Evo još jedne prilike da se uvjerimo kako Dario Argento nije uspio odrasti kao redatelj. Nažalost, recept njegovih filmova snimljenih sedamdesetih (efektnih za ono vrijeme) primijenjen je i u „kuhanju“ ovog djelca. Znači, bez previše logike, s puno grešaka, ali srećom za poklonike ovog talijanskog majstora i puno puno scena svojstvenih upravo njemu. Da krenemo.
Giacomo (Stefano Dionisi) mladić je koji radi u kineskom restoranu i nikako se ne može riješiti traume iz djetinjstva – majku mu je pred očima prije sedamnaest godina ubio serijski ubojica – patuljak. Da stvar bude gora (a Argento to vješto prikazuje), mama je ubijena flautom, no Giacomo nije vidio lice ubojice. Na poziv prijatelja Lorenza (Roberto Zibetti), ponovno dolazi u Rim, gdje iznova kreću umorstva. Ubija se prema identičnom obrascu – ekstremno nasilne smrti nakon kojih ubojica ostavlja izrezane papiriće u likovima raznih životinja. No, osumnjičeni za ubojstva prije sedamnaest godina – patuljasti pisac trilera – je odavno mrtav. Čini se da je riječ o copycatu, ali policija tapka u mraku. Osumnjičeni je svaki Rimljanin s poremećenim radom hipofize, a u istragu se umiješa umirovljeni inspektor Moretti (Max Von Sydow) koji je davno malom Giacomu obećao naći ubojicu majke. Da stvar bude bolja, Morettija je lagano načela skleroza, pa mu posao nije nimalo lak. No, svejedno uspije zaključiti da „patuljak ubojica“ operira prema dječjoj pjesmici o farmeru koji redom ubija životinje…
Ukratko, ništa posebno. Argento je imao odlično razdoblje od 1975. i „Profondo Rosso“, preko "Suspirie" iz 1977. te „Inferna“ iz 1980. te „Phenomene“ iz 1985. no poslije toga se nije baš pokazao. Kasnija djela su mu pokazivala jednak problem – rupe u scenariju, no vizualno nisu odmakla od pobrojana četiri mini remek-djela. Čak su i lošije snimljeni. Osim par efektnih scena ubojstava i neuvjerljivog ali i nevjerojatnog obrata na kraju, jedina svijetla točka „Non ho sonna“ („Sleepless“ ili „Nesanice“) je Max Von Sydow (svećenik iz „Egzorcista“). Zanimljiva je i ideja ubijanja prema dječjoj pjesmici (koje su, prema mom mišljenju, strašne same po sebi – gotovo kao brojalice). Inače „Životinjsku farma“, jezivu pjesmicu iz filma, napisala je Asia Argento, kćer slavnog redatelja. Drag mi je Dario, pa ga zato radije pamtim po boljim ostvarenjima. Potrošene ideje korištene u „Nesanici“ jednostavno ne prolaze u ovom mileniju. Možeš i sto puta biti kralja giala...
Post je objavljen 28.01.2006. u 20:35 sati.