Tog jutra pred Vlahinim očima bistrio se pogled kako je njegov brod poput patent zatvarača rastvarao more prema riječkoj luci. Dok je stajao naslonjen na ogradu prove, vjetar je prelistavao notes u njegovim rukama i na trenutak se učinilo kao da se bori sa izgladnjelim divljim galebom.
- Ma daj, prestani više! – mumljao je kroteći podivljale listove
- Trebaš pomoć? – začuo je glas osjetivši nečiju ruku na ramenu
- Ej, Lucijano. Dobro jutro. Pogledaj, tvoj rodni kraj na vidiku. – rekao je namignuvši mu prema kopnu
- Ah…evo me Rijeko tebi opet. – raširio je ruke ushićeno
- Pridrži mi, molim te, samo da nadopišem zadnju rečenicu. – reče Vlaho
- Kako si nazvao zadnju priču?
- Moj ugao.
- Moj ugao?
- Da.
- Neka sjetna za kraj?
- Tako je. Sjetna za oproštaj.
- Opet ćeš ritualno baciti notes u more kako bi i čudovišta iz dubine dobila komadić tebe?
- Ovaj put neću.
- Nećeš?
- Ne, ti ćeš ga baciti. Imaš tu čast kao moj dugogodišnji prijatelj i suputnik.
- Hvala ti prijatelju. Zbilja mi je čast. – reče Lucijano primivši notes u ruku
Zamahnuo je rukom kao da baca frizbi i na stotine zapisa zarobljenih u tom notesu poletjelo je ka površini hladne vode riječkog zaljeva. Prvo su se okupile neke sitne ribe i okružile ga na pristojnoj udaljenosti. Potom su počele stezati obruč oko njega dok u potpunosti nije popustio i predao se. Tada su ga udvukle vladaru dubina zauvijek.
Napustili su brod nakon pristanka u luku i rastali se kod jedne auto-praonice. Svatko je otišao svojim putem; Lucijano prema Trsatu, dok je Vlaho krenuo prema kolodvoru kupiti autobusnu kartu za Dubrovnik.
Obiteljska tradicija otisnula je ovog mršavog crnokosog gospara na višegodišnje lutanje Atlantikom. Osjeća se izdan nakon što mu je sin odbio upisati srednju pomorsku školu, te je svjestan kako je on najvjerojatnije posljednji moreplovac u obitelji i želi to odraditi pošteno i časno do samog kraja.
Zastao je kod jedne trafike razgledavajući koje će novine kupiti. Škripa guma automobila prenula ga je dok je razgovarao sa prodavačicom. Iz tog bijesnog bolida iskoračio je mladić od svojih dvadesetak godina ostavivši vrata za sobom otvorena.
- Bijeli Marlboro, molit ću – reče mladić skoro izguravši Vlahu koji je bio nalakćen na izložene novine
- Mladiću, ne možeš tako. Pusti čovjeka da plati. Došao je prije tebe, ako nisi primjetio – reče prodavačica ljutito
- Ispričavam se gospodine. Hladno je, a mislio sam da samo razgovarate… - reče mladić
- Nema veze. Meni se nigdje ne žuri. Dajte mu cigarete gospođo. – reče Vlaho prodavačici pogledavajući na mladićev automobil
Kada je malo bolje pogledao vidio je registarsku pločicu sa oznakom DU.
- Momak, oprosti što sam diskretan, ali odakle si? – upitao je
- Iz Dubrovnika. Zašto pitate?
- Ma, i ja sam iz Dubrovnika, pa mi je bilo malo čudno kada sam ugledao tu registarsku oznaku.
- Aaaa…gospar ste. Ma i meni je Rijeka malo dosadila u zadnje vrijeme, pa idem malo kući. Studiram tu, znate.
- Kada ideš dole?
- Upravo sam krenuo.
- Čuj, spasio bi me kada bi me poveo sa sobom. Platit ću ti koliko treba samo da se ne tramakam u autobusu.
- Ma nema problema gosparu…
- Vlaho.
- Ivo, drago mi je. Nema govora da mi išta platite. Dajte da vam pomognem torbe ubaciti.
- Neka, sam ću. Samo mi reci je li otvoreno pozadi.
- Je, slobodno ubacite.
Dok je Vlaho otvarao prtljažnik auta, još je jednom bacio pogled na registarsku pločicu. Stajao je skamenjen gledajući u isti broj kao na pločicama automobila kojeg vozi njegova žena.
Ušao je u automobil i krenuli su. Ivo je dugo vodio monolog pričajući o Rijeci i izlascima, dok je Vlaho šutio i pokušavao iz glave izbrisati te nesretne brojeve koji mu sada ne daju mira dok pokušava zaspati.
- Je li Ivo… - konačno je progovorio- …reci mi, gdje si nabavio ovako dobru mašinu?
- Ovu makinu? Ha… ne znam mogu li biti baš toliko otvoren.
- Zašto ne bi bio? Ne vidim razlog.
- Recite mi prvo, čime se vi inače bavite? – sumnjičavo je upitao Ivo
- Predstavnik sam jedne građevinske firme. Tu sam na proputovanju. – Vlaho će
- Onda dobro. Već sam pomislio da ste moreplovac. Uh što su ti ljudi blesavi.
- Kako to misliš?
- Pa evo, ja karam ženu od jednog…mislim, malo jest starija koka, ali dobra čovječe, dobraaa! – poviče udarivši Vlahu rukom po nozi
- Što, daje ti auto?
- Da samo auto. Daje mi lovu, čak mi je i mobitel poklonila. Sve što poželim, samo da je zadovoljim kada je potrebno. Nije li život lijep, Vlaho?
- Tebi je bogme lijep. Mlad si, zgodan, a i redovit seksualni život imaš.
Blizu Zadra su svratili u jedan restoran na domaću spizu. Vlaho je opet šutio, a Ivo vodio monolog.
Pogledavao je tog mladića kako se davi u porciji graha zamišljajući svoje ruke na njegovom vratu, ta kako mu oči ispadaju iz očnih duplji. Tako snažno ga stišće. Snažno. Opako. Ali neće to napraviti jer ne može sam voziti do Dubrovnika od prevelikog umora.
- Što to radite?
- Molim??
- To sa zubima?
- Što radim?
- Škrgućete.
- Ma nisam valjda?
- Jeste. Možda niste svjesni, ali upravo ste to radili. Bolje bi bilo da jedete. Ništa niste okusili, a valjalo bi poći.
- Sačekaj malo. Pojedem ja to na brzinu. – Vlaho će
- U redu. Odoh ja na WC dok vi završite.
- Dogovoreno…udavio se u govnima vlastitim.
- Što ste rekli?
- Ništa. Kažem, požuri.
Negdje oko Splita Vlaho se probudio. Prenuo ga je zrakoplov koji se spuštao tik do njih.
- Gdje smo?
- Upravo prolazimo kraj Resnika.
- Nikada se nisam vozio u zrakoplovu. – Vlaho će
- Ni ja. Kako to da vam firma nekada ne plati da na malo udaljenije lokacije idete zrakoplovom?
- Rijetko kada idem van Hrvatske. A i imam fobiju od vožnje u zrakoplovima.
- Kao Bergkamp?
- Da. Dobar primjer. Voliš nogomet?
- Obožavam. Najviše ga volim kada imam dobitnički listić na kladionici…hehe.
- Duhovit si ti momak Ivo. Nego, baviš li se kakvim sportom inače.
- Skačem po tuđim ženama…hahaha. – smijao se u serijama sve dok nije ugledao ukočeno Vlahino lice
- Evo opet!
- Što opet?
- Škrgućete zubima!
- Zbilja ne znam što mi je. Jesi li dovoljno pojačao klimu u autu?
- Do maksimuma.
- Odlično. Sad ću ja opet odrijemat, a ti me probudi u Mokošici. Može?
- Budite bez brige Vlaho.
Negdje pred sam ulaz u Mokošicu Ivo je naglo pojačao glazbu na auto-radiju.
- Buđenjeeeeeeeee!
- Već smo stigli?
- Da daaa. Još jedan mali đir preko Komolca i eto nas već u Gružu. Nego, gdje vi živite u Dubrovniku?
- Na Montovjerni.
- Stvarno? Pa i ja idem tamo.
- Odlično. Onda se ne moraš zamarati. Gdje ti staneš, tu ću i ja izaći.
Kada su stigli pred jednu zgradu na Montovjerni, Ivo je ugasio motor automobila.
- Stigli smo. Kraj puta. Bilo mi je drago gosparu Vlaho. – Ivo izgovori sa olakšanjem jer su konačno stigli kući
Vlaho je samo šutio i gledao naprijed kroz vjetrobransko staklo.
- Što je bilo? Zar nećete izaći? – Ivo će šaleći se
- Ne.
- Dajte Vlaho. Nije mi sada do zajebancije. – uznervozio se lagano
- Čekam da ti prvi izađeš Ivo.
- Da ja prvi izađem? Zašto bi ja prvi izašao?
- Zato, što ćeš mi sada predati ključeve od mog auta…
Ivina brada počela je podrhtavati.
- …i mobitel koji ti je krava poklonila. – završio je rečenicu Vlaho
Preplašeni mladić pružio mu je ključeve i mobitel u ruku i poput vjeverice hitro iskočio van auta.
- Heeej, Ivooo! A jakna? – vikao je za njim držeći njegovu jaknu u ruci
Kada je shvatio da se momak neće vratiti, navukao je jaknu na sebe i krenuo kući. Nije dugo zvonio. Njegova nestašna ženica nije skrivala osmijeh kada je na vratima ugledala poznatu jaknu. No, kada je shvatila da iz te poznate jakne proviriva glava njenog Vlahe, pala je u nesvijest. Vlaho ju je primio za obje ruke i gentlemenski odvukao na krzneni tepih blizu kamina. Raspirjao je vatru i krenuo ka spavaćaoj sobi. Legao je na krevet umoran kao konj. Ipak je to bio jako dug put.
UPDATE : Zahvaljujem svim blogerima koji su se odazvali ovoj inicijativi i napisali post na zadanu temu "Moj ugao". Mislim da je red da se objave linkovi svih autora koji su sudjelovali u projektu, pa krenimo redom...
