Kronike horror kulture
31.01.2006., utorak
ERASERHEAD (1977)
Bizarnije ne može – to je rečenica koja će vam se zavući u misli nakon gledanja «Eraserheada», ranog rada kralja modernog holivudskog filma nadrealne poetike – Davida Lyncha. Snimljen u crno-bijeloj tehnici, sumoran i vizualno napet, ovaj uradak teško se može svrstati u bilo koji žanr, no zbog koncepcije noćne more (za kojom se valjda povodi) nalijepit ću mu atribut hororca i napisati koji redak.Radnja je koliko jednostavna, toliko i komplicirana. Smještena je u pomalo post-apokaliptično okružje bezimenog industrijskog gradića, čije ulice uporno preplavljuje nesnošljiva buka raznih strojeva. Glavni lik je Henry Spencer (John Nance), koji živi u naočigled nenastanjenoj zgradi smještenoj u jednako tako usamljeničkoj atmosferi naselja. Zabavlja se slušanjem pjesme nepoznate dame – zvuk dopire iz radijatorskih cijevi, a pjesma je o nalaženju sreće jednog dana u… raju. No, Henryjev svijet je daleko od raja. Prisiljen je oženiti se za svoju trudnu djevojku promjenjiva raspoloženja Mary X. (Charlotte Stewart). Ona se doseljava k njemu i rađa neobično stvorenje, nalik na fetus u kasnoj fazi razvoja, koje ne prestaje ispuštati nepodnošljiv zvuk. Mary odlazi i Henry sam skrbi o, u najmanju ruku, neobičnom novorođenčetu… Scene se u nastavku filma, prema frenetičnom kraju, nižu logikom sna, pa ih je teško pratiti. Brojni forumi na beskrajnom webu posvećeni su značenju pojedinih scena iz «Eraserheada», a kako je Lyncha teško uhvatiti za glavu ili za rep – i teorije su bezbrojne. No, bez obzira na poetiku, ovaj će film ostati u mislima dugo nakon gledanja. Nije baš horror, no atmosfera je zastrašujuća, kao i izgled i plač djeteta. Upravo je uz ovaj «lik» vezan zanimljiv trač. Navodno je «dijete» napravljeno od pravog fetusa, doduše ne ljudskog, nego od neke domaće životinje (pretpostavljam ovce), no Lynch nikad to nije potvrdio, niti opovrgnuo. Bizarnost fetusa koji plače može se mjeriti samo s frizurom glavnog lika – djeluje kao rezultat susreta s ogromnom električnom jeguljom. P.S. Spremam jedno iznenađenje na blogu, koje će obradovati upravo ljubitelje Davida Lyncha. Uskoro… |
30.01.2006., ponedjeljak
DRACULA (1931)
Ne treba puno riječi trošiti na najpoznatijeg transilvanijskog plemića. Grofa Drakulu izmaštao je koncem devetnaestog stoljeća pisac Abraham Stoker, a od prvih godina dvadesetog vijeka naovamo snimljeno je na stotine filmova s vampirskom tematikom, a ovaj krvopija nije ostao zaboravljen ni u literarnim referencama. U ulogama šarmantnog ali zastrašujućeg grofa izredao se cijeli niz glumaca, no i za milijun godina prva će asocijacija na celuloidnog vampira biti – Bela Lugosi. Da, Bela, mađarski glumac koji je u Holywoodu dotaknuo zvjezdane vrhunce i strmoglavio se u najdublje blato s ostalim brojnim celebrity ovisnicima o raznim opijatima, sinonim je za Drakulu. Glumio je i druga filmska čudovišta u cijelom nizu filmova, a jako ga je volio Ed Wood, službeno najgori redatelj svih vremena (napomena: u konkurenciju još nije uvršten Jakov Sedlar).Radnja «Dracule» iz 1931. donekle prati filmski izvornik – samo u izbačeni pojedini likovi, odnosno neki su spojeni u jedan (Mina je ovdje kćer dr. Sewarda, koji je u romanu puno mlađi; Harker ovdje ne putuje u Transilvaniju – umjesto njega to čini Renfield…). No, to je sasvim logično za film koji traje 71 minutu. Tada publika nije imala živaca za epsko-maratonske mafijaške sage o Corleoneovima i slična ostvarenja. Bili su zauzeti dekadencijom i pripremama za novi svjetski rat, valjda. Uglavnom, Drakula (Lugosi) dolazi u London i namjerači se na Lucy Westenra, a nakon zabijanja očnjaka u njen vrat, prelazi na zavođenje Mine (Helen Chandler). Njen otac, dr. Seward (Herbert Bunston) i zaručnik John Harker (David Manners) u pomoć zovu kontroverznog vamirologa Van Helsinga (Edward Van Sloan) i potjera za šišmišem može početi. Film je klasik što je proširio mit o Drakuli (uz "Nosferatua") i donio Lugosiju planetarnu slavu. Ali, teško će se netko danas prestrašiti bilo koje scene iz filma – sav užas sveden je na prikazivanje Lugosijevih očiju na osjenčanom licu, koje ovaj neprirodno širi dok zavodi žrtve. No zbog Lugosija i redatelja Toda Browninga ("Freaks") ovaj je «Dracula» must see. |
28.01.2006., subota
NON HO SONNO (2001)
Evo još jedne prilike da se uvjerimo kako Dario Argento nije uspio odrasti kao redatelj. Nažalost, recept njegovih filmova snimljenih sedamdesetih (efektnih za ono vrijeme) primijenjen je i u „kuhanju“ ovog djelca. Znači, bez previše logike, s puno grešaka, ali srećom za poklonike ovog talijanskog majstora i puno puno scena svojstvenih upravo njemu. Da krenemo.Giacomo (Stefano Dionisi) mladić je koji radi u kineskom restoranu i nikako se ne može riješiti traume iz djetinjstva – majku mu je pred očima prije sedamnaest godina ubio serijski ubojica – patuljak. Da stvar bude gora (a Argento to vješto prikazuje), mama je ubijena flautom, no Giacomo nije vidio lice ubojice. Na poziv prijatelja Lorenza (Roberto Zibetti), ponovno dolazi u Rim, gdje iznova kreću umorstva. Ubija se prema identičnom obrascu – ekstremno nasilne smrti nakon kojih ubojica ostavlja izrezane papiriće u likovima raznih životinja. No, osumnjičeni za ubojstva prije sedamnaest godina – patuljasti pisac trilera – je odavno mrtav. Čini se da je riječ o copycatu, ali policija tapka u mraku. Osumnjičeni je svaki Rimljanin s poremećenim radom hipofize, a u istragu se umiješa umirovljeni inspektor Moretti (Max Von Sydow) koji je davno malom Giacomu obećao naći ubojicu majke. Da stvar bude bolja, Morettija je lagano načela skleroza, pa mu posao nije nimalo lak. No, svejedno uspije zaključiti da „patuljak ubojica“ operira prema dječjoj pjesmici o farmeru koji redom ubija životinje… Ukratko, ništa posebno. Argento je imao odlično razdoblje od 1975. i „Profondo Rosso“, preko "Suspirie" iz 1977. te „Inferna“ iz 1980. te „Phenomene“ iz 1985. no poslije toga se nije baš pokazao. Kasnija djela su mu pokazivala jednak problem – rupe u scenariju, no vizualno nisu odmakla od pobrojana četiri mini remek-djela. Čak su i lošije snimljeni. Osim par efektnih scena ubojstava i neuvjerljivog ali i nevjerojatnog obrata na kraju, jedina svijetla točka „Non ho sonna“ („Sleepless“ ili „Nesanice“) je Max Von Sydow (svećenik iz „Egzorcista“). Zanimljiva je i ideja ubijanja prema dječjoj pjesmici (koje su, prema mom mišljenju, strašne same po sebi – gotovo kao brojalice). Inače „Životinjsku farma“, jezivu pjesmicu iz filma, napisala je Asia Argento, kćer slavnog redatelja. Drag mi je Dario, pa ga zato radije pamtim po boljim ostvarenjima. Potrošene ideje korištene u „Nesanici“ jednostavno ne prolaze u ovom mileniju. Možeš i sto puta biti kralja giala... |
27.01.2006., petak
KRALJEVI STRAVE: Bruce Campbell
Na spomen imena redatelja Sama Raimia prosječni će poznavatelj filmova prvo pomisliti na horror slapstick serijal "Evil Dead". Osobe koje nisu pretjerano zaražene žanrovskim virusom neće se odmah sjetiti imena glumca koji se proslavio ulogom Asha u „Evil Dead“ trilogiji, no svakako će uspjeti prizvati njegov lik. Visok, markantan, tamnokosi mladić… Ma, kako li se ono zvao. Evo i pomoći. Ladies and gentleman, I bring you BRUCE CAMPBELL.Da, da. Tip se zove Bruce i rođen je na Dan antifašističke borbe (22. lipnja) 1958. godine u saveznoj državi Michigan, u mjestu Royal Oak, u istoj bolnici kao dragi mu prijatelj Raimi. Djetinjstvo je proveo na sasvim uobičajen način za američku suburbanu sredinu – igrao se u stražnjem vrtu i gledao seriju „Lost in Space“, a sam će reći kako se često odijevao u kostim Zoroa. Valjda se odatle razvila žica za glumu. Raimija je upoznao tek 1975. godine u srednjoj školi, na satovima glume. Ovaj susret pokazao se sudbonosnim za obojicu – brzo su se sprijateljili i s još nekoliko drugara zaluđenih filmom snimili su nekih pedesetak kratkometražnih uradaka. Jedan od kratkih filmova iz tog vremena (točnije iz 1978.) jest „Whitin the Woods“, o skupini mladih koji u šumi slučajno probude duh nekog indijanca. Radi se o idejnoj preteči kasnijih „Evil Dead“ uspješnica. Do vrtoglavog uspona u karijeri nije trebalo dugo čekati. S Raimijem 1981. godine snima prvi dio „Zle smrti“ koja je u video distribuciji u Velikoj Britaniji uspjela prestići briljantni Kubrickov "The Shining". Sam Stephen King tada je rekao kako se radi o najinventivnijem horroru u poslijednje vrijeme. „Evil Dead 2“ nastaje 1987. godine i ponavlja uspjeh originala, kao i trojka - „Army of Darkness“. Samo ova tri filma bila bi dovoljna Raimiju i Campbellu za vječnu slavu. Srećom, Raimi je snimio još dobrih naslova. Nažalost, to se ne može kazati za Brucea. Teško se može tvrditi da je Bruce Campbell pažljivo birao uloge, a kao da ga je slijedilo prokletstvo koje je u šumi pokupio kao Ashley J. Williams. Glumio je u „Darkmanu“ iz 1990. a pojavio se i u jednom filmu o grofu Draculi – „Sundown – The Vampire in Retreat“ kao Van Helsing. U Carpenterovom „Escape form L.A.“ bio je kirurg, a pojavio se i u (nezapaženom) drugom dijelu „From Dusk Till Dawn“. No, ono što mu je pokopalo karijeru bile su TV serije. Epizodne uloge ostvario je u „The X Files“, „Time Cop“, „Homicide_ Life on Street“, „Louis and Clark“, te kao vrhunac svega – u „Xeni“. Da bi pokazao koliko duboko netko može potonuti, snimio je i jedan film iz serijala „In the Line of Duty“, o policajcima, vatrogascima i inim požrtvovnim junacima, po receptu: mali budžet i politička korektnost… Srećom, na površini ga je održavao lik Asha. Davao je glas u nekoliko animiranih filmova na temu „zle smrti“, a kako je najavljeno, biti će producent remakea originalnog „Evil Deada“. Bruce, sve ti je oprošteno – ti si kralj horrora! Neka si nastupio i u „Xeni“, samo te molimo, nikad više u „Herculesu“. |
26.01.2006., četvrtak
MISERY (1990)
Još jedna uspješnica iz pera Stephena Kinga pretočena u celuloid, Misery se gotovo može mjeriti s kvalitetom jednog „Shininga“, zahvaljujući odličnoj glumi Kathy Bates i Jamesa Caana. Mislim, nisu nadmašili Nicholsona, ali hičkokovska napetost je svakako tu. Ideju za priču o piscu koji doživi prometnu nesreću i zatoči ga poremećena obožavateljica King je prema vlastitom priznanju dobio za vrijeme zimovanja u jednom hotelu. Kao i svi druge mozgovne tvorevine Kinga i ova mu je donijela mnogo novca. Prvo bestseler, pa prodaja scenarija… Kako god, svaki cent je zaslužen.Paul Sheldon (Caan) pisac je jeftinih komercijalnih trilera s glavnom junakinjom Misery. Nakon što se obogatio pretparačkom literaturom, odluči se posvetiti ozbiljnijem književnom diskursu, što znači da u sljedećem djelu mora usmrtiti glavni lik. Rukopis je već spreman, treba ga samo odvesti izdavaču, kad u snježnom bespuću izgubi kontrolu nad automobilom… Budi se u domu medicinske sestre Annie Wilkes (nevjerojatna Batesova), pasionirane skupljačice keramičkih figura (sjetite se, sve gledaju u istom smjeru), koja je, vidi vraga, obožavateljica serijala o Misery. Annie čak ima i ljubimca svinju koja nosi ime Sheldonove junakinje. Nesretni Paul je slomio nogu i samo se želi javiti izdavaču, ali kućni psihopat ne dozvoljava. Ona će ga, kaže, njegovati i usput prva pročitati novu knjigu o omiljenoj junakinji. No, kad dođe do kraja i shvati da je to zadnja knjiga o Misery, Annie to ne može dopustiti i Paul je prisiljen napisati novi završetak. Uz Annie kao urednicu… Redatelj Rob Reiner napravio je odličan posao snimajući ovaj horror-triler, zahvaljujući dobrom književnom i scenarijskom predlošku. No, tu su neke scene za koje je zaslužan on sam. Tako, recimo, svima ostaje u glavi ona napetost kad obogaljeni pisac pokušava pobjeći, a Annie se vraća, pa se mora brzo vratiti u krevet. I uspije, ali usput okrene jednu figuricu, pa miss Wilkes skuži što se dogodilo. A scena kad mu maljem ponovno lomi netom zacijeljenu nogu – to može samo King. |
25.01.2006., srijeda
DOGS (1976)
Ovo je jedan od filmova iz žanra zbog kojih ćete povjerovati kako je najbolji čovjekov prijatelj ipak – knjiga. Možda ćete se sjetiti – krajem osamdesetih ovaj je horror mogla vidjeti i domaća publika (prikazan je u noćnom terminu na jednoj od zemaljskih postaja). U kratkom periodu nakon projekcije u susjedstvu se moglo primijetiti drastično smanjenje broja četveronožnih ljubimaca…Radnja je prilično jednostavna, usudio bih se reći i – neuvjerljiva, što je bilo gotovo pravilo u žanrovskim ostvarenjima iz sedamdesetih i osamdesetih. Negdje na jugozapadu Sjedinjenih Država, na jednom od bezb(r)ojnih studentskih kampusa nešto krene u pogrešnom smjeru. Nekad lojalni ljubimci sad se udružuju u čopor (film je upravo pod imenom „Čopor“ prikazan na ex-yu području) i kreću u klanje svega na što naiđu. Bezbrižna studentarija skriva se kako god zna, a nekako se čini da iza svega stoje Vladini pokusi… Sve vam je jasno. „Dogs“ baš i nije film zbog kojeg će se spavati uz upaljeno svjetlo, no svojevremeno je uzdrmao nevinu jugoslavensku publiku, naviklu na domaće komedije i pokoji američki akcijski hit. Ono što sam naveo u uvodu samo je šala, no vjerujem da je pokoji prestrašeni vlasnik držao svog psa na sigurnom odstojanju. Režiju potpisuje Burt Brinckerhoff, a glumačka ekipa nije vrijedna spomena. Puno bolji film je „Cujo“, još jedna ekranizacija Stephena Kinga, no o tome ću drugom prilikom. Ali „Čopor“ ipak na ovim područjima ima kultni status, kao jedan od prvih horrora koje je gledala generacija danas dvadeset-i-nešto-godišnjaka. |
24.01.2006., utorak
THE EXORCIST III (1990)
Prvi dio „Egzorcista“ i dan danas utjeruje strah u kosti, drugi dio (podnaslovljen „The Heretic“) svi pamte kao najlošiji nastavak nekog filma u povijesti loših nastavaka, a pažnja se u posljednje vrijeme okrenula prequellu iz 2004. godine u režiji Rennyja Harlina i kino-hitu „Egzorcizam Emily Rose“ koji je u neku ruku hommage originalnom filmu. No, nešto nedostaje. Svi kao da su pomalo zaboravili na 1990. godinu, kad je snimljen treći dio „Egzorcista“. Film ni pretjerano loš, niti antologijski dobar, ostao je zaboravljen od strane publike i kritike. A hrvatska ga je publika imala priliku vidjeti prije otprilike dva mjeseca na jednoj od domaćih komercijalnih TV postaja.Radnja potpuno zanemaruje da je dvojka ikad snimljena i nadovezuje se na noć izvornog egzorcizma, kad se Max Von Sydow obračunavao sa nečastivim samim – u tijelu djevojčice Regan. E pa, iste te noći pogubljen je serijski ubojica. I njegov duh dvadesetak godina kasnije zaposjeda nemoćne bakice i pretvara ih u ubojite strojeve, koje svoje žrtve nalaze u kleru i liječničkoj populaciji. Svećenici stradaju na najokrutnije načine, pa se u potragu za odgovornim uz inspektora Billa Kindermana (George C. Scott) uključuje i otac Joseph Kevin Dyer (Ed Flanders) – the priest. Jedno ubojstvo ih odvodi u umobolnicu gdje, vidi-vidi, leži Patient X iliti otac Damien Karras (reprizna uloga Jasona Millera iz originala). Sve nas polako vodi prema još jednoj sceni egzorcizma, nažalost, ne pretjerano originalnoj. Osim nekoliko scena, film i nije bog-zna-što. Jedina koja se može upamtiti je kad bakica-ubojica plazi po plafonu bolničke sobe (ako vas je uplašilo dijete na plafonu iz „Trainspottinga“ i ovo bi moglo). Ali uz trojku je vezana još jedna zanimljivost: režije i pisanja scenarija prihvatio se William Peter Blatty, prema vlastitoj knjizi „Legion“. Blatty je inače autor knjige prema kojoj je snimljen original i kad je vidio ono svetogrđe (khm…hmm) od drugog dijela, nije htio stvari prepustiti slučaju i sam je odlučio sjesti u neudobni stolac na kojem piše „DIRECTOR“. S obzirom na to, film ni nije loš. Jedino što knjiga nije imala veze s egzorcizmom, ali su producenti inzistirali na nazivu „Exorcist III“, pa je završna scena ubačena u scenarij naknadno… |
23.01.2006., ponedjeljak
THE SHINING (1980)
Kad bi me sad netko upitao za top listu pet najboljih horrora svih vremena, stavio bi me na teške muke. Bilo bi jako teško odabrati pet filmova. Ma, k vragu, i petnaest dobrih naslova je teško izdvojiti, a i nakon formiranja takve liste, naknadno bi isplivao još pokoji u prvi mah zaboravljeni film. No jedno je sigurno – među prvih pet svakako bi se našao „The Shining“ Stanleya Kubricka. Mračnom atmosferom good-old-Stan je uspio dočarati uzavrelu močvaru koja zahvaća um glavnog lika, oživljenog zahvaljujući nezaboravnoj glumi „rođenog manijaka“ Jacka Nicholsona.Jack Torrance (Nicholson) je pisac u kreativnoj krizi, sklon alkoholu i s pokojom mračnom obiteljskom epizodom. Kako svakom piscu u krizi, i Jacku je potrebna izolacija, pa prihvaća posao čuvara hotela u planinama za vrijeme snježnog perioda. S njim odlazi i draga supruga Wendy (Shelley Duval) i najiritantnije dijete u povijesti filma – Danny Lloyd, vječno napola otvorenih usta, u ulozi sina jedinca Dannyja Torrancea. Mali Danny ima sposobnosti čitanja misli i razgovora s ljudima na daljinu. Preduvjet je da i ti ljudi imaju jednaku sposobnost. Danny može osjetiti i zlo, a svoju sposobnost pripisuje razgovorima s „imaginary friendom“. Već po dolasku u hotel počinje postupno pomračenje Jackovog uma. Počinje razgovarati s duhovima u hotelu i na kraju dobiva neodoljivu želju – nasjeckati sina i suprugu sjekirom koja mu se, eto, našla pri ruci. Nastao prema romanu Stephena Kinga (sinonim za horror literaturu, ako mene pitate), „The Shining“ zastrašuje u svakom svojem kadru i sekvenci. Ali tu je i nekoliko posebno lako pamtljivih scena, za duge zimske noći poput ove koja nam predstoji: 1. Danny se vozi biciklom po hodnicima hotela, kamera ga prati, a on odjednom naleti na dvije seke odjevene u identičnu odjeću koje ga pozivaju na igru 2. Jack ulazi u kupaonicu i pronalazi golu plavušu u kadi; taman misli da mu se posrećilo, zagrle se i ljube, a on u zrcalu gleda kako se njegov preljub pretvara prvo u gerontofiliju (žena postaje starica), a zatim i nekrofiliju (trune mu u naručju dok je još ljubi) 3. Danny šeće sobom, dok mamica spava i govori „REDRUM“; istu riječ ispiše na zidu, a kad se mamica probudi vidi zrcalni odraz riječi – „MURDER“; bu! 4. ovo je antologijska scena – Jack sjekirom krči put kroz zaključana vrata kupaonice, gdje se u strahu skrivaju supruga i sinčić – napravi si rupu, gura kroz nju glavu i vikne „Here's Johnny!“ (navodno to nije bilo u scenariju, nego se Nicholson poveo trenutnom inspiracijom) 5. u smrznutom labirintu od drveća i grmova Jack juri za svojim sinom sa sjekirom u ruci, kamera divlja, svatko se boji, Kubrick je majstor … i još mnogo mnogo takvih scena. Što drugo reći nego: GLEDATI, Gledati, gledati! ALL WORK AND NO PLAY MAKES JACK A DULL BOY. All work and no play makes Jack a dull boy. all work and no play makes jack a dull boy. ALL work AND no PLAY makes JACK a DULL boy. All work and no play…. |
22.01.2006., nedjelja
FREAKS (1932)
Ovaj bi se film mogao tek uvjetno nazvati horrorem, no zbog zgražanja koje je svojedobno izazvao, pa čak i zabrane emitiranja zbog šokantnih scena, „Nakaze“ zaslužuju svoje mjesto na ovom blogu. Redatelj ovog filma, Tod Browning, poznat i kao redatelj jednog od poznatijih i priznatijih filmova o grofu Drakuli, u povijesti sedme umjetnosti ostat će upamćen upravo prema ovom djelu. A što je bilo toliko šokantno u filmu o cirkuskom životu? Upravo to što su svi deformirani nesretnici iz filma, bez obzira o kakvom se nezamislivom izobličenju radilo, takvi od rođenja – bez šminkanja i posebnih tehnika snimanja. Da, dragi moji, svi ovi glumci su uistinu „nakaze“.Hans i Frieda (glume ih brat i sestra Harry i Daisy Earles) cirkuski su patuljci, majstori svojeg zanata, koji žive idiličan život u vječno lutajućoj karavani, među sebi sličnima. No, pojavljuje se kamen smutnje – u liku ljepotice Cleopatre (nezaboravna ruska zvijezda Olga Baclanova). Cleo baca oko na Hansa, a zaručnica Frieda ga upozorava da je riječ o njenoj pukoj želji za novcem. I u pravu je. Cijeli se cirkus smije jadnom Hansu, dok mu Cleopatra iza leđa švrlja s divom Herculesom (Henry Victor). Hans kupuje skupe poklone, Frieda plače, no još joj je stalo do ludog patuljka i zato se cijeli cirkus uroti kako bi dokazao da je Cleo folirantica. Zaljubljeni patuljak uviđa da je pogriješio i skrušeno se vraća svojoj ljubavi. Happy end za sve osim za Cleopatru, koja u potjeri strada, gubi svoju ljepotu i postaje „one of us… one of us…“ (tko je gledao film, zna o čemu govorim). Dakle, ovo je prije drama, a jedini horror proizlazi iz činjenice na koji se način priroda može poigrati s ljudskim izgledom i samim time sudbinom pojedinca. Osuđeni na rad u cirkusu gdje jedino mogu naći razumijevanje, dok im se cijeli svijet podsmjehuje ili ih čak gleda s gađenjem – ima li većeg horrora od ovog? Filmom defiliraju ljudi s različitim oboljenjima ili deformacijama: Josephine Joseph glumi napola ženu, napola muškarca; sijamske blizanke Daisy i Violet Hilton; Johnny Eck je „half boy“ iliti dječak samo s gornjom polovicom tijela – samo do struka; Frances O'Connor je djevojka koja je rođena bez obje ruke… Naprosto strašno. No, film krije i toplu poruku, a u samom se naslovu od jedne riječi javlja pitanje – tko je u cijeloj priči nakaza? Dobrodušni cirkusanti ili podli „normalni“ ljudi? |
21.01.2006., subota
KRALJICE VRISKA: Jamie Lee Curtis
Odlučio sam uvesti malu promjenu u blog, koji ipak nosi naziv „kronike horror kulture“, a ne „kritike horror filmova“ ili nešto tome slično. Shodno tome, jedna od mojih namjera je uvođenje rubrike „Kraljice vriska“, s kojom ću vas povremeno gnjaviti i razvodnjavati tekstove o filmovima. A kojim imenom početi ovako pretenciozno nazvanu rubriku? Izbor je, čini se, prilično očit.Jamie Lee Curtis rođena je 1958. godine u znaku strijelca, a na njen životni poziv zasigurno su utjecali slavni roditelji. Jamie je kćer komičara Tonyja Curtisa i glumice Janet Leigh, koju je proslavilo užasnuto vrištanje pod tušem u„Psihu“ – sceni koja je obilježila horror žanr i dobila brojne reference u kasnijim filmskim ostvarenjima. Vrištanje je odabrala i Jamie, koja se kao dvadesetogodišnjakinja proslavila u Carpenterovom prvom dijelu iz „scream“ serijala „Halloween“, kao Laurie Strode. Ovo ste svi gledali – babysitterica koja jedina preživi manijakalni pohod maskiranog Michaela Myersa zahvaljujući svojoj nevinosti. Sjetite se, u prvom dijelu „Vriska“ ekipa raspravlja baš o Jamie i njenom trčanju uza stube kao jako glupoj ideji. No, upravo je to skrivanje na katu kuće proslavilo ovu atipičnu holivudsku ljepoticu. Da nije snimila više niti jedan hororac, Jamie Lee bi ostala upamćena i svejedno bi zaslužila tekst u ovoj rubrici. No, Carpenteru nije bilo dosta – angažirao ju je ponovno dvije godine kasnije u svojoj „Magli“ o dušama osvetnika koje haraju New Englandom. 1981. godine pojavljuje se u drugom nastavku „Noći vještica“ i postaje neokrunjena kraljica horrora. No, nakon toga uslijedio je cijeli niz nezapaženih uloga u ostvarenjima izvan žanra. Jedino se „Riba zvana Wanda“ iz 1988. može nazvati filmom (i ovdje njena neodoljivost dolazi do izražaja; op.a. to je onaj film s pola monty-phytonovaca). Početkom devedesetih već je dovoljno „odrasla“ da glumi nečiju majku – u „My girl“ i „My girl 2“, te „Forever young“ s Melom Gibsonom. Godine polako prolaze, horror fanovi vrte stare VHS-ove gdje Laurie bježi od Michaelovog noža i onda, 1998. godine kucne čas da Jamie iznova napne glasnice i ispusti iz pluća novi krik. Michael's back! And he's her brother! Aaaaaaaaaaaaah! „H2O“ ili 20 godina kasnije, Myers je pronašao svoju omiljenu žrtvu. Zanemarene su radnje od trećeg do šestog dijela serijala – sedmica priznaje samo prva dva filma, a Michael sad želi njenu obitelj. Na kraju ovog, ruku na srce, razočaravajućeg djelca, Laurie konačno šalje bracu u pakao. Ali samo do 2002. kada zavrišti u cameo ulozi po posljednji put kao Laurie. Valjda. U „Halloween: Ressurection“ preživjeli Myers je ubije odmah na početku. I to je zasad njena horror karijera. Možda sam propustio spomenuti koji film, ali oni važniji su sigurno tu. A sad još neki podaci – mnogima je Jamie i dan danas opaki seks simbol (mišljenje se uvriježilo zahvaljujući horror fanovima). Nedavno je pokazala svoju hrabrost otkrivajući svoj celulit kojeg se nimalo ne srami, čime je postala omiljena i kod feministkinja. I još nešto: kraljica vriska je prema nekim tračevima rođena kao dvospolac! Ova priča do danas je neprovjerena, obavijena maglom (koja referenca!) holivudskih pločnika. Go, Jamie! |
20.01.2006., petak
TETSUO II: BODY HAMMER (1992)
Baš sam se sinoć podsjetio ovog Tsukamotovog ostvarenja, nastavka originalnog filma o kojem ste ranije mogli čitati na ovom blogu. I dok sam za original imao samo riječi hvale, dvojka previše reciklira izvornu ideju da bi se o njoj moglo reći mnogo toga dobrog.Glavnu mušku ulogu ponovno tumači Tomorowo Toguchi, s tim da ovoga puta njegov lik ima ime Taniguchi Tomoo i radi se o sasvim drugoj osobi nego onoj koju je glumio u provom dijelu. Obiteljski je čovjek, ima ženu i dijete, žive u visokotehnologiziranoj japanskoj gradskoj idili, no već u samom startu filma nagovješćuju se nevolje u urbanom raju. Nekakvi maskirani skinheadsi namjerili su se na njegovog sina i pokušavaju ga oteti. Prvi put neuspješno, a drugi put s više sreće – dječaka bacaju s vrha zgrade nakon jurnjave po krovovima, a gospodina Tomooa odvedu u svoje skrovište gdje ga muče (riječ je o nekakvom post-apokaliptičnom skladištu koje me podsjetilo na spot Blixe Bargelda i njegovih Einsturzende Neubautenima). Mučen prizorima koje mu puštaju na 3D naočale, Tomoo se pretvara u nekakvu kibernetsku pušku i kreće u osvetnički pohod. Ispostavlja se kroz film da u sebi nosi nekakav gen pretvaranja čovjeka u oružje, a još ga je kao dječaka otac pokušavao naučiti kako da iskoristi svoj neobični gen. Jasno mi je – Tsukamoto je vjerojatno htio upozoriti na problem oružja i sveprisutnog nasilja, no zar je i ovaj put morao posegnuti za istom metaforom kao i u jedinici? Sve u svemu, film niti nije tako loš, ali svakako više preporučam prvi dio. Kako kaže ekipa iz „Vriska“ – nastavci su uništili horror žanr! |
19.01.2006., četvrtak
THE BIRDS (1963)
Ovaj svi znamo, jel'? Alfred Hitchcock nije ni sanjao kakav će globalni strah od ptica zahvatiti svijet početkom milenija kojeg neće doživjeti. O ptičjoj gripi se tada nije govorilo (iako je postojala – današnja panika sigurno nije opravdana, ali to nije teme ovog posta, a hvala Bogu niti bloga). No, predapokaliptična atmosfera jasno može odraziti sadašnje svjetsko stanje svijesti. Živimo u vremenu kojeg obilježava strah od koječega (AIDS-a, terorizma, ptičje gripe, inkasatora TV pretplate…) i upravo zato sam blog posvetio horror kulturi. Dosta je bilo digresija. Da se vratim „Pticama“ – Hitch je prije više od četiri desetljeća snimio film o panici koja danas zahvaća svijet. To ja zovem vizionarstvom.U filmu majstora napetosti, kojeg su valjda pogledali svi, ptice iz nepoznatog razloga počinju napadati ljude. Sve počinje u jednom pet-shopu, kad Mitch Brenner (Rod Taylor) susreće simpatičnu Melanie (Tippi Hedren). Mitch kupuje ptičice za sestru Lydiu (Jessica Tandy), koja baš slavi rođendan. Na proslavu povede i Melanie, koju uskoro napadne galeb. Nakon toga se redaju neobični događaji o kojima ne treba previše govoriti. Valja tek spomenuti napetost koja vlada kad na ekranu nema ptica, a uplašeni junaci iščekuju novi napad… Bravurozno! I još jedna scena – ona na kraju, kad milijarde ptica mirno sjede na granama, kućama, svuda i čekaju da skupina pripadnika ljudske vrste izađe i ode u nepoznatom smjeru – vjerojatno metafora o ljudskoj vrsti koju će ubrzo potisnuti neka druga. Možda baš ona koja vlada zrakom. Nikad nije bilo bolje prigode za pogledati ovaj klasik, nego u vrijeme nagovještaja pandemije, od koje možda ne bude ničeg. Ali dovoljno je da se podigne prašina. Recimo, hrvatskom narodu, danas paničnom nakon svakog neobičnijeg lepeta krila, Nova TV ili RTL puste ptice u prime terminu, a prije, poslije i u vrijeme filma piče reklame Cekina, Vindona ili šta-ti-ja-vegetarijanac-znam-čega. Pa da vidimo zaradu! Kakve se to komercijalne televizije nisu sjetile ovog marketinškog poteza? I još malo o filmu: Tippi Hedren jedna je od Hitcovih omiljenih filskih plavuša kojima je bio opsjednut kroz cijelu karijeru. Ali, to ste sigurno već znali. |
THE PREMATURE BURIAL (1962)
Vrijeme je za komentiranje još jednog filma strave iz davnina. Tamo negdje šezdesetih godina kultni je redatelj Roger Corman odlučio iskoristiti cijeli niz kratkih priča i pjesama ingenioznog Edgara Allana Poea i prema njihovim motivima snimiti nekoliko filmova koji teško mogu naći mjesto u srcima članova Američke filmske akademije, kao niti pokoju lijepu riječ kritike. No, Corman do danas ima cijeli niz obožavatelja što mu dodjeljuju tantijeme zbog njegovih sexploatation uradaka s jedne strane i, hm, poexploatation (moja jezična kovanica) filmskih ostvarenja s druge. Jedan film iz potonje kategorije je i „The Premature Burial“ (u slobodnom prijevodu to bi značilo preuranjeni pokop).Glavni junak filma je Guy Carrell (Ray Milland), čovjek koji se više od svega boji da će ga zakopati živog. U snovima mu se pojavljuje preminuli otac, za kojeg vjeruje da je i sam bio pokopan živ. To ga jako muči, iako ga svi uvjeravaju kako je takvo što nemoguće (Guy, ne budi lud!). Tip je toliko spaljen da gradi mauzolej iz kojeg će moći pobjeći ako padne u komu, a sahrane ga kao mrtvog. Na obiteljsko imanje gdje Guy živi sa sestrom dolazi mu stara ljubav Emily Gault (Hazel Court), još uvijek zaljubljena u njega. Sestra se protivi vezi, no čini se da Emily pozitivno utječe na duševnog bolesnika. Radnja se polako otpetljava prema kraju, kad se na Guyevo inzistiranje otvori očeva grobnica – sve kako bi se uvjerio da su mu strahovi bili neutemeljeni. No, ispada da je bio u pravu. Pronalaze leš čovjeka umrlog u grču pokušaja izlaska iz zapečaćene rake, što Guya tako šokira da umre. Umjesto u mauzolej sahrane ga u klasičnu grobnu parcelu u kojoj se ubrzo budi. Živ sahranjen! Aaaaaaaaaaah! Ali vrištanje ne pomaže. Cormanovi filmovi prema Poeovim djelima baš i nemaju pretjerane veze s izvornikom – stari Roger tek bezočno koristi ime najboljeg horror pisca kako bi promovirao svoj rad. Nanizali su se tu naslovi poput „Raven“, „The Black Cat“, „Pit and the Pendellum“ i slični, ni jedan s originalom veze nije imao, ali nikog nije bilo briga. Nasnimao je Roger davnih pedesetih i šezdesetih godina i niz softcore avanturističkih pornića s lezbijskim motivima, kakvih se ne bi postidjela ni Teresa Orlowski. Sudeći prema svemu, tip ima fiksaciju na velike grudi, a ništa ispod petice ili šestice nije dolazilo u obzir. U poexploatation djelcima nije primijenio grudnjak-kriterij za odabir glumica, ali se ostvarenja iz obje kategorije slobodno mogu podvesti pod trash. Nije to nužno loše, danas film čak djeluje i simpatično. „The Premature Burial“ mogli ste vidjeti na HTV-u prije desetak godina i uvjeriti se u Cormanovo redateljsko (ne)umijeće. TRIVIA: Kao glavni glumac se trebao pojaviti legendarni Vincent Price, zaštitni znak Cormanovih horrora, no baš tada je promijenio produkcijsku kuću. Zamijenio ga je Milland u posljednji tren. |
18.01.2006., srijeda
PSYCHO II (1983.), PSYCHO III (1986.) i PSYCHO IV: THE BEGINNING (1990.)
Da, da. Došlo je vrijeme da napišem nešto o svima najdražem psihotičnom ubojici i mamoljupcu, jednom i jedinstvenom – neponovljivom Normanu Batesu utjelovljenom zahvaljujući Anthonyju Perkinsu. S izgledom dobrog dečka iz susjedstva s mračnom tajnom, teško mogu zamisliti nekog drugog osim Perkinsa kad pomislim na pritajenog manijaka. Neću trošiti riječi na original iz 1960. godine, niti scenu s tuširanjem Janet Leigh. Ne, pažnju ću posvetiti filmovima koji su uslijedili kasnije i naslovu „Psycho“ dodali pokoju brojku, ali oduzeli hičkokovsku originalnost. Mislim da neću pretjerati kad kažem da se Hitch okreće u grobu zbog načina na koji se eksploatiralo ime njegovom popularnog klasika. Idemo redom.PSYCHO II: Nakon 22 godine u mentalnoj ustanovi Norman (Anthony Perkins) je napokon rehabilitiran – želi se vratiti u rodni gradić i posvetiti obiteljskom poslu – naravno, vođenju motela. Ali ne ide sve tako lako. Život će mu zagorčati Lila Loomis (Vera Miles), sestra ubijene iz prvog dijela, koja ne želi da ostarjeli koljač živi na slobodi. I sama se vraća na mjesto gdje joj je seka iskasapljena pod tušem, tu je negdje i njena kćer. Ni šerif nije ništa manje sumnjičav prema Perkinsu, pardon Batesu. Tko bi ih razlikovao? Uglavnom, događaju se čudne stvari u motelu. Bates nalazi sumnjive stvari na sumnjivim mjestima, negdje oko sredine filma počinje i pokolj, a netko ga zove i predstavlja se kao … MAMA. Izgleda da je stara Loomisica popizdila i krenula u killer spree, no na kraju se skuži da ponovno ubija Norman. Čovjek koji je proslavio Edipov kompleks razgovara s majkom i obećava da će pospremiti motel. Tko bi rekao da će kraj biti tako „originalan“? Ukratko, film je loš, neuvjerljiv pokušaj oživljavanja karijere Perkinsa i Milesove i legende o ubojici iz Bates motela. Režija Richarda Franklina je osrednja, no neki trenuci su čak i obećavajući, čak simpatični. Posebno u usporedbi s kasnijim ostvarenjima. PSYCHO III: Režije se sad prihvatio sam Anthony. Radnja je smještena mjesec dana nakon drugog dijela i Bates uspješno vodi mamim motel. Dolazi mu usamljena Maureen (Diana Scarwid), koja ga podsjeća na ljepotu ubijanja. Zaposlio je nekog mladića da mu pomogne u poslu (vođenja motela, ne ubijanja), a u sve se uplete i znatiželjni novinar željan priče o Perkinsovoj mračnoj prošlosti. Krv ponovno poteče. Katastrofa. No, to još nije ništa u usporedbi s četvorkom. PSYCHO IV (THE BEGINNING): Radnja se dijelom vraća u prošlost (svojevrsni prequel) – Norman u radio-emisiji govori o majci, a ujedno i strahuje da će se ubijanja nastaviti jer je njegova draga trudna. Ovaj sam gledao s pola pažnje na satelitu prije šest-sedam godina, pa nemam detaljne informacije. Film je bio previše loš da bih uložio toliki trud, ali evo nekih podataka: mladi Norman je Henry Thomas, redatelj je Mick Garris, a svaki se smisao odavno izgubio… Ako volite Psycho i ne želite kvariti uspomenu na njega, nastavke zaobiđite. Ako vam ništa ne može pokvariti Hitchov klasik, slobodno pogledajte. Trojku samo ako ste jaaaaaako zagriženi horror fan, a četvorku ako nemate nikakvog drugog posla u životu. Svaka čast Anthonyju i pokoj mu duši (umro 1992. od upale pluća potaknute AIDS-om), no ovo je prestrašno. Ne da će vas uplašiti, nego zastrašiti činjenicom koliko daleko može otići eksploatacija mita o Psychu. |
17.01.2006., utorak
PIN (1988)
Kad se Kanađani prihvate snimanja horrora, to jednostavno mora biti bizarno. U potonju kategoriju spada i „Pin“ Sandora Sterna, snimljen s niskim budžetom, a kao pod-žanr filma mogao bi se uzeti psihološki horror u stilu nenadmašnog „Psycha“. Film sam gledao dvaput – loš VHS negdje 1990. kao dijete i nešto kasnije na HTV-u kao tinejdžer. U svakom slučaju, film je uvijek bio jednako čudan. I kad ga se danas sjetim, osjećaj uznemirenosti polako nadire…Leon i Ursula tipična su kanadska djeca (valjda), a otac im je znanstvenik koji je iz plastike modelirao svojevrsnog robota sličnog ljudima i nadjenuo mu ime Pin (skraćeno od Pinocchio). Leon je fasciniran čovjekom-lutkom još od najranijih dana. Pin mu je jedini prijatelj, a i Ursula pokazuje interes za plastičnog čovjeka. Njihov otac, dr. Linden, dobije nekakvu nagradu, a on i supruga poginu u prometnoj nesreći na putu na dodjelu. S njima je u automobilu bio i Pin, a redatelj nam sugerira da bi naš on mogao biti odgovoran za nesreću. Ne znam kako funkcionira socijalna služba u Kanadi, no djeca se nisu dodijelila baki i djedu, ili nekom stricu, tetki ili ujaku. Ne – o Leonu i Ursuli ubuduće će skrbiti Pin… Godine prolaze, Leon i Ursula sad su tinejdžeri (glume ih Dawid Hewlett i Cynthia Preston). Leon je i dalje povučen, dok je Ursula i previše razuzdana, što se mijenjanja partnera tiče. Pin se ponaša čudno, a Leon i previše zaštitnički prema sestri. Izgleda da je plastični robot postao previše nasilan, javljaju se nove žrtve. No, u „Psycho“ maniri slijedi obrat na kraju – problem je u (HERE BE SPOILERS!!!) Leonu. Završna scena je u umobolnici gdje Leon sve sličniji plastičnom prijatelju govori kako se on zove Pin… Fantastično! Posebno za niskobudžetni horror. A kad se uzme u obzir da je snimljen u Kanadi, neke su stvari jasnije. Upravo iz te zemlje dolazi proslavljeni Cronnenberg (redatelj Muhe, Sudara, Opasnih blizanaca i drugih uznemirujućih filmova). I dok u USA produkciji krv lipti na sve strane, plašenje gledatelja ovdje je svedeno na samu njegovu psihu. |
SUSPIRIA (1977)
Mlada djevojka Suzy Bannion silazi iz zrakoplova koji sa zakašnjenjem zbog lošeg vremena dolazi na konačno odredište. Aerodromom vuče za sobom svoj kofer, a u pozadini čujemo creepy glazbu. U nizu kadrova koje vidimo dominira zelena boja. Iščekujemo s nestrpljenjem – što će se dogoditi, pita se gledatelj. I Suzy prilazi izlaznim vratima zračne luke koja se automatski otvaraju, nakon čega se publika strese. Iako se nije dogodilo ništa. Dobro, ne baš ništa. Suzy odjednom zapuhne jak vjetar, no ona nakon toga nesmetano dozove taksi i zamoli vozača da je odveze u školu baleta. Dakle, uplašio nas je samo kratki vjetrić nakon prvih par minuta filma. Takvo što može samo jedna osoba.A ta osoba zove se Dario Argento, talijanski redatelj cijelog niza kultnih horrora, koji s jedne strane ima mnogo osporavatelja, a s druge – hordu deliričnih obožavatelja. A radi se o filmu „Suspiria“, možda i najboljem djelu ovog majstora (neki će izdvojiti izvrsnu „Phenomenu“, no meni je ova prva ipak draža). Film se reklamirao ovim sloganom: „Jedino strašnije od posljednjih 12 minuta ovog filma su prve 92“. Moram reći da to nije daleko od istine. Argentovi filmovi baš i nemaju vrhunsku glumačku postavu, a i sami scenariji su prepuni rupa, no to ne umanjuje genijalnost njegovih ostvarenja. Umjesto toga, Argento nudi napetost i scene koje uistinu iznenađuju, a sve to začinjeno glazbom „Goblina“ koja sama za sebe može natjerati čovjeka na vrištanje. Mnogi filmski analitičari (ali ne samo oni) primijetili su još jednu zanimljivost Dariovih horrora – vještu uporabu boja. Drugi filmovi žanra trude se postići što mračniji efekt, no u Argentovim malim remek-djelima sve pršti od zelene, crvene, žute, plave, … Krv je neuvjerljivo crvena, ali dovoljno strašna. Boje su toliko intenzivne da vas naprosto plaše! Vratimo se još malo radnji. Znači, Suzy (nisam spomenuo da je glumi Jessica Harper) je sjela u taksi i pokušava razgovarati s ne baš pričljivim vozačem. Kiša pljušti i ona jedva dotrči do ulaznih vrata baletne škole koja su zaključana. Međutim, iz zgrade izjuri uznemirena djevojka, koja nešto vikne osobi u hodniku (što se ne čuje zbog grmljavine). Ostavimo Suzy i pratimo sad ovu djevojku. Dolazi k prijateljici i kaže joj da ne želi ostati ni dana u toj školi. Polako se smiruje i gleda kroz prozor u mrak, kad odjednom. BU! Iz mraka izranjaju žute oči i nešto napada djevojku, koja nakon borbe ostane visjeti sa stropa, obješena na žicu lustera, a iz nje kaplje jarko-crvena tekućina života. Suzy se polako udomaćuje, a cimerica joj priča o neobičnim nestancima djevojaka iz baletne akademije. Policija istražuje ubojstvo, a voditeljice škole se ponašaju u najmanju ruku – čudno. U idućem odlomku slijedi spoiler, pa oni koji ne žele pokvariti užitak u filmu (a nisu ga još vidjeli), preskočite na zadnji pasus. SPOILER: Ispostavlja se da je školu utemeljila izvjesna Helena Marcos, vještica. Ono što Suzy otkriva jest da je Helena još živa i ubija djevojke koje doznaju istinu. Neustrašiva miss Bannion uspije pobijediti vješticu i odustati od baletne karijere. Ima jedna upečatljiva scena sa slijepcem ispred muzeja, a oni koji su film vidjeli odmah će znati o čemu govorim. Nevidljiva sila toliko izludi slijepčevog psa da ovaj prikolje svog gazdu svojim očnjacima. Dario – majstore – kad ćeš snimiti još jedan takav film? Za kraj jedna trivia ukradena s IMDB – „Suspiria“ je prvi dio nikad završene trilogije „Three Mothers“. Drugi je snimljen 1980. („Inferno“), a treći nikad. Ili barem nije zasad. |
16.01.2006., ponedjeljak
ROSEMARY'S BABY (1968)
Na red je došao jedan meni jako drag klasik iz žanra psiholoških horrora, u kojima se sve stravično događa uglavnom u glavi junaka. Roman Polansky je 1968. godine odlučio pretočiti roman Ire Levina «Rosemary's baby» u film i napravio je vraški dobar posao. Ovo su gledali valjda svi, ne samo fanovi horrora, nego i obožavatelji Romana Polanskog, Mie Farrow, ili tek svestrani filmofili. No, svejedno, tu je radnja.Rosemary (Mia Farrow) i Guy Woodhouse (John Cassavetes) mladi su bračni par koji je upravo uselio u stan iz svojih snova u nekoj njujorškoj četvrti. Guy je glumac u usponu, a Rosemary kućanica kojoj je trenutno najveća opsesija – dobiti dijete. U susjedstvu živi stariji par – Castevetove tumače Ruth Gordon (Minnie) i Sidney Blackmer Roman). Pomalo su naporni s dobrodošlicom novim stanarima, no Guy se jako zbliži s njima. Sve izgleda idilično, a nakon jedne bizarne noćne more Rosemary doznaje da je trudna. Malo je brine što je suprug nije jednostavno probudio, no potiskuje to zbog sreće izazvane trudnoćom. I Guyu odjednom krene – glumac koji ga je pretekao na jednoj audiciji naprasno oslijepi i – bingo! – karijera je u usponu. Na prijedlog susjeda Rosemary mijenja ginekologa, a Minnie joj poklanja medaljon čudnog mirisa i priprema joj vitaminske napitke. Rosemary (najmršavije izdanje anoreksične Mie Farrow) proživljava užasne bolove, sumnja da nešto ne štima, no svi je (uključujući Guya) uvjeravaju da je sve dobro. Vraga! Doslovno, vraga. «Rosemaryna beba» film je koji progovara o sotonizmu, a Polansky nam uvjerljivim režijskim postupcima naizmjence dokazima potkrepljuje Rosemaryne teorije i baca ih u otpad zdravom logikom. Zanimljivo je i neizvjesno do samog kraja, kad se doznaje da je Rosemary ipak u pravu, te da je dijete koje nosi, ni više ni manje, nego Sotonino. Brrrrrrrrr! Još jedna zanimljivost: Levin, prema čijem je romanu Polansky snimio ovo remek-djelo autor je i knjige koja je poslužila kao inspiracija za snimanje «Slivera». |
15.01.2006., nedjelja
TETSUO – THE IRONMAN (1988)
Prije nego su Japanci i Korejanci počeli snimati horrorce sa zapletima i «blažim» scenama, kako bi se udvorili zapadnoj publici i puno prije nego je holivudski mainstream na mala vrata pripustio ekstremno nasilje u svoje filmove, snimani su filmovi poput «Tetsuo» poznatog i pod nazivom «The Ironman». Inspiriran sveprisutnim tehnološkim napretkom u svojoj zemlji, japanski redatelj i scenarist Shinya Tsukamoto došao je na ideju – zašto ne snimiti film strave u kojem se čovjek postepeno pretvara u stroj. Zaista – zašto ne? I stvarno ga je snimio.Bezimeni glavni lik (utjelovljuje ga Tomorowo Taguchi) doživljava prometnu nesreću u kojoj mu u glavi završava komad metala, nakon čega ga napada neobična «bolest». Iz kože mu polako počinje izvirivati metal – žice, pločice, što god vam padne na pamet i on uspaničen traži rješenje svoga problema. Tijelo se polako počinje otimati kontroli, odnosno ne sluša svog vlasnika, a sve kulminira u scenama ekstremnog nasilja prema drugima i samome sebi – guranje metalne šipke u ranu na vlastitom tijelu, primjerice. Film je zanimljiva kritika tadašnjeg društva, a metafora bi se svakako mogla primijeniti i na današnje vrijeme, kad nam je život bez strojeva postao nezamisliv. Za poklonike ekstremnog nasilja, tu je još jedna «juicy» scena. Za vrijeme spolnog odnosa s jednom ženom našem se heroju počinje pojavljivati, hmm, zanimljiva promjena – umjesto erekcije iz tijela mu iskače, ni više ni manje nego – bušilica. Jadnica bježi od njega, ali ne uspijeva i on ju, pa recimo, probuši. Doslovno, k vragu, doslovno! Eto, to vam je jednom davno bio japanski horror. Današnji filmovi koji dospiju do zapada sadržavaju scene s toliko nasilja koliko ih ima u pet minuta bilo kojeg Tarantinovog filma. Naravno, tu su još uvijek neki nezavisni naslovi do kojih je gotovo nemoguće doći u ovim krajevima. U prijevodu – nećete ih naći u svojim videotekama. Koji bi se domaći video distributer usudio na police staviti korejski film u kojem si tip udara čekićem po glavi (za kojeg sam nedavno našao reklamu na netu)? Teško da ćete naletjeti i na klasik poput «Tetsua» u svojoj «local videostore», a ako nekim drugim kanalima dospijete do filma – ne propustite. |
14.01.2006., subota
THE EVIL DEAD (1981)
The Evil Dead iliti Zla smrt prvi je dio trilogije proslavljenog horror redatelja i producenta Sama Raimija. Iz nekog meni nepoznatog razloga prije nekoliko je godina (dok još nisu postojale Nova i RTL) Hrvatska televizija prikazala Evil Dead 2 i trojku poznatu pod nazivom Army of Darkness, ali je propustila pustiti jedinicu, tako da je ovo domaćoj publici možda i najmanje poznat dio serijala. Zašto je tako, treba pitati čelnike TV kuće, koja danas pak ne prikazuje ništa od legendarnih horrora.Zaplet je prilično jednostavan. Pet prijatelja odlazi u šumu, u kolibu, gdje se samo žele dobro provesti. No, da se sve ne bi svelo na seks i alkohol gotovo se odmah po dolasku pobrinu mračne sile. Jedan po jedan član mladog društva pretvaraju se u zombije željne mesa, sve zahvaljujući jednom krivom potezu: u podrumu kolibe slučajno pronalaze Knjigu mrtvih (Necronomicon) i magnetofon s tonskim zapisom istraživanja koje je tamo provodio jedan davno nestali znanstvenik. Izgubljeni profesor napravio je veliku grešku – prevodio je Necronomicon na standardni engleski i izgovorio je formulu koja pokreće sile zla. Rečenica ostaje zabilježena na magnetofonu, pa je mladi i znatiželjni junaci puste i zabava počinje! Jedna od najupečatljivijih scena je ona u kojoj drveće napadne djevojku u mračnoj šumi. Korijenje i grane se urotiše i vuku je prema kolibi iz koje upornu pokušava pobjeći. Ima nekoliko šokantnih scena, ne toliko strašnih samih po sebi, koliko iznenađujućih, dok ostatak filma možemo svrstati i u žanr horror komedije. Zanimljivo je pogledati rani rad Sama Raimija, koji se u posljednje vrijeme sve više prostituira u mainstream holivudskim produkcijama. Tu je i nezaobilazni Bruce Campbell u ulozi Asha, lik koji povezuje sva tri dijela serijala. Ovom glumcu ću sigurno uskoro posvetiti jedan post. Mislim, ako je Jamie Lee Curtis kraljica horrora, Bruce je zasigurno kralj tog žanra. Dugo se govorilo o četvrtom nastavku Evil Deada, no čini se da će 2006. biti godina snimanja remakea prvog dijela. |
13.01.2006., petak
IT (1990.)
Ovog smo se svi jaaako bojali kad smo bili djeca, tamo početkom devedesetih kad je serija emitirana na Hrvatskoj televiziji. Ima li ičeg strašnijeg od klauna ubojice? Teško, pogotovo za dječji svijet. U ovom ću postu paralelno komentirati mini seriju i sam roman meštra straha, jedinog i neponovljivog, Stephena Kinga.Serijom i romanom (na 1100 stranica!!!) prožimaju se dvije radnje s jednakim junacima i istim neprijateljem – klaunom Pennywiseom, najstrašnijim cirkuskim stvorenjem u povijesti. Sedmero djece iz gradića Derry u Maineu jedva dočeka ljetne praznike te davne 1958. godine, niti ne sluteći da će njihova djetinjstva uskoro biti prekinuta zbog bliskog susreta s iskonskim zlom. Bill, Stan, Mike, Eddie, Richie, Ben i jedna mlada dama, Beverley imaju jednu zajedničku osobinu – svih sedmero su neviđeni luzeri, vječno na udaru školskih nasilnika (tko je tad čuo za bullying?). Upravo će se ova sedmorka iz «Looser's cluba» poraziti Ono, biće koje živi u kanalizacijskim cijevima i vreba na malu djecu. Evo nešto o likovima: 1. Bill je središnji lik, kao dječak suočen s bratovom nasilnom smrću i kroničnim mucanjem, u poodrasloj dobi je uspješan horror pisac (Kingov alter ego?) 2. Stan je na piku nasilnika jer je Židov i jednostavno previše uredan za desetogodišnjaka; kad dozna da se Ono vratilo, Stan se ubije u kadi 3. Mikeova najveća nesreća je ta što je tamnoput u bjelačkom gradu; postaje knjižničar 4. Eddie je žrtva posesivne majke hipohondra, astmatičar koji postaje vlasnik vozačke službe limuzina 5. Richie ima izražen smisao za humor, ponekad i u krivim situacijama; kasnije je svjetski poznat D.J. 6. Ben je dječak zaljubljen u hranu i stoga debeo, omiljena žrtva Henryja, glavnog školskog nasilnika 7. Beverly (za prijatelje Bev) dolazi iz siromašne obitelji s ocem nasilnikom; kasnije se udaje za istog takvog nasilnika Prvi put uspješno poraze Ono, no sve upućuje na to da će se klaun vratiti. I u pravu su. Postepeno se većina djece iselila iz Derryja, tog nasilnog gradića i nekako zaboravila na stravične događaje tog ljeta. Zaborave i jedni na druge, no kad ponovno krenu ubojstva, svega se sjete. Ponovno se okupljaju odlučni poraziti čudovište koje živi pod gradom zauvijek. Tu je ponovno i Henry, sada bjegunac iz mentalne ustanove, Beverlyin nasilni muž i naravno ONO, glavom i lažnim nosom. Zbog ovog sam zamrzio klaune: 1. scena u kojoj Billov brat strada, nakon što ga jednog kišnog dana Ono namami u kanalizacijski odvod i iščupa mu ruku 2. glas iz umivaonika u Bevinoj kupaonici 3. sve ostale scene u kojima se pojavljuje Pennywise Dakle, tko se još sjeća mini-serije (u SAD-u je prikazana kao film)? I je li tko slučajno čitao knjigu? Nedavno sam se mučio s engleskim izdanjem, da bi algoritam ponovno izdao prijevod uz Jutarnji list. Još jedan razlog za odbojnost prema klaunima! |
Sretan vam petak 13.
Danas je petak 13. - datum itekako značajan horror fanovima. Sve je počelo tamo 1980. godine kad je gđa. Voorhees na Kristalnom jezeru počela masakrirati napaljene teenagere. Da, da, radi se o Petku 13., najplodnijem, ali nažalost i najnekvalitetnijem horror serijalu u povijesti filma. Snimljeno je ukupno deset dijelova, a posljednji "Jason X" 2001. godine. Nedavno se Jason sukobio i s Freddijem, ali o tome radije ne bismo govorili.Izredalo se tu raznih nekvalitetnih glumaca, pa čak i osoba koje s glumom veze nisu imale. Radnja je iz filma u film samo dobivala na trivijalnosti i iritirala sve koji imaju imalo zdravog razuma. Jason je prolazio fizičke transformacije, u jednom ga filmu čak nije bilo, nego je ubijao oponašatelj. Nije haračio samo Crystal Lakeom. Kad je ponestalo inspiracije, scenaristi su ga smjestili na Mannhattan, pa čak i u svemir u bliskoj budućnosti. Katastrofa koju je ostavljao za sobom, može se mjeriti samo s katastrofalnim zapletima, glumom i režijom u posljednjim dijelovima. No, sve to je manje bitno. Ako ste u mogućnosti, danas svakako pogledajte koji od nastavaka, čisto kao horror fan koji odaje počast legendarnom mesaru tinejdžerskog mesa. Jasone, volimo te, gdje god da si . Molimo za tebe, jednako zdušno kako molimo da netko ne snimi novi nastavak ili, nedajbože, remake. Štovani čitatelji, sretan vam petak 13. |
12.01.2006., četvrtak
I, ZOMBIE: A CHRONICLE OF PAIN (1998)
Povodom premijere svog posljednjeg filma «Land of the Dead» George Romero je u jednom razgovoru rekao kako su zombiji odlična metafora i uvijek se mogu dobro iskoristiti. Čovjek je toliko u pravu. U njegovom serijalu o živim mrtvacima hodajući leševi su prošli niz promjena i svaki put poslužili kao odlična društvena kritika. Bilo da se radilo o političkoj situaciji, potrošačkom društvu, ili nečem sasvim trećem junaci u visokom stupnju raspadanja su poslužili svrsi. Eto, u jednom nezavisnom britanskom filmu sa zombi tematikom, živi mrtvaci su metafora za osobe oboljele od AIDS-a.Riječ je o horroru «I, Zombie: A Chronicle of Pain» Andrewa Parkinsona iz 1998. David (Dean Sipling) i Sarah (Ellen Softley) žive u predbračnoj idili. Ona je malo ljuta zbog njegove prevelike zauzetosti poslom i doktoratom iz biologije, no sve u svemu dobro funkcionira. On jednom prilikom kreće u šumu nastavljajući rad na svom projektu i nailazi na spaljeni automobil. U obližnjoj kolibi nalazi leševe i jednu živu ženu. Iznosi je iz kuće kako bi je spasio, a ona ga kao zahvalu ujeda za vrat. On bježi u šumu, pada i u sljedećem prizoru unajmljuje kuću u nekoj mirnoj ulici. Sarah je luda od brige, policija ne uspijeva pronaći njenog dragog, a on, sve više zombi, sve manje čovjek, ne želi je ugroziti svojom bolesti. David sve više osjeća potrebu za ljudskim mesom, u međuvremenu ima nešto poput epileptičnih napada, postupno se raspada i bori protiv kanibalskih poriva. No, to je jače od njega. Kloroformom omamljuje žrtve i odvlači ih u kuću, gdje ih objeduje na prilično uvjerljiv način za indie produkciju. Živi od novca ukradenog od svojih žrtava i masturbira na fotografije nikad prežaljene Sarah. Jednom prilikom odluči se zauvijek oprostiti od drage, pa je omami i cijele noći leži pored nje. Sarah u to vrijeme polako nastavlja sa svojim životom, pronalazi novog dečka, ali još se pita što je s Davidom. David ubrzano propada, prestaje izlaziti iz kuće i na koncu neizbježno umire. E, sad nešto malo o nekim detaljima iz filma. Zanimljivo je jer su kao intermezzo ubačene kvazi-dokumentarističke scene gdje Sarah, njena nova ljubav i drugi ljudi koji su poznavali Davida govore o mogućim razlozima njegovog nestanka. Ima i jedna bizarna scena masturbacije u kasnoj fazi raspadanja, gdje mu prije ejekulacije «sprava» ostane u ruci. Donekle sličan tome je «Zombie Honneymoon» (ljubavna horror drama) o kojem možete pročitati kod kolege horrora. Obavezno pogledati! |
11.01.2006., srijeda
NOSFERATU (1922)
Otkako je posljednjeg desetljeća 19. stoljeća Bram Stoker uveo lik vampira Drakule u književni svijet, transilvanijski grof je privukao brojne čitatelje. Nisu ostali imuni niti filmaši. Već je početkom 20. stoljeća snimljen prvi film čiji je središnji lik bio najpoznatiji svjetski krvopija, no svakako najpoznatije ostvarenje horror žanra iz ranih dana sedme umjetnosti datira iz 1922. godine. Murnauov «Nosferatu» prestravio je tih godina cjelokupnu filmsku publiku (koju doduše i nije bilo tako teško uplašiti, ruku na srce; bojali su se i običnog vlaka).Zanimljivo je da Murnau prilično vjerno prati radnju literarnog predloška, što često nije bio slučaj s kasnijim filmovima o Drakuli. Likovi nose druga imena, no to je uglavnom to. Mladi prodavatelj nekretnina Hutter (Gustav von Wangenheim) želi osigurati budućnost za sebe i svoju dragu Ellen (Greta Schroeder), pa se zaputi u demonsku Transilvaniju, prodati kuću grofu Orlaku (tj. Drakuli, utjelovljenom u nezaboravnom Maxu Schrecku). Dočekuju ga seljani, koji se prestraše kad čuju da putuje u Orlakov dvorac. Hutter u međuvremenu čita knjigu o vampirima i sprda se s praznovjerjem tamošnjeg puka. Međutim, kad konačno stigne u dvorac, shvati koliko se prevario. Orlak je čudan (i iznimno ružan) tip sklon krvi, boji se križeva i sunčeve svjetlosti, a Hutter jedva uspije pobjeći iz njegovog dvorca. Grof je već stigao u svoju novu nekretninu i počinje vrebati Ellen (tipičnu ljepoticu za dvadesete godine prošlog stoljeća – blijeda put, tamna kosa, velike oči). Upravo će njena ljepota biti presudna u Orlakovoj propasti, koji će izgorjeti kad ga obasjaju prve jutarnje zrake sunčevog svjetla. Riječ je o jednom klasiku iz razdoblja nijemog filma. Možda će djelovati pomalo smiješno današnjem gledatelju horrora, naviknutom na masakre motornim pilama i hektolitre krvi. No, tada se radilo o prilično strašnom filmu. Nekima se neće svidjeti, ali klasik je klasik i svakako ga treba vidjeti. |
10.01.2006., utorak
LEPTIRICA (1973.)
Filmovi strave i užasa privlačili su me još od najranijih dana, a ni ostali mediji (knjige, stripovi) horror žanra nisu ostali zanemareni. Kao prvi post ovog bloga posvećenog horror kulturi u svim njenim segmentima odlučio sam se osvrnuti na film koji me užasno uplašio tamo negdje sredinom osamdesetih godina, kada sam bio dječak predškolskog uzrasta. Ne pitajte me zašto su mi roditelji dozvolili da ga gledam, no nakon TV projekcije dugo sam pamtio pojedine prizore. Možda me baš ovo ostvarenje sedme umjetnosti kasnije usmjerilo na obožavanje žanra koji se bavi najmračnijim stranama čovjeka. Evo konačno i kritike.Zacijelo prvi horror film kojeg pamtim, a vjerojatno i onaj koji me najviše uplašio u dosadašnjem životu, snimljen je upravo na ovim prostorima, točnije u Srbiji, sada već daleke 1973. godine. Ime filma je, naravno, «Leptirica». Redatelj filma je Đorđe Kadijević, a ovaj, kako se reklamirao, prvi srpski horror, u svoje 63 minute trajanja donosi čisti strah. Film je snimljen prema noveli «Posle devedeset godina» autora Milovana Glišića, srpskog pisca iz 19. stoljeća. Glišić je posegnuo u srpsku mitologiju prebogatu raznim čudovištima i izvukao je vampira kao središnji lik cijele priče. U svojem djelu pomalo se i ruga narodnom praznovjerju, no svejedno ulijeva strah u kosti svojih čitatelja. Na filmu sve to dobiva novu dimenziju. Vampir u «Leptirici» zove se Sava Savanović i već desetljećima ubija mlinare u nekom selu u Srbiji. Dakle, svatko tko se usudi prenoćiti u vodenici smještenoj malo izvan sela, ne uspije dočekati jutro. (Jedna od uvodnih scena ujedno je i najstrašnija – kada se pojavljuje vampir i napada mlinara. Jednostavno jezivo!) «Leptirica» ima i svoju love-story, i to između Radojke (u interpretaciji Mirjane Nikolić) i Strahinje (Petar Božović). Strahinja je siromašan momak iz susjednog sela, za kojeg Radojkin otac/skrbnik (nije do kraja pojašnjeno) Živan (bravurozni Slobodan Perović) ne želi niti čuti. Strahinja se zainati, odluči zanavek otići iz sela, no dočekaju ga lukavi seoski mudraci i nagovore ga da postane mlinar za dobre pare. Mladić pristane, prenoći u mlinu i napadne ga Sava. Nekim čudom uspijeva preživjeti , a nakon toga sa svećenikom i još nekolicinom seljana kreće u lov na vampira. Ne želim dalje kvariti film onima koji se odluče pogledati ga, a što se tiče onih koji su ga već vidjeli, sigurno ga nikad neće zaboraviti. Nedavno sam ga uspio nabaviti na DivX-u i još je jednom bio prestrašan. U svakom slučaju, preporuka za svakog makar i površnog ljubitelja horrora, kao i ljubitelje filmova iz Ex-YU produkcije. A zašto je film tako dobar? Jednostavno. Današnji horrorci često i nemaju baš najbolju glumačku postavu, dok «Leptiricom» paradiraju vrhunski kazališni glumci tog razdoblja. Kadijević uspijeva predočiti i atmosferu Srbije u 19. stoljeću, koja je prepuna utvara spremnih iskočiti iz svakog grma. Tu je i obrat na kraju, sasvim neočekivan i nepredvidljiv, koji ne služi kao ostavljanje prostora za nastavak (današnji filmovi žanra imaju tako jadne završetke da je bolje na njih ne trošiti dah, pero, ili tipke s tastature). Dodatni razlog za gledanje: Srpski horror! Pa to se jednostavno mora vidjeti! Želite li remek-djelo sedme umjetnosti, ili samo celuloidni strah u enormnim količinama, ili možda tek vidjeti horror s vrhunskom glumom, «Leptirica» je odličan odabir. |
