not an Italian. She went to the movies with him; she stayed out late. I didn't protest. Two months ago, he took her for a drive, with another boyfriend. They made her drink whiskey. And then they tried to take advantage of her. She resisted. She kept her honor. So they beat her, like an animal. When I went to the hospital, her nose was a'broken. Her jaw was a'shattered, held together by wire. She couldn't even weep because of the pain. But I wept. Why did I weep? She was the light of my life beautiful girl. Now she will never be beautiful again. I went to the police, like a good American. These two boys were brought to trial. The judge sentenced them to three years in prison - suspended sentence. Suspended sentence! They went free that very day! I stood in the courtroom like a fool. And those two bastards, they smiled at me. Then I said to my wife, for justice, we must go to Don Corleone...)

Kad od Suzy čuo sam tu priču,
srce mi je krhko pucalo od bola.
Pucalo ko onaj mali top na Griču,
Sonny, Michael...Francis Ford Coppola.

Radio je jadnik četrnaest sati dnevno,
imao je vremena da spava, jede, sere.
Žena mu se s KUMom potrošila revno,
u krevetu ta nikad imala nije mjere.

Jednom mu je KUM ko trofej ženine pokazo tange,
pa mu prošetana glava bila uz pomoć neke tvrde štange.
Istu večer pozvala je muža vani sluteć` možda da bit će tu belaja,
al` na pitanje njegovo odgovora nije bilo zašto KUMova draža su joj jaja.

Razbio joj fajter lice što davala je drugom pice.
Dvojica šetača pasa gledaše sve to bez glasa.
Policajac tada jedan naišo je drumom; upito ga jel` s njegovim sve u redu umom.
A on mu na to spraši ko iz puške : "Četrnaest sati radim dnevno, a ona se jebe s KUMom!"



The Godfather Theme - Za Luce i Agatu koja je potpisala njen komentar...



Za Speedyja Dirk Digler...ccc

Prvu vikendašku pjesmicu posvećujem lokalnoj radio trash postaji, te njihovom SHITU dana točno u 10 sati (jutrom upalim OTVORENI, ali kolega trashovac iskoristi moje trenutke nepažnje i konstantno me truje škorama i ostalim mihaljevićima).

Ti si ti si moja Buža, moja Buža, moja Buža ti si,
ti si ti si moja Buža, moja Buža, moja Buža ti si,
ja bih dao sve da uđem u tebeee...(chorus x 3)

NAPOMENA : Ako netko ima snimljenu humorističnu dramu "Buža" sa Špirom Guberinom i Ivicom Vidovićem, molio bih da me kontaktira na mail.

Trenutno najbolji bend na svijetu...

Skoro je prošla godina dana , mislim da će se i moj drugar subložnik Ante Trešić - Pavičić složiti u prisjećanju, od objavljivanja moje dvije uspješnice (?) trash poezije : "Junky pjesma o vremenskoj prognozi" i "Pjesma o generacijskom jazu / Renata reci O" , pa rekoh : "`ajde da se družimo kao nekada. Pjesmom. Trash poezijom."

Dakle, pozivam vas blog drugari (i one koji će to tek postati) da ovaj vikend budete poetično razuzdani i ne štedite jaja; razgolite svoje duše poezijom sve do samog kraja.

UPDATE : Post tjedna. Svakako pročitati.

Speedy je žvakao taj topli sendvič kao da sutra ne postoji. Niz lice mu se cijedio tartar i izgledao je kao da je upravo popušio George Michaelovu kitu...let`s go outside. Vani, na nekih pedesetak metara od fast fooda, sklanjajući se od kiše, pod tendom jednog kafića Igy je stajao namrgođen jer je bio gladan, a nigdje ne poslužuju vegetarijanske sendviče.

- Pa di si više? Govno mi se smrzlo od pustog čekanja. – Igy će
- Polako stari. Nisam mogao brže jest zbog one sisate plavuše. Uh, što ta dobro mijesi tijesto za pizzu.
- Dig`o ti se?
- Na svih sedamn`est.
- Sigurno je pomislila kako su ti oči velike jer guštaš u njenim prilozima.
- Pa da, ali ne u onim prilozima u sendviču. Žena ne nosi grudnjak.
- To je prava žena! A gaćice?
- E, to bih i ja volio znati...hehe – dobaci Speedy
- Što ti je to u salveti? – upita Igy
- Iznenađenjeeee! – Speedy će veselo
- Salata??
- Ma da. Prošvercao sam je u sendviču samo za tebe drugar.

Igy je prošetao do najbliže kante za smeće i u nju ubacio salvetu sa salatom.

- Što to uradi brate mili? – Speedy se nije mogao načuditi
- Kao što vidiš, bacio sam tu tvoju salvetu sa salatom u kantu za smeće. – Igy će ravnodušno
- Zašto?
- Zato jer me sramotiš pred ljudima. Nisam spao na to da jedem salatu koja je bila u dodiru sa nekada živim mesom.
- E da znaš, ovo je zadnji put da sam se zauzeo za tebe u nekom od fast foodova! – Speedy će ljutito
- I nemoj više, molim te! – Igy je pjenio
- Dobro!
- Dobro!

Krenuli su pješice ka Speedyjevoj Toyoti Corolli. Kiša je pojačavala. Sjedili su tako šutke jedno dvije minute, a onda je Speedy okrenuo ključem i uhvatio desnicom mjenjač.

- Auu, jebote! – zapanjen je izustio
- Što je? Govori! – Igy će pomalo uplašeno
- Radi samo rikverc!
- A sranja. Što sad?
- Ništa. Razmislit ćemo malo. – Speedy će
- Znaš.. – Igy je prasnuo u smijeh - ...jedan moj susjed tako se dovezao iz Dubrovnika do Metkovića.
- U rikverc?
- Da.
- Ali ja nisam tvoj susjed Igy. Jedva sam položio vozački. Jest da mi je najbolje od ruke išlo parkiranje u rikverc, ali nije to to. – izgovori Speedy češkajući bradu zamišljeno
- Eno ga!
- Koga?
- Susjed kojeg sam ti spomenuo. Upravo izlazi iz birtije.
- Čuj, da prostiš, onako šepav mi i ne izgleda baš kao netko tko je u stanju voziti u rikverc iz Dubrovnika do Mekovića. – Speedy će podrugljivo
- Davno je to bilo. A sigurno te i zanima zašto šepa. – Igy će
- Netko mu je pomogao da brže siđe niz stepenice? – upita Speedy
- Ma kakvi, čovječe. Završio u drači pod cestom. Kažu da je u trenutku nesreće vikao na biciklo : "Di ćeš, di ćeeeeš!!!"
- Uuuu, zbilja gadno. – Speedy je bezuspješno pokušavao izgledati ozbiljno
- Hajde okreni jedan probni krug oko pomoćnog igrališta, da vidimo kako ti ide. – Igy će
- Ti to ozbiljno? Zajebaješ?
- Najozbiljnije čovječe. Probaj. Do doma nam je svega tri, četiri kilometra.
- Aj dobro. Prvo ću probni krug. – Speedy će

U tu kasnu subotnju noć jedna Toyota Corolla obilazila je pomoćno nogometno igralište u realnom vremenu, iako se činilo kao da netko unazad premotava oštećenu VHS kazetu.

- Ne znam baš. Nisam siguran u sebe sto posto. – Speedy će zabrinuto
- Meni je izgledalo skroz OK. Malo te jebe okuka, ali ne brini. Upola smanji gas i bit će sve u redu. – reče Igy, stručnjak za izvanredne situacije u prometu

Dok su oni razgovarali, policajac, koji je bio na tom području u pješačkoj ophodnji, ušao je na zadnja vrata automobila, sjeo i uzdahnuo.

- Večer momci. – prozborio je
- Murja. – Igy je šapnuo nagnuvši se ka Speedyju
- Vidim da je murja, koji kurac šapćeš?! – Speedy će nervozno
- Što se radi? – upita policajac
- A evo, slušamo malo radio. – reče Speedy okrenuvši prekidač na auto-radiju

U tom trenutku na lokalnoj radio postaji vrtila se stvar od Denis&Denis "Program tvog kompjutera".

- Auuu...od kada ovo nisam čuo! – reče gospodin u plavom
- Da pojačam malo? – predloži Igy

Ti me slijediš, bježim i gubim dah
neka jaka želja upija mi strah...

- Momci, ovako stvari stoje : večeras je moja smjena i ne smijem spavati u svom autu. Zato budite pristojni i pustite me da bar u miru ubijem oko po ure. Može?

Koji korak još i kraj ulice
srce divlje, lupa, želim te...

- Može. – odgovoriše obojica u isti tren pogledavši se u čudu

Ja ti brišem suze, vodim te u stan,
dok polako pogled moj spušta se...

Drugar plavi izvalio se na zadnjem sjedištu Speedyjevog auta i pokrio kapom oči. Raskopčao je hlače, izvadio kurac i počeo masturbirati.

Oh, oh, yeah, yeah
sada pratim ritam tvoj
Oh, oh, yeah, yeah
ovu pjesmu, novi broj
Oh, oh, yeah, yeah
ako želiš, bit ću ja
Oh, oh, yeah, yeah
program tvog kompjutera
oh, oh, oh.

- Speedy... – Igy će
- Što je sad?
- Ovaj pozadi drka u tvom autu!
- Što si rek`o?!
- Izvadio ga faca i blanja.
- O, jebem li ti...
- Tiše malo vas dvojica. Ne čujem ništa. Pojačaj malo tu stvar. – prekine ih murjak u polusnu

Mrak je, tražim svjetlo, ti spremaš ključ
u prazninu tonem, tvoj je dodir vruć
dok mi diraš kosu, ja gledam te...

- Da ga izbacimo vani prije nego svrši? – upita Igy
- Ček, čini mi se da je zaspao već. – Speedy će
- Izbacimo ga svejedno. – Igy je bio neumoljiv
- Ne, nije pametno. Mogao bi nas netko skužit. Izbacit ćemo ga van grada. – predloži Speedy
- Idemo okolo di je manje murje? – Igy upita više sugerirajući
- Tako je. – potvrdio je Speedy

I vozila su se tako naša dva junaka u rikverc dobrih dva kilometra prije nego su naletjeli na policijsku patrolu koja se na tom mjestu subotom navečer zatekne samo jednom u tri mjeseca. Peh, reklo bi se. Speedy je dosta nespretno, ovaj put, parkirao automobil tako da je policajac morao ustuknuti u stranu. Sav izbezumljen došao je do vozačevog prozora i počeo histerično kuckati STOP palicom. Speedy je smireno pritisnuo dugme i staklo se počelo spuštati.

- Momci, pa dobro bogamu, što je ovo? Jeste li vi normalni?! – skoro da je zaplakao od bijesa
- Čujte.. – Speedy je započeo rečenicu ni sam ne znajući kako je završiti
- Isprave na sunce! – prekinuo ga je plavac

Speedy je u svom stilu poput superslowmotion formula jedan kamere izvadio vozačku i prometnu.

- E, ako mi daš originalno objašnjenje kako si uspio prekoračiti brzinu na ovom pravcu, i to vozeći u rikverc, ne samo da vas puštam, nego vam obojici plaćam večeru u "Villa Neretvi"!
- Pa slušajte...
- Jesi li pio išta? – prekinuo ga je
- Nisam.
- Sigurno?
- Da. Konobar se nije pojavio.
- Konobar se nije pojavio? Konobar se nije pojavio?? Ahahahahaha. Ovo je nešto najluđe što sam u životu čuo. Izvoli isprave. Vozi, vozi da te moje oči više ne vide...ahahaha.

Speedy ga je čudno pogledao i uljudno zahvalio, te upalio motor automobila. I baš kada je namjeravao krenuti, policajac se zatrčao prema automobilu i počeo udarati rukom po krovu.

- Čekaj! Stani!
- E, jebi ga sad. – Igy je rekao pretpostavljajući o čemu se radi

Policajac je prišao zadnjim lijevim vratima i otvorio ih. Pozadi je sjedio njegov kolega kapom prekrivenog lica sa kurcem u desnoj ruci.

- Momci, čini mi se da ćete mi neke stvari dodatno morati pojasniti! – reče Nik Praskaton
- Ali... – Speedy će
- E, i da ne zaboravim. Ništa od večere!

Speedy je uznervožen slegnuo ramenima okrenuvši prekidač na auto-radiju.

What a difference a day made, twenty four little hours...

Drage njunferice i njunferi,

pogledajmo se u lice i konačno si priznajmo : ovo blogerisanje totalno je sranje, a mi, govnojedci kakvi već jesmo, ne odustajemo, već jedemo dalje sa okusom čokolešnika, karamelje. Kada naiđemo na zeleno, pretvaramo se da je zelje.

Dakle, samo je dvadeset pišljivih blogera prešlo prvi nivo (Moj ugao). Drugi zadatak je nešto lakši. Naslov nije određen, ali tema jest - automobili.

Ovaj happening nazvao sam VIKEND AKCIJA. Počinje u petak 09. veljače u 00:44h, a traje do nedjelje u 21:37h. Pišite o automobilima; zapišite mi sva sjećanja na vaše (ne nužno vaše, ali opet, vaše) limene ljubimce. Oh, pišite...pišite molim. Budite predani poput mene, ja vas volim.

OBAVIJEST : umjesto dosadašnjeg stroke74@net.hr koristim novi mail stroke74@gmail.com na koji me od sada možete kontaktirati.

Tog jutra pred Vlahinim očima bistrio se pogled kako je njegov brod poput patent zatvarača rastvarao more prema riječkoj luci. Dok je stajao naslonjen na ogradu prove, vjetar je prelistavao notes u njegovim rukama i na trenutak se učinilo kao da se bori sa izgladnjelim divljim galebom.
- Ma daj, prestani više! – mumljao je kroteći podivljale listove
- Trebaš pomoć? – začuo je glas osjetivši nečiju ruku na ramenu
- Ej, Lucijano. Dobro jutro. Pogledaj, tvoj rodni kraj na vidiku. – rekao je namignuvši mu prema kopnu
- Ah…evo me Rijeko tebi opet. – raširio je ruke ushićeno
- Pridrži mi, molim te, samo da nadopišem zadnju rečenicu. – reče Vlaho
- Kako si nazvao zadnju priču?
- Moj ugao.
- Moj ugao?
- Da.
- Neka sjetna za kraj?
- Tako je. Sjetna za oproštaj.
- Opet ćeš ritualno baciti notes u more kako bi i čudovišta iz dubine dobila komadić tebe?
- Ovaj put neću.
- Nećeš?
- Ne, ti ćeš ga baciti. Imaš tu čast kao moj dugogodišnji prijatelj i suputnik.
- Hvala ti prijatelju. Zbilja mi je čast. – reče Lucijano primivši notes u ruku
Zamahnuo je rukom kao da baca frizbi i na stotine zapisa zarobljenih u tom notesu poletjelo je ka površini hladne vode riječkog zaljeva. Prvo su se okupile neke sitne ribe i okružile ga na pristojnoj udaljenosti. Potom su počele stezati obruč oko njega dok u potpunosti nije popustio i predao se. Tada su ga udvukle vladaru dubina zauvijek.

Napustili su brod nakon pristanka u luku i rastali se kod jedne auto-praonice. Svatko je otišao svojim putem; Lucijano prema Trsatu, dok je Vlaho krenuo prema kolodvoru kupiti autobusnu kartu za Dubrovnik.
Obiteljska tradicija otisnula je ovog mršavog crnokosog gospara na višegodišnje lutanje Atlantikom. Osjeća se izdan nakon što mu je sin odbio upisati srednju pomorsku školu, te je svjestan kako je on najvjerojatnije posljednji moreplovac u obitelji i želi to odraditi pošteno i časno do samog kraja.

Zastao je kod jedne trafike razgledavajući koje će novine kupiti. Škripa guma automobila prenula ga je dok je razgovarao sa prodavačicom. Iz tog bijesnog bolida iskoračio je mladić od svojih dvadesetak godina ostavivši vrata za sobom otvorena.
- Bijeli Marlboro, molit ću – reče mladić skoro izguravši Vlahu koji je bio nalakćen na izložene novine
- Mladiću, ne možeš tako. Pusti čovjeka da plati. Došao je prije tebe, ako nisi primjetio – reče prodavačica ljutito
- Ispričavam se gospodine. Hladno je, a mislio sam da samo razgovarate… - reče mladić
- Nema veze. Meni se nigdje ne žuri. Dajte mu cigarete gospođo. – reče Vlaho prodavačici pogledavajući na mladićev automobil
Kada je malo bolje pogledao vidio je registarsku pločicu sa oznakom DU.
- Momak, oprosti što sam diskretan, ali odakle si? – upitao je
- Iz Dubrovnika. Zašto pitate?
- Ma, i ja sam iz Dubrovnika, pa mi je bilo malo čudno kada sam ugledao tu registarsku oznaku.
- Aaaa…gospar ste. Ma i meni je Rijeka malo dosadila u zadnje vrijeme, pa idem malo kući. Studiram tu, znate.
- Kada ideš dole?
- Upravo sam krenuo.
- Čuj, spasio bi me kada bi me poveo sa sobom. Platit ću ti koliko treba samo da se ne tramakam u autobusu.
- Ma nema problema gosparu…
- Vlaho.
- Ivo, drago mi je. Nema govora da mi išta platite. Dajte da vam pomognem torbe ubaciti.
- Neka, sam ću. Samo mi reci je li otvoreno pozadi.
- Je, slobodno ubacite.
Dok je Vlaho otvarao prtljažnik auta, još je jednom bacio pogled na registarsku pločicu. Stajao je skamenjen gledajući u isti broj kao na pločicama automobila kojeg vozi njegova žena.
Ušao je u automobil i krenuli su. Ivo je dugo vodio monolog pričajući o Rijeci i izlascima, dok je Vlaho šutio i pokušavao iz glave izbrisati te nesretne brojeve koji mu sada ne daju mira dok pokušava zaspati.
- Je li Ivo… - konačno je progovorio- …reci mi, gdje si nabavio ovako dobru mašinu?
- Ovu makinu? Ha… ne znam mogu li biti baš toliko otvoren.
- Zašto ne bi bio? Ne vidim razlog.
- Recite mi prvo, čime se vi inače bavite? – sumnjičavo je upitao Ivo
- Predstavnik sam jedne građevinske firme. Tu sam na proputovanju. – Vlaho će
- Onda dobro. Već sam pomislio da ste moreplovac. Uh što su ti ljudi blesavi.
- Kako to misliš?
- Pa evo, ja karam ženu od jednog…mislim, malo jest starija koka, ali dobra čovječe, dobraaa! – poviče udarivši Vlahu rukom po nozi
- Što, daje ti auto?
- Da samo auto. Daje mi lovu, čak mi je i mobitel poklonila. Sve što poželim, samo da je zadovoljim kada je potrebno. Nije li život lijep, Vlaho?
- Tebi je bogme lijep. Mlad si, zgodan, a i redovit seksualni život imaš.

Blizu Zadra su svratili u jedan restoran na domaću spizu. Vlaho je opet šutio, a Ivo vodio monolog.
Pogledavao je tog mladića kako se davi u porciji graha zamišljajući svoje ruke na njegovom vratu, ta kako mu oči ispadaju iz očnih duplji. Tako snažno ga stišće. Snažno. Opako. Ali neće to napraviti jer ne može sam voziti do Dubrovnika od prevelikog umora.
- Što to radite?
- Molim??
- To sa zubima?
- Što radim?
- Škrgućete.
- Ma nisam valjda?
- Jeste. Možda niste svjesni, ali upravo ste to radili. Bolje bi bilo da jedete. Ništa niste okusili, a valjalo bi poći.
- Sačekaj malo. Pojedem ja to na brzinu. – Vlaho će
- U redu. Odoh ja na WC dok vi završite.
- Dogovoreno…udavio se u govnima vlastitim.
- Što ste rekli?
- Ništa. Kažem, požuri.

Negdje oko Splita Vlaho se probudio. Prenuo ga je zrakoplov koji se spuštao tik do njih.
- Gdje smo?
- Upravo prolazimo kraj Resnika.
- Nikada se nisam vozio u zrakoplovu. – Vlaho će
- Ni ja. Kako to da vam firma nekada ne plati da na malo udaljenije lokacije idete zrakoplovom?
- Rijetko kada idem van Hrvatske. A i imam fobiju od vožnje u zrakoplovima.
- Kao Bergkamp?
- Da. Dobar primjer. Voliš nogomet?
- Obožavam. Najviše ga volim kada imam dobitnički listić na kladionici…hehe.
- Duhovit si ti momak Ivo. Nego, baviš li se kakvim sportom inače.
- Skačem po tuđim ženama…hahaha. – smijao se u serijama sve dok nije ugledao ukočeno Vlahino lice
- Evo opet!
- Što opet?
- Škrgućete zubima!
- Zbilja ne znam što mi je. Jesi li dovoljno pojačao klimu u autu?
- Do maksimuma.
- Odlično. Sad ću ja opet odrijemat, a ti me probudi u Mokošici. Može?
- Budite bez brige Vlaho.

Negdje pred sam ulaz u Mokošicu Ivo je naglo pojačao glazbu na auto-radiju.

- Buđenjeeeeeeeee!
- Već smo stigli?
- Da daaa. Još jedan mali đir preko Komolca i eto nas već u Gružu. Nego, gdje vi živite u Dubrovniku?
- Na Montovjerni.
- Stvarno? Pa i ja idem tamo.
- Odlično. Onda se ne moraš zamarati. Gdje ti staneš, tu ću i ja izaći.

Kada su stigli pred jednu zgradu na Montovjerni, Ivo je ugasio motor automobila.

- Stigli smo. Kraj puta. Bilo mi je drago gosparu Vlaho. – Ivo izgovori sa olakšanjem jer su konačno stigli kući
Vlaho je samo šutio i gledao naprijed kroz vjetrobransko staklo.
- Što je bilo? Zar nećete izaći? – Ivo će šaleći se
- Ne.
- Dajte Vlaho. Nije mi sada do zajebancije. – uznervozio se lagano
- Čekam da ti prvi izađeš Ivo.
- Da ja prvi izađem? Zašto bi ja prvi izašao?
- Zato, što ćeš mi sada predati ključeve od mog auta…

Ivina brada počela je podrhtavati.

- …i mobitel koji ti je krava poklonila. – završio je rečenicu Vlaho

Preplašeni mladić pružio mu je ključeve i mobitel u ruku i poput vjeverice hitro iskočio van auta.

- Heeej, Ivooo! A jakna? – vikao je za njim držeći njegovu jaknu u ruci

Kada je shvatio da se momak neće vratiti, navukao je jaknu na sebe i krenuo kući. Nije dugo zvonio. Njegova nestašna ženica nije skrivala osmijeh kada je na vratima ugledala poznatu jaknu. No, kada je shvatila da iz te poznate jakne proviriva glava njenog Vlahe, pala je u nesvijest. Vlaho ju je primio za obje ruke i gentlemenski odvukao na krzneni tepih blizu kamina. Raspirjao je vatru i krenuo ka spavaćaoj sobi. Legao je na krevet umoran kao konj. Ipak je to bio jako dug put.

UPDATE : Zahvaljujem svim blogerima koji su se odazvali ovoj inicijativi i napisali post na zadanu temu "Moj ugao". Mislim da je red da se objave linkovi svih autora koji su sudjelovali u projektu, pa krenimo redom...

2tref, Athena Air, Bbop, Bronzika, Dan za metak, DerzaFanistori, Frakcija, Funnylittlefrog, Gjuroo, Irida, Lav Afrički, Lisa, Milou, Psihosomat, Slatka Žvakica, Stroke, Svjetioničarka, Tajpvrajter, Trenk, Vilenjak.

...ako ima netko još da je napisao, a nema ga na listi, neka mi se slobodno javi.

Dakle, `vako draga djeco...

Postao sam veoma zabrinut vidjevši kakvo je stanje na Tajpvrajterovom blogu. Neće čovjek da piše. Zabušava. Zavlači. Pa počeo nešto piskarat kako ima premalo kisika, te o nekoj cijevi pištolja u ustima...pa se prisjetio i godišnjice bloga. Ali ovo danas, ova kap prelila je čašu. Napisao je post o (vjerojatno) svojoj kćeri koja ima 14 godina i kojoj je povjerio da ima svoj blog na kojem piskara pričice. Nakon određenog vremena ta "okrutna" tinejdžerica (nazovimo je u ovom slučaju njegovom kćeri) priznaje kako je i sama otvorila blog, ali mu ne želi otkriti na kojoj je adresi. Još ga više u srce pogađa kada pogrdnim tonom govori kako ne namjerava pisati bajke poput njegovih.
Iskreno, i mene je to, kao osobu iz koje pršti senzibilitet, strašno pogodilo i zato sam iz čisto humanih razloga odlučio "bocnuti" tog velikog autora čija slova oživljavaju podloge da napišemo jednu priču istog radnog naslova.
Nadam se da ćete se i vi, dragi blogeri, odazvati ovoj akciji "spasimo dostojanstvo kratkih priča (bajki)" i u ponedjeljak, 5. veljače točno u 15 sati objaviti post radnog naslova "Moj ugao" (prema Tajpovom nahođenju).

Srdačno vaš,

Stroke

P.S.

Istu informaciju možete pronaći kod Tajpvrajtera, te vas molim da je proslijedite dalje kako bi sve potencijalne spisateljske duše bile dio ovog nesvakidašnjeg druženja. Isto tako, zamolio bih vas sve koji namjeravate nešto i napisati na tu temu da se javite na Tajpov i moj blog, čisto da uvidimo koliko nas je bilo i da napravimo jedan mali rezime cijelog događaja.

Četvrtak mi je izuzetno glup dan. Totalna nadrkana. Gluplji mi je čak i od srijede. Srijedom bar pogledam "U sridu", a petkom ne jedem salamu. Zato danas jedem usrane mušule. To je jedna vrsta školjki koja se uglavnom uzgaja u malostonskom zaljevu. Kada se dobro prokuhaju, jadnice se predaju i rastvore. Tada njihovu iznutrinu u obliku žućkaste gumenkaste tvari srčem žvakajući je do iznemoglosti. S obzirom da je bio dan žvakanja mušula, uštedio sam nešto novaca i umjesto četiri kupio samo tri paketića Orbit žvaka kao ispodprosječnu dnevnu dozu. I eto, sada nakon overdoznog žvakanja lagano prduckam ispijajući pristojnu količinu vina. Mislim da sam jednom čak i spominjao u nekom postu kako me mušule podsjećaju na pičku (ovaj dio je ubačen zbog Luce koja previše piše o toj istoj pičci). Mislim, mogao sam ja to i ljepše uobličit kako bi me ženski dio publike, koji me još uvijek smatra jednim od posljednjih romantičara, blaže popljuvao. Mogao sam pisat o vagini, klitorisu, ali ne, ja hoću napisat PIČKA, PIČKA, PIČKA na način kao što je John Candy izgovarao POLKA, POLKA, POLKA u filmu "Sam u kući".
I što se dogodi danas popodne? Švabe tuku Francuze. Ma zaboli me kurac. Run Lola Run, Gerard Depardieu.

UPDATE : danas mi je poseban dan. zahvaljujući Funnylittlefrogu, koji je nekim tajnim kanalima došao do cd-a, upravo slušam novi album od ARCADE FIRE - Neon Bible i plačem od sreće kao kakva PIČKA! oni koji su slušali njihov album FUNERAL znaju kakav je to osjećaj slušati jedan od najboljih bendova u povijesti glazbe.