Neki dan sam posjetio multikulturalno središte hercegovine, Mostar.
Hodao sam dijelom grada gdje je nekada bila ogromna robna kuća što je srušena u ratu.
U njoj smo često kupovali dok sam bio klinac. Sada samo vidim zgarište ljudskih sudbina.
Došao sam, u biti, vidjeti kako su rekonstruirali poznati stari most.
I zbilja, napravili su još stariji most……….čisto iz ponosa.
Propješačio sam na drugu stranu i šetao tim uskim pazarom koji me je i prije fascinirao tim povijesnim ugođajem. Kao da je vrijeme stalo baš u doba turskih osvajanja.
Došao sam do jedne džamije i zastao. Čuo sam standardno glasanje hodže.
Činjenica je da nigdje nećeš naći toliko besplatne obuće kao ispred džamije.
I sjetim se jednog mog apsurdnog poznanika koji je tvrdio da je KURAN knjiga puna viceva, pa se sjetim Hase, Suje, Fate i Muje koji je nakon operne predstave bio najsretniji čovjek na svijetu jer bi gospodin na izlazu dijelio kapute. On bi svaki put uzeo tri.

Živio je nekoć davno u srednjoj bosni hodža Ahir koji je bio uzoran učitelj islama.
Jednog kobnog dana dogodila mu se nesreća. Prdnuo je za vrijeme obreda i to su svi znali.
Od pustog jada i sramote odlučio je napustiti zemlju i preselit se u Njemačku.
I tako, nakon punih 20 godina Ahir se odluči na povratak u domovinu.
Kada je došao na proplanak iznad rodnog mjesta gdje je živio i službovao duboko je uzdahnuo.
U taj tren od nekud se stvorio mladi čoban okružen ovcama. Ahir ga je pozdravio.
Dobar dan.
Dobar dan i Vama.
Jel mladiću, kako ti je ime?
Amir – ovaj će
A koliko godina imaš?
Ne znam točno, al kažu da sam rođen onoga dana kada je hodža Ahir prdnuo u Alahovu hramu.

posveta MT mafiji vic maheru