Kronike horror kulture
10.01.2006., utorak
LEPTIRICA (1973.)
Filmovi strave i užasa privlačili su me još od najranijih dana, a ni ostali mediji (knjige, stripovi) horror žanra nisu ostali zanemareni. Kao prvi post ovog bloga posvećenog horror kulturi u svim njenim segmentima odlučio sam se osvrnuti na film koji me užasno uplašio tamo negdje sredinom osamdesetih godina, kada sam bio dječak predškolskog uzrasta. Ne pitajte me zašto su mi roditelji dozvolili da ga gledam, no nakon TV projekcije dugo sam pamtio pojedine prizore. Možda me baš ovo ostvarenje sedme umjetnosti kasnije usmjerilo na obožavanje žanra koji se bavi najmračnijim stranama čovjeka. Evo konačno i kritike.Zacijelo prvi horror film kojeg pamtim, a vjerojatno i onaj koji me najviše uplašio u dosadašnjem životu, snimljen je upravo na ovim prostorima, točnije u Srbiji, sada već daleke 1973. godine. Ime filma je, naravno, «Leptirica». Redatelj filma je Đorđe Kadijević, a ovaj, kako se reklamirao, prvi srpski horror, u svoje 63 minute trajanja donosi čisti strah. Film je snimljen prema noveli «Posle devedeset godina» autora Milovana Glišića, srpskog pisca iz 19. stoljeća. Glišić je posegnuo u srpsku mitologiju prebogatu raznim čudovištima i izvukao je vampira kao središnji lik cijele priče. U svojem djelu pomalo se i ruga narodnom praznovjerju, no svejedno ulijeva strah u kosti svojih čitatelja. Na filmu sve to dobiva novu dimenziju. Vampir u «Leptirici» zove se Sava Savanović i već desetljećima ubija mlinare u nekom selu u Srbiji. Dakle, svatko tko se usudi prenoćiti u vodenici smještenoj malo izvan sela, ne uspije dočekati jutro. (Jedna od uvodnih scena ujedno je i najstrašnija – kada se pojavljuje vampir i napada mlinara. Jednostavno jezivo!) «Leptirica» ima i svoju love-story, i to između Radojke (u interpretaciji Mirjane Nikolić) i Strahinje (Petar Božović). Strahinja je siromašan momak iz susjednog sela, za kojeg Radojkin otac/skrbnik (nije do kraja pojašnjeno) Živan (bravurozni Slobodan Perović) ne želi niti čuti. Strahinja se zainati, odluči zanavek otići iz sela, no dočekaju ga lukavi seoski mudraci i nagovore ga da postane mlinar za dobre pare. Mladić pristane, prenoći u mlinu i napadne ga Sava. Nekim čudom uspijeva preživjeti , a nakon toga sa svećenikom i još nekolicinom seljana kreće u lov na vampira. Ne želim dalje kvariti film onima koji se odluče pogledati ga, a što se tiče onih koji su ga već vidjeli, sigurno ga nikad neće zaboraviti. Nedavno sam ga uspio nabaviti na DivX-u i još je jednom bio prestrašan. U svakom slučaju, preporuka za svakog makar i površnog ljubitelja horrora, kao i ljubitelje filmova iz Ex-YU produkcije. A zašto je film tako dobar? Jednostavno. Današnji horrorci često i nemaju baš najbolju glumačku postavu, dok «Leptiricom» paradiraju vrhunski kazališni glumci tog razdoblja. Kadijević uspijeva predočiti i atmosferu Srbije u 19. stoljeću, koja je prepuna utvara spremnih iskočiti iz svakog grma. Tu je i obrat na kraju, sasvim neočekivan i nepredvidljiv, koji ne služi kao ostavljanje prostora za nastavak (današnji filmovi žanra imaju tako jadne završetke da je bolje na njih ne trošiti dah, pero, ili tipke s tastature). Dodatni razlog za gledanje: Srpski horror! Pa to se jednostavno mora vidjeti! Želite li remek-djelo sedme umjetnosti, ili samo celuloidni strah u enormnim količinama, ili možda tek vidjeti horror s vrhunskom glumom, «Leptirica» je odličan odabir. |
