Kronike horror kulture

28.02.2006., utorak

TWIN PEAKS: I am the arm

There's always music in the air Tko je onaj mali čovjek koji se pojavljuje u Cooperovom snu? Onaj čovječuljak u odijelu okružen tamnocrvenim zastorima koji govori unatrag i zna tko je ubio Palmericu? Ono biće zlog pogleda! Ma znate (zajebi političku korektnost!) – onaj patuljak. To je jedno od pitanja koja su te 1991. mučila ex-yu TV gledateljstvo. The man from another place, kako su ga nazvali u seriji, bio je nerješiva zagonetka od same prve pojave, još u prvoj epizodi, tamo negdje u Black Lodgeu.

I stvarno, što je on trebao predstavljati? Pa, glavna teorija o patuljku prilično je bizarna. «I am the arm» rekao je sam o sebi i najvjerojatnije je to istina. On je ta biblijska grešna desnica, koju si odsječe Mike, tip što je nekoć ubijao s BOBOM/opsjednut BOBOM ili što već. Toliko je pitanja ostalo neodgovoreno do dana današnjeg. Ali, patuljak je, eto, nekad bio ruka-ubojica. Sljedeće pitanje, molim!

Zašto se zove «The man from another place» iliti «čovjek s drugog mjesta»? U stvari ga u seriji nitko ne zove, odnosno nema ime, a ovako je naveden u «creditsima». Vjerojatno zbog recitacije koju jednom prilikom izgovara: "Where we're from, the birds sing a pretty song, and there's always music in the air."

Dobro to. A kakva je ono bila pjesmica koju recitira unatraške i kakva mu je to fora – pitate se. Ne znam zašto govori unatrag, ali pjesma na standardnom engleskom glasi:
Through the darkness of future past
the magician longs to see
one chance out between two worlds
'Fire walk with me.'

Next question!

Odakle mi koji nismo gledali «Twin Peaks» jer smo rođeni prekasno znamo tog tipa? Jednostavno je. Glumac se zove Michael J. Anderson i jednako kao Frank Silva, alias BOB, rođen je na Noć vještica (još jedna bizarna podudarnost). Nastupao je u okviru Lyncheve produkcije («Mullholand Drive»), u epizodama «Star Treka» i «The X-Files», a najnovija domaćoj publici poznata serija u kojoj se pojavljuje je «Cirkus». Tamo je, sjetite se, glumio Samsona, voditelja cirkusa. I tu je sve bilo išibano biblijskom metaforikom. Valjda je dovoljno bilo o njemu. Nadam se da vam je sve skupa malo jasnije. Do čitanja!
- 19:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.02.2006., ponedjeljak

POLTERGEIST (1982)

TV je štetan za djecu Jedan od najplodnijih redatelja svih vremena, neizlječivi dječak Steven Spielberg nije uvijek snimao samo obiteljske filmove. Istina, s njima se proslavio, no devedesetih nam je dokazao da može snimiti i ozbiljnu, Oskara vrijednu dramu («Schindlerova lista»). Dvadesetak godina ranije naklonost šire publike zaslužio je jednim omraženim žanrom – horrorom. Bile su to «Ralje», film koji je oštetio ex-yu turizam, poglavito zimmer-frei kapacitete. Početkom osamdesetih pak, napisao je scenarij za jedan od meni dražih filmova iz meni dragog podžanra o duhovima - «Poltergeist».

Naselje u nastajanju, negdje u Sjedinjenim državama. Do jučer ovdje nije bilo ničega, a sad je nikla rezidencijalna četvrt. Neprestano se grade novi objekti i popratni sadržaji, a jedan od građevinaca, Steve Freeling (Craig T. Nelson) i sam sa svojom obitelji živi u naselju. Odjednom se u njegovoj kući počnu događati bizarne stvari. Najmlađa kćer Carol Anne (Heather O'Rourke) usred noći priča s televizorom, koji samo sniježi (spooky), a supruga Diane (JoBeth Williams) prati kako se stolice u kuhinji same pomiču. Ubrzo Carol Anne nestaje, a obitelj čuje njen glas negdje u kući. Razni stručnjaci paranormalnog su složni – u kući je poltergeist i odveo je malu Carol Anne. Sad je samo pitanje kako je vratiti.

Režiju je potpisao Tobe Hooper, a film govori o posljedicama gradnje kuća na starom indijanskom groblju. Efekti su odlični, priča zanimljiva, radnja napeta. Sve je u granicama genijalne mašte jednog Spielberga. Jedan od prvih horrora koji je bilo tko od nas gledao i razlog zašto se uvijek vraćamo žanru. Sve daljnje tumačenje je suvišno.
- 19:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.02.2006., petak

SCREAM 3 (2000)

C'mon! Make my day Ima nečeg magičnog u tim nastavcima horrora. Mislim, kvalitetom su u pravilu duboko ispod nivoa originala – radnja se razvodni do kategorije sapunice, likovi su neoriginalni, zaplet plošan, glumci katastrofalno loši. No, fanove neka tajna sila svejedno tjera da gledaju sedmi film s Freddyjem, osmi s Myersom ili deseti s Jasonom. Sve mane nastavaka iskorištene su u snimanju trećeg dijela „Vriska“, te zanimljive kombinacije parodije i hommagea alpskih vrhunaca žanra, kao i njihovih dubokih potonuća ispod granica dobrog ukusa.

Nakon masakra u srednjoj školi u Woodsborou i krvavog pohoda na Windsor koledžu, Sidney Prescott (Neve Campbell) živi u osami, usred šume, s maksimalnim sigurnosnim mjerama. Radi na plavom telefonu i pokušava zaboraviti ludilo koje je ostavila za sobom. Za to vrijeme u Hollywoodu se snima „Stab 3“ – završno poglavlje horror serijala rađenog prema događajima koji su Sidney otjerali u planine. Tamo kao savjetnik radi Dewey (David Arquette), nekadašnji pomoćnik šerifa, kojem je karijeru prekinula prerezana tetiva u prvom nastavku. Pojavljuje se i Gale (Courtney Cox-Arquette), a polako počinju ubojstva ekipe na setu filma. Sidney zna da se mora konačno suočiti s maskiranim ubojicom, kad je ovaj nazove na plavi telefon. U međuvremenu se pojavljuju fotografije Maureen Prescott, Sidneyne ubijene majke. Datirane su u razdoblje u kojem nitko nije znao što se s njom dogodilo. Sidney polako otkriva istinu o majci, kao i identitet novog ubojice. A u međuvremenu se brojke na body-countu neprekidno povećavaju…

Za sada završni dio serijala rađen je prema svim pravilima nastavaka. Točnije, bez pravila. Radnja se svodi do apsurda, stvari koje su vrijedile na početku padaju u vodu. U trećem dijelu, kažu, moguć je i scenarij „geek gets the girl“ (kao u trećem „Nightmareu“ na primjer). Trojka preživjela iz originala (Campbell, Cox, Arquette) i ovdje je napravila dobar posao. Jednako kao i Wes Craven, koji se toliko šali na vlastiti račun. Majstorski i nezaboravno!
- 19:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2006., utorak

LOST HIGHWAY (1997)

I am in your house! Vjerojatno ste već mogli zaključiti da sam veliki štovatelj lika i djela Davida Lyncha. Ovaj tjedan predstavljam još jedno od njegovih bizzare ostvarenja – film «Izgubljena cesta» iz 1997. godine. Kao i kod drugih njegovih uradaka, teško je utvrditi o kojem se žanru radi. Recimo da je riječ o mješavini drame, trilera, kriminalističkog filma i misteryja, uz malu dozu horrora.

Fred Madison (Bill Pulman) je saksofonist, koji nastupa u jazz klubovima, oženjen je za Renee (Patricia Arquette) i čini se da mu ide dobro u životu. No, jedne se noći Fred probudi i pored sebe u krevetu pronalazi ubijenu suprugu. Policija ga smatra jedinim mogućim počiniteljem, svi dokazi upućuju na njega i Fred završi kao osuđenik na smrt. Kad odlaze po osuđenika u ćeliju, zatvorski čuvari pronalaze mladog Petea Daytona (Balthazar Getty). On ne zna kako se tamo našao ni gdje e nestao Fred – policija nema drugog izbora nego pustiti ga na slobodu. Peteov život zauvijek se mijenja. Počinju mu se događati strašne stvari, a svi putevi vode prema gangsteru Dicku (Robert Loggia) i napuštenoj kući u pustinji…

Poput drugih filmova tog majstora nadrealnog, Lynchova «Izgubljena cesta» prati logiku sna i jednostavno nije film za svakoga. Prepuna bizarnosti, ovo je vizualno dojmljiva horror drama (usudih se svrstati!), koja bi mogla ražestiti zagrižene poklonike realističkog izričaja. Mnogo je neobjašnjenih/neobjašnjivih događaja (npr. našminkani tip prilazi Fredu na zabavi i kaže da je upravo u njegovoj kući, ili kad Fred nalazi snimku sebe kako ubija svoju ženu, pa zatim nestanak Freda i pojavljivanje Petea…). Sve to začinjeno je glazbenom kulisom Marilyna Mansona. Ovo je naprosto umjetnost, a ne industrija. Komercijalizaciji danas malo koji redatelj može pobjeći, a Lynch je jedan od njih.
- 19:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

18.02.2006., subota

KRALJICE VRISKA: Jennifer Connelly

Mama kakvu bi svi htjeli Ovu prekrasnu brinetu lako ćete prepoznati i ako niste poklonik horor žanra. U stvari, njen opus filmova obuhvaća tek dva prava filma strave, nekoliko SF-a, trilera, dok joj se karijera pretežno bazira na dramama. No, sam početak života Jennifer Connelly u sedmoj umjetnosti vezan je uz jedan kultni horor – «Phenomenu» Daria Argenta.

Jenny je rođena 1970. godine, a odrastala je u Brooklynu, nedaleko famoznog mosta. Dok je bila samo deset godina stara, obiteljski prijatelj ju je pozvao na audiciju za modela. Nakon toga počela se pojavljivati u tinejdžerskim časopisima (među ostalima i «Seventeen»), a uskoro je zabljesnula i u televizijskim reklamama. Jedan od redatelja upoznao ju je sa Sergiom Leoneom i sve ostalo je povijest. Izabrana je za ulogu u njegovom gangsterskom epu o New Yorku «Bilo jednom u Americi», gdje je glumila lik mlade Deborah u prisjećanju DeNira na prošlost. Godinu dana kasnije uslijedila je «Phenomena», film zbog kojeg je dospjela na ovaj blog. Nastupila je u ulozi Jennifer Corvino, mlade djevojke koja upravlja kukcima i bježi od pomahnitalog ubojice u ženskom internatu (Argentovo kultno mjesto). Mogli ste vidjeti golu u «Hot Spotu» (1990), kao Gloriu Harper, uz vječno pijanog Dona Johnsona. Drugi istaknutiji naslovi iz devedesetih su «Mullholand Falls» (1996), «Inventing the Abbots» (1997) i «Dark City» (1998). 2000. snima «Requiem for a Dream», tri godine kasnije vidimo je u «Hulku». Sad već mislite zašto s jednom horor ulogom postaje kraljica vriska? Pa, s «Phenomenom» je to sasvim opravdano. Ali tu je još jedan film. Točno dvadeset godina nakon što je gpspodarila kukcima, sada kao 35-godišnjakinja, glumi samohranu majku u «Dark Water». I ponovno sve obara s nogu. Nadajmo se češćem pojavljivanju u stravičnim ostvarenjima, jer uloge žrtve koja se bori za goli život – to joj nekako pristaje.

- 19:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.02.2006., petak

PSYCHO (1960)

Gdje je sapun? Uzmite tajnicu u bijegu s 40.000 dolara u torbici, dodajte pomahnitalog djevca nekrofilskih sklonosti s nerazriješenim Edipovim kompleksom, ženski leš u spavaćici, ljutog šefa, zabrinutu sestru i tužnog ljubavnika. Smjestite ih u mali motel, osamljen, van svih glavnih cestovnih tokova. Što vam još treba za jedan od najboljih horor-trilera svih vremena? Odgovor je, naravno: Alfred Hitchcock. Vjerojatno najpoznatiji film majstora suspensea naučio je publiku na samom početku šezdesetih što je strah.

Marion Crane (Janet Leigh) je mlada tajnica, nezadovoljna s tim kako stvari trenutno stoje u njenom životu. Najviše je pati situacija s ljubavnikom koji ne želi napustiti želju. Kad joj jednom prilikom šef povjeri 40.000 dolara koje treba ostaviti u banci, Marion koristi priliku i bježi iz grada. Stiže u mali osamljeni motel kojeg vodi povučeni Norman Bates (Anthony Perkins). Slučajno čuje kako se Norman u kući svađa s nekim zbog njenog dolaska. Norman joj kaže da se radi o njegovoj bolesnoj majci. U razgovoru s Normanom Marion odlučuje ipak se vratiti kući i razriješiti zavrzlamu nastalu oko nestalog novca. No ne uspijeva dospjeti dalje od kupaonice. Dok se počne tuširati, netko ulazi, makne zastor s tuša i izbode je nožem. Marionina sestra Lila (Vera Miles) za to vrijeme kreće u potragu za njom…

Što još reći o psihu? Scena s tušem toliko je puta korištena u kasnijim filmovima, da je svatko već dobro zna. Hitch je proslavio Anthonyja Perkinsa i Janet Leigh, etablirao Veru Miles, pomaknuo granice žanra i neporecivo snimio remek-djelo. Kad god dobijete priliku, ponovno ga pogledajte. Usporedite ga i s Van Santovim remakeom, kako bi uvidjeli da redatelj, koliko god dobar bio, ne može dostići velikog Hitcha.
- 18:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.02.2006., četvrtak

BOOKS OF THE DEAD: Elizabeth Kostova: Historian

Povjesničarka Potrebno je veliko spisateljsko umijeće, malo sreće i mnogo poslovne mudrosti za pisanje književnog hita. Nije na odmet ni vrhunska marketinška služba i roman će se u samo nekoliko mjeseci od objavljivanja prodati u više od dva milijuna primjeraka, te dospjeti u same vrhove svjetskih beletrističkih top lista. Sve to uspjela je izvesti Elizabeth Kostova, odnosno njen roman – prvijenac «Povjesničarka». Otkako se ova obimom opsežna knjiga pojavila na hrvatskom tržištu, u «Algoritmovom» prijevodu, u knjižarama je s trona skinula Brownov «Da Vincijev kod». Na 656 stranica svog djela Kostova je ispreplela tri radnje, u kojima je središnji lik onaj grofa Drakule, najpoznatijeg, ali i u književnosti i filmu najeksploatiranijeg vampira svih vremena.

Osnovna fabula započinje sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad šesnaestogodišnja djevojka u očevoj knjižnici pronađe spise o kobnom povijesnom istraživanju, koji započinju riječima „Moj dragi i nesretni nasljedniče“. U drugoj radnji smještenoj u pedesete godine, djevojčin otac, povjesničar, sa zagonetnom mladom ženom Helen traga za nestalim profesorom Rossijem, dok je glavni junak treće priče sam profesor Rossi, koji dvadesetak godina prije svog studenta dolazi do spoznaje da je Vlad Tepeš, odnosno Drakula – živ. Isti taj Drakula, okosnica sve tri radnje, stavljen je ovdje u zanimljivu ulogu. Poput samih glavnih likova i on je povjesničar.

Kostova putujući vremenom i prostorom tijekom cijelog romana vješto vodi radnju prema raspletu. Junaci prolaze zemlje i kontinente, upoznaju se s poviješću, dok istovremeno (namjerno ili ne) postaju dio te iste povijesti. Dio radnje smješten je i na području Hrvatske i okolnih zemalja, što domaćem čitatelju svakako može biti zanimljivo. No, ono što je privuklo ostatak svijeta na čitanje «Povjesničarke» je zanimljiv zaplet, ziheraški lik vampirskog grofa i nesretna ljubavna priča utkana u povijesni horor-roman epskih razmjera. Spisateljsku spretnost i poznavanje književne tradicije autorica pokazuje koristeći se često dnevničkim zapisima i pismima, što je uvelike korišteno i u «Drakuli» Brama Stokera, djela na koji se «Povjesničarka» dobrim dijelom oslanja. Roman na jednoj razini funkcionira kao historijski esej, dok su s druge strane neodvojivi mitološki motivi, a upravo ta neodvojivost česta je pojava i u samoj povijesti kao znanosti. Najbolje se to odražava u odnosu samog okrutnog vladara Vlaške, koji je jednako mučio i turske zarobljenike i svoje podanike, i s druge strane njegovog mitskog ekvivalenta, vampira grofa Drakule.

„Povjesničarka“ je ipak miljama daleko od savršenog romana. Na površinu očekivano isplivavaju mane proznog prvijenca. U ovom slučaju riječ je prvenstveno o likovima. Izgrađeni su suviše plošno i teško se oteti dojmu da se autorica previše koncentrirala na povijesne činjenice, a nedovoljno na razradu karaktera. Sile dobra suprotstavljene su silama zla, pa je čak i pokoji loš postupak kod pojedinih likova rezultat nesretnog spleta okolnosti. Pomalo su naivne i situacije vezane uz (potpuno zanemarene) sporedne likove. Tako su, recimo, redovnici i starosjedioci u zemljama jugoistočne Europe jednako praznovjerni i uplašeni kao u srednjem vijeku, dok su nasuprot njima postavljeni neustrašivi zapadnjaci. Zapanjuje činjenica da glavni likovi, poput kakvih super-junaka ne pokazuju nikakav strah pred vampirima, ali ni najmanje iznenađenje što ova mitska bića stvarno postoje. Motivacija i međusobni odnosi glavnih junaka su također nedovoljno uvjerljivi. Neuvjerljivosti uvelike doprinose dijalozi – segment kojim Kostova nažalost još nije sasvim ovladala. To ipak, s druge strane, pretjerano ne umanjuje čitljivost. Nasuprot sitnim grijesima nalazi se zahtjevan, ali istovremeno i zanimljiv roman, koji drži čitaoca angažiranog do samog kraja. Ukratko, da je više ovakvih djela, i manje zahtjevni čitatelji bi se češće otrgnuli trivijalnoj književnosti.

Na kraju, tu je još jedna sitnica – komercijalni karakter romana. Na momente „Povjesničarka“ djeluje kao da je pisana kao višestruko prošireni sinopsis za holivudski film ili TV seriju u produkciji kakve komercijalne kuće. Ekspresna prodaja prava za ekranizaciju „Povjesničarke“ idu u prilog toj teoriji. Milijuni prodanih primjeraka također bi mogli odbiti dio čitatelja, onaj nimalo sklon hit-književnosti. Takvi su ipak u manjini. No, ni komercijalizacija književnosti nije najgore što se ovoj umjetnosti može dogoditi. Daleko gore ipak bi bilo da napisano nitko ne pročita. A u vrijeme instant književnih djela, roman koji nastaje punih deset godina, uz niz iscrpnih istraživanja, u najmanju ruku zavrjeđuje pažnju javnosti.
- 19:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2006., srijeda

FRANKENSTEIN (1994)

Are you talking to me? Kako bi izgledao «Frenkenstein» da ga je kojim slučajem umjesto Marry Shelley napisao veliki Shakespeare? Odgovor na ovo pitanje dao nam je 1994. godine glumac i redatelj Kenneth Branagh, koji je horor klasik pretočio u film. I to kakav film. Već smo bili pomalo navikli na trash kakav nam je o velikom čudovištu sastavljenom od dijelova tijela preminulih, još od tridesetih naovamo servirala holivudska i hollywood-wannabe produkcija. I onda je Branagh, nepopravljivi šekspirijanac, vjerno prikazao u filmu ono što je vjerojatno zamislila supruga pjesnika Percya Shelleya. Na radnju neću trošiti previše riječi jer sve je već poznato

Victor Frankenstein (Branagh) je mladi znanstvenik opsjednut idejom reanimiranja mrtvih. Jednom prilikom uspije stvoriti odvratno čudovište (nezamislivo zamaskirani Robert DeNiro), no zgađen svojim djelom odbacuje ga. Monstrum kreće u osvetnički pohod, razočaran jer ga je stvoritelj napustio, te počinje ubijati članove Victorove obitelji, a krajnji cilj mu je Vicova draga Elizabeth (Helena Bonham Carter). Bijesni Victor shvaća da mora uništiti svojih ruku djelo…

Izvrsna adaptacija, kakvu je mogao stvoriti samo Kenneth Branagh, specijaliziran za filmove Shakespeare tematike («Hamlet», «Otelo»,…). Tragična nota odbačenog čudovišta-djeteta, u ranijim ostvarenjima bila nam je uskraćena, no Ken nam to uspješno servira. Ima straha, ima smijeha, ima suza, ima svega što je Marry stavila u svoj roman, a razni trasheri nisu to uspjeli ili htjeli vidjeti. Ima i dozu već spomenutog šekspirijanstva, zahvaljujući nenadmašnom redatelju. A ima i odlične glumce, što u hororima baš nije česta pojava. DeNiro, Bonham Carter i Branagh upotpunjeni su rolama Aidana Quinna, Iana Holma, Johna Cleesea, Roberta Hardyja i još mnogih drugih. Film ujedno odaje i počast ranim radovima o čudovištu doktora Fankyja – neke scene su doslovno kopirane – iz djela snimljenog daleke 1910., legendarnog «Frankensteina» iz 1931. Jamesa Whalesa s Borisom Karloffom, preko popularnih ostvarenja pedesetih i sedamdesetih, do 1990. i Cormanovog «Frankenstein Unbound». Jednostavno briljantno.
- 19:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.02.2006., utorak

TWIN PEAKS: Tko je BOB?

I am BOB! Tko je BOB (velikim slovima molim)? To je pitanje na koje fanovi Twin Peaksa ni petnaest godina od snimanja serije nisu uspjeli odgovoriti. Pokušati ću ovdje izložiti neke od teorija o tome tko ili što je BOB, taj sijedi dugokosi muškarac, koji je plašio sve redom samom svojom pojavom u kadru.

Da prvo pojasnim zašto se BOB piše isključivo velikim slovima. Prvi razlog je taj što ga u svom dnevniku Laura Palmer navodi na taj način, odnosno njegovo ime piše upravo velikim štampanim slovima. Dodatni razlog je i taj da bi ga se razlikovalo od istoimenog lika iz serije – srednjoškolskog fakina Bobbyja Briggsa, službenog Laurinog dečka. Sad kad je to razjašnjeno, evo nekoliko čestih teorija o tome tko je BOB:

1. najčešće objašnjenje identiteta zastrašujućeg lika i glavnog negativca u seriji je to da se radi o bestjelesnoj pojavi, duhu koji zaposjeda ljude i tjera ih na silovanje i ubojstva; duh se zatim hrani strahom žrtava; povezan je s drugim duhovima što se javljaju u seriji; da bi silovao i ubio Lauru, BOB je zaposjeo njenog oca Lelanda
2. poklonici (zdravo)razumskih objašnjenja kažu da je BOB plod Laurine mašte, ili mašte njenog oca – navodno ga je mašta stvorila kako bi se zatomili loši osjećaji uzrokovani incestuoznom vezom; jedan od FBI-jevaca koji se javljaju u seriji objašnjava BOBA kao zlo koje ljudi čine; poznavajući Lyncha, znamo da je ovo najmanje vjerojatno objašnjenje
3. u jednom od intervjua, Mark Frost, koautor serije rekao je da je BOB nastao na temelju indijanskih mitova; vezan je uz područje šume u kojoj se nalazi Twin Peaks, gdje luta od davnina
4. još jedna teorija smješta ovo biće u ulogu posrednika između duhova i stanovnika gradića; njegova nasilna djela i nepredvidljivo ponašanje nekako baš i ne idu uz ovu priču
5. Mike, bradonja bez ruke koji se pojavljuje u par epizoda, okrutni serijski ubojica, jednom rečenicom u seriji tvrdi da je BOB njegov familiar - duh-rob kakve koriste čarobnjaci za ostvarenje svojih ciljeva; familiar u nekim kulturama može biti i demon koji se pojavljuje u liku životinja (u Malaji su to recimo sove, koje u seriji imaju važnu ulogu; u američkim mitovima to mogu biti mačke)

Nadam se da sam bar malo pojasnio tko/što je taj BOB. A sad se bacimo na osobu koja ga je glumila.

Sjedokosog duha glumio je Frank Silva, rođen na Noć vještica daleke 1949. godine u Sacramentu. Frank inače nije bio glumac, nego se bavio tehničkim poslovima u filmovima i serijama – inače je diplomirao rasvjetu (nema toga što u SAD-u ne možete studirati). Radio je na nekoliko Lynchovih filmova – «Dine», «Plavi baršun», «Divlji u srcu», a ulogu u seriji dobio je na bizaran način: postavljao je set za snimanje u sobi Laure Palmer, kad se njegovog odraza u zrcalu prestrašio sam David Lynch (da se i on nečeg boji?!). Tko bi mu zamjerio? Lynch shvati da je Frank savršen za ulogu BOBA. Ostalo je povijest. Silva je preminuo 1995. godine od srčanog udara.

Nadam se da vas nisam previše ugnjavio. Volim ovu seriju, ali vidim da o Cooperu niste napisali ni jedan komentar. Nije valjda da se nitko ne sjeća Twin Peaksa?
- 19:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.02.2006., ponedjeljak

PROFONDO ROSSO (1975)

Ptičice! Dugo je prošlo otkako sam pisao o nekom filmu Daria Argenta. Šalu na stranu, ovo je jedan od redatelja čiji me filmovi iz sedamdesetih oduvijek fasciniraju, tako da autor "Suspirie" i «Phenomene» zaslužuje moju pažnju. «Profondo Rosso» iliti «Deep Red» (negdje poznat i kao «The Hatchet Murders») jedan je od ranih radova majstora macabrea. Argentovi filmovi iz te faze ponekad imaju veze s nadnaravnim (već komentirana «Suspiria» i «Inferno»), dok su s druge strane mad-killer ostvarenja kakva je, eto, donekle «Phenomena» (koja ima malo supernaturanih elemenata) i ovaj film kojeg komentiram danas.

Marcus (David Hemmings) svjedoči okrutnom ubojstvu parapsihologa Helge Ulmann (Macha Meril) – žene koja je još na početku filma (na kongresu parapsihologa) «osjetila» neko zlo i imala viziju krvi. Pijanistu Marcusu to ne da mira i sam kreće u istragu slučaja. Priključuje mu se novinarka crne kronike Gianna (Daria Nicolodi), a u međuvremenu se nižu nova okrutna ubojstva. U priči su još i Marcusov neobični prijatelj, hedonist Carlo (Gabriele Lavia) i njegova dementna majka. Ubojstva se odvijaju uz neku dječju pjesmicu u pozadini, a Marcusa istraga dovodi do napuštene vile, gdje otkriva stravičnu tajnu iz prošlosti…

«Deep Red» nema klasičnih mana kasnijih Argentovih celuloidnih uradaka. Scenarij je daleko najbolji, najpotpuniji – usudio bih se reći. Radnja je dobro razrađena, nema naivnih obrata i iznenađenje se čuva za sam kraj filma, a teško je dokučiti tko je ubojica. Film ima odličnih scena ubojstva, zastrašujućih prizora leta uznemirenog papagaja koji zna da je u kući ubojica i spooky dječju uspavanku uz glazbenu pratnju, koja je ključ ubojstva. Nema zamjerke, čak ni gluma nije loša – recept uzimanja netalijanskih glumaca za glavne role (ovdje Hemmings) i ovdje je primijenjen i zato će Dario uskoro osvanuti u rubrici Kraljevi strave. Čista desetka.
- 19:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.02.2006., subota

BOOKS OF THE DEAD: Stephen King – Needful Things (1991)

Needful Things Kako ovaj blog nosi naziv Kronike horror kulture, a dosad sam se bavio isključivo filmovima i TV serijama, vrijeme je da malo zakoračim u mračne literarne vode. Za naziv rubrike posudio sam Raimijevu Knjigu mrtvih iz serijala «Evil Dead» o kojem ste ovdje već mogli nešto pročitati. Naći će se tu predstavljanja knjiga, kritika, kao i prikaza cjelokupnih opusa autora koji su cijelo svoje pisanje, ili jedan njegov dio posvetili poticanju ljudskog straha. Teško mogu zamisliti bolji prvi tekst za književnu rubriku, odnosno temu za probijanje leda, od Stephena Kinga, tog kralja horror pisma. U devedesete godine King je zakoračio još jednom uspješnicom, opsežnim romanom «Needful Things»…

U malom gradiću Castle Rock u Maineu otvara se nova trgovina zvana «Potrebite stvari», a njen vlasnik i jedini zaposlenik je neobični starac Leland Gaunt. Riječ je o svojevrsnoj antikvarnici, gdje mještani pronalaze dugo žuđene predmete iz djetinjstva, ili stvari koje im trenutno predstavljaju veliku želju. Leland im sve spremno prodaje, bilo da se radi o rijetkoj baseball sličici, medaljonu koji ublažava reumu ili predmetu koji je nekad pripadao jednom drugom «Kingu» - Elvisu. Cijene su pristupačne, a uključuju manji novčani iznos i jednu «ulugu», točnije manju psinu usmjerenu prema nekom mještaninu. No, što se nekom čini kao nedužna šala, drugome je neoprostiv grijeh i malo po malo približavamo se općem međusobnom pokolju mještana. Jedini koji u gradu nije nasjeo na zavodljive oči Lelanda Gaunta jest šerif Alan Pangborn.

Ovo je posljednji roman smješten u imaginarni gradić Castle Rock, a sam autor inspiraciju za djelo pronašao je u sveopćem materijalizmu koji je zavladao svijetom osamdesetih godina. Kritika to baš i nije shvatila, King je u njihovim očima ponovno svrgnut s trona, dok je publika opet imala sasvim oprečno mišljenje. Dvije godine poslije romana pojavila se i TV adaptacija, kvalitetom ni blizu nekim ranijim ekranizacijama Kingovog pisma. No zato je roman teško ispustiti iz ruku do posljednjih stranica. King, majstor opisa brutalnih zločina i eskalacije nasilja, i ovdje se poigrava s našim najskrivenijim željama i strahovima. Možda nije vrhunac svjetske književnosti, ali je neporecivo zanimljiviji od mnogih hvaljenih autora. Hrvatsko izdanje «Potrebitih stvari» izašlo je 1996. godine u nakladi nakladničke kuće SARA-93. pročitajte ako već niste.
- 17:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.02.2006., petak

KRALJICE VRISKA: Neve Campbell

Hy, Sindey, remember me? Dugo su horor fanovi čekali da se pojavi dostojna zamjena za Jamie Lee Curtis, koja je kako su godine prolazile polako iz čahure vrišteće tinejdžerice prešla u kategoriju zgodne pripadnice middle-aged populacije. Jamie je vrištala u cijelom nizu Carpenterovih filmova, najviše bježeći od mahnitog polubrata Michaela Myersa, no s njenim starenjem polako je propadao i slasher žanr, sa svakim novim ostvarenjem postajući parodija samog sebe. No prije deset godina pojavio se talentirani klinac Kevin Williamson, udružio snage s legendarnim Wesom Cravenom i snimio «Vrisak». Slasher se vratio na velika vrata, narugao se samom sebi, odnosno onom u što se pretvorio, parodirao formulu mad-guy-trči-s-nožem-za-mjesnom-ljepoticom. A «Vrisak» je donio još nešto dobrog za sobom – predstavio je široj publici mlađahnu Neve Campbell, novu kraljicu žanra.

Neve je rođena 1973. godine u Kanadi, a njeno ime vuče korijen iz romanskih jezika i znači – snijeg. U glumu je krenula 1991. godine, no prvi značajniji uspjeh ostvaren je tri godine kasnije u hit seriji «Party of Five». No, to je bio tek početak. 1996. godine Craven i Williamson su ustvrdili kako bi baš Snježana bila idealna za glavnu ulogu u njihovom «Vrisku». To se pokazalo točnim. Cijeli svijet uvjerila je u svoje glumačke sposobnosti kao Sidney Prescott, nesretna tinejdžerica koju pokušava ubiti njen zamaskirani dečko uz pomoć poludjelog prijatelja iz škole. Slasher je oživio, a Neve se pokazala kao dobar odabir za ulogu vječne žrtve. Ulogu Sidney reprizirala je i u drugom, te trećem nastavku serijala, a kako je preživjela i na kraju «Scream 3», nadajmo se da tu ne staje njen horor angažman. Kako se da naslutiti, Neve se u međuvremenu okrenula drugačijem filmskom izričaju, iako je svi pamte kao vrištalicu iz «Vriska». O.K., snimila je «Wild Things» s Matom Dillonom i prelijepom Denise Richards (koja se 1998. nije još posvetila rađanju djece drunk-junkyju Charleyju Sheenu). No, nikome nije jasno zašto joj je trebao meg-ryan-romantic-comedy izlet u «Three to Tango». Nadajmo se da će se neke stvari u budućnosti promijeniti, te kako će Neve potvrditi titulu nove horor-kraljice.
- 13:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.02.2006., četvrtak

EVIL DEAD II: DEAD BY DAWN

Ti ćeš mene napadat!? Evo dokaza da nastavak nekog horora ne mora nužno biti loš. Potpuno u suprotnosti s tvrdnjom Kevina Williamsona, scenarista «Vriska», u ovom je slučaju, usudio bih se reći, originalni film iz 1981. godine čak i nadmašen. «Evil Dead II» pravo je malo remek-djelo slapstick-horrora, žanra kojeg je začetnik sam autor ovog filma, Sam Raimi.

Mladi par, Ashley (Bruce Campbell) i Linda (Denise Bixler), dolaze u napuštenu kolibu u šumi. Ash je uvjeren da nema nikoga, te da će provesti miran vikend. No, već u samom startu jasno je da će biti svega, ali mira nikako. Pronalaze magnetofon s tonskim zapisom profesora Raymonda Knowbya, koji je u toj kući očito prevodio davno izgubljeni sumerski spis «Necronimicon», odnosno Knjigu mrtvih. Nakon što je tekst iznova izgovoren, vraćaju se sile zla i zaposjednu Lindu. Ashley je prisiljen otrgnuti joj glavu lopatom i zatrpati pored kolibe, ali ona se ubrzo vrati, onakva dekapitirana. Za to vrijeme profesorova kćer Annie (Sarah Berry) pronalazi izgubljene stranice «Necronomicona» i zajedno s pratiocem kreće u kolibu. Kako je most srušen, moraju pješačiti, a put im pokazuje neki hillbilie u pratnji svoje djevojke Bobbie Joe (Kassie DePaiva). U kući zateknu samo prestravljenog Ashleya, a uskoro ih jednog po jednog zaposjedaju zlodusi iz Knjige mrtvih…

Mada se vjeruje da je «Evil Dead II» samo remake originalnog filma, to nije točno. Zbog zavrzlame oko autorskih prava Raimi nije mogao iskoristiti scene iz prvog filma kako bi objasnio što se zbivalo, pa je uvod morao nanovo snimiti. I ispalo je više nego dobro. U šest godina između dva filma, ovaj je autor dodatno sazrio i razvio bizaran smisao za humor. Film vrvi smiješno-strašnim scenama tako da publika nema drugog izbora nego jednostavno vrišti tijekom cijele projekcije. Evo nekih best of fora:

1. nakon što ju je Ash zakopao, Linda iste večeri ustaje i onamo obezglavljena pleše gola na mjesečini; nakon što pronađe glavu, prvo malo žonglira njome, a zatim je stavlja na ramena i kreće svojoj jedinoj ljubavi
2. Lindina glava u Ashovom krilu viče I'll swallow your soul, a on je raznese i kaže Swallow this!
3. nakon razgovora sa samim sobom u ogledalu, Ash doživi još jedno neugodno iskustvo – napadne ga vlastita desna ruka i on je, poučen Biblijom, otpili motornom pilom
4. ta ista šaka kasnije trčkara sobom kao Thing iz «Addams Family» na psihostimulansima; u jednom trenu ispruži srednji prst i pokaže ga svojem nekadašnjem vlasniku
5. Ash stavi ruku pod kantu i pokrije je knjigama, a na vrhu je «Farewell to Arms» (koja fora!)
6. pa onda ono kad se Ash sprema za borbu – winchesterki skrati cijev i zatakne ju u opasač na leđima, a umjesto desne šake namontira si motornu pilu i kaže Groovy!
7. Henrietta (profesorova supruga) zaposjednuta je i zatočena u podrumu, ali svako malo se pojavi i vrišti razne gluposti; jedna od njih je i Dead by dawn!
8. pokušavajući zatvoriti podrum, Ash i Linda pritisnu Henriettu i njeno oko poleti zrakom do usta vrišteće Bobbie Joe
9. sobova glava prikačena iznad vrata počne se urnebesno smijati, a slijede ju stolice, ormari, prozori i naposljetku – Ashley…

… i još mnoge slične scene.

Urnebesno zabavno i istodobno strašno – to može samo Sam Raimi. Njemu i Campbellu mogu reći samo jedno: HAIL TO THE KING, BABY!

- 19:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.02.2006., srijeda

TWIN PEAKS: Special agent Dale Cooper

Coffee. Black. Za prijatelje Coop. Za negativce iz nadrealnog svijeta Twin Peksa najveća noćna mora. Za tinejdžerku Audrey (Sherlyn Fenn) ostvarenje sna. FBI-jevog agenta utjelovio je glumac teško izgovorivog prezimena – MacLachlan, Kyle MacLachlan. Agent Cooper pojavljuje se već u pilot epizodi, negdje oko sredine. Sjetit ćete se te scene, kad vozeći se cestom kroz nepreglednu šumu govori nešto u diktafon, obraćajući se izvjesnoj Diane, a u narednom kadru Lynch pokazuje cestu i automobil koji prolazi pored table na kojoj piše «Welcome to Twin Peaks»…

Što reći o Cooperu? Osim što koristi svoje snove za rješavanje slučajeva, Coop se intenzivno bavi jogom, pa ćete ga često zateći u njegovoj hotelskoj sobi kako dubi na glavi. Dok leži u krevetu najviše voli razgovarati s jednim sasvim običnim divom visokim gotovo tri metra i neobičnim patuljkom u baršunastom crvenom odijelu koji jako voli govoriti unatrag (zahvaljujući njemu cijeli je niz stanovnika Balkanskog poluotoka počeo govoriti unatrag, a dobar dio ste mogli vidjeti kod Joška Martinovića u «Živoj istini»). Osim s patuljkom i divom, Dale razgovara i s ubijenom Laurom Palmer (Sheryl Lee), koja mu u snu šapne tko ju je ubio. Ali san k'o san – do jutra se agent Cooper ne sjeća ničega. Osim joge i razgovora s mrtvima, osobama s poremećenim radom hipofize i diktafonskom Diane, tu je i opsesija Tibetom. A od svakodnevnih stvari? Veliki je obožavatelj krafni, tako da mu ovo pokladno vrijeme jako odgovara. I kava mu je bitna. Mora biti crna, jaka, a prema njoj se može ocijeniti i kvaliteta preostale usluge restorana ili hotela. U jednoj epizodi Coop je ranjen, a metak zaustavlja krpelj kojeg je pokupio pretražujući šumu. Za vrijeme boravka u Twin Peaksu jako se zbliži s lokalnim šerifom Harry S. Trumanom (Michael Ontkaen), a pred kraj serije se zaljubi u Annie… Coop riješi slučaj ubojstva Laure Palmer, ali ostaje u mjestu zbog povezanosti jednog njegovog stanovnika s NLO-ima i vladinim eksperimentima. A u šumama oko Twin Peaksa, doznaje, mogao bi se nalaziti i grob kralja Arthura. U posljednjoj epizodi zatekne se u «Black Lodgeu», mjestu okruženom crvenim zastorima koje mu se javlja u snovima. Kad se vrati u Twin Peaks, ponaša se još bizarnije. Razlog: u zrcalu vidi lik Boba, zlog duha koji ga je očito zaposjeo. I tu serija završava.

A tko je Kyle MacLachlan? Dečko kojeg je otkrio David Lynch i dao mu glavnu ulogu u «Blue Velvetu». Prije toga nastupio je samo u SF-u «Dune», a gotovo cijela karijera mu je ostala vezana uz žanr nadnaravnog. Doduše, u «Doorsima» je glumio Raya Manzareka, ali to je tek povremeni izlet u normalni svijet. Nažalost, kao i ostale glumce serije, stiglo ga je «Prokletstvo Twin Peaksa». Što je to, pitate se. E, pa, poslije serije, ni jedan glumac nije zabilježio zapaženu karijeru, iako je tu bilo talenata. Kyle je završio u SF-ovima B i C produkcije, smeću zvanom «Showgirls», a pojavio se kao epizodist u «Seks and the City» (kao Tray MacDougal, tip za kojeg se uda Charlotte i tek tada otkriva da je impotentan i pati od Edipovog kompleksa). Jedina uloga koju bih istaknuo je ona Jozefa K. u adaptaciji «Procesa» iz 1993. godine. No, «Twin Peaks» će se pamtiti zauvijek, kao i njegova faca dobrog dečka iz susjedstva koji je previše visio sam u podrumu.
- 19:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.02.2006., utorak

I WALKED WITH A ZOMBIE (1943)

Bamboocha! Ovaj film svojevremeno je upoznao širu javnost s osnovama voodoo magije, kao i svime što je povezano s njom. «I Walked With a Zombie» zanimljivo je djelo Jacquesa Tourneura, redatelja zaslužnog i za originalni «Cat People». Radnja je smještena na karipski otočić Sveti Sebastijan, na plantažu velikog zemljoposjednika…

Betsy Connel (Frances Dee) dolazi na mali karipski otok, kako bi brinula o oboljeloj supruzi vlasnika plantaže šećera Paula Hollanda (Tom Conway). Njegova Jessica (Christine Gordon) oboljela je od neobične bolesti – iako bez ikakvih problema jede, hoda i spava, mozak kao da joj je potpuno iščeznuo. Izgubila je sposobnost govora i čini se da ne razumije što se događa oko nje. Samo bulji u prazno. To prilično straši lokalno stanovništvo, koje je upoznato s voodoo magijom i vjeruje da je draga njihovog šefa – zombi. I Betsy sve više vjeruje kako je riječ o nekakvom uroku bačenom na lijepu Jessicu, pa odluči potražiti pomoć od mjesnih vračeva…

Redatelj Tourner i producent Val Lewton snimili su 1942. i 1943. godine tri uspješna i još danas cijenjena horor trilera. Prvi film su već spomenuti «Ljudi mačke», koje je Polanski sedamdesetih uspješno adaptirao vremenu. Drugi zajednički pothvat bio je upravo «Hodala sam sa živim mrtvacom», film koji ste mogli vidjeti ranih devedesetih i na našim malim ekranima (Kada je HTV imao monopol, nije se morao utrkivati s komercijalnim postajama u prikazivanju nenadmašnog filmskog sranja, reality smeća i domaćih sapunica s glupim preglumljavanjem. Tada se još na programu moglo vidjeti ovakvih klasika, ciklusa Alfreda Hitchcocka, ranih radova Spike Leeja itd.). Treći film ovog dvojca bio je «The Leopard Man». Za današnje pojmove «I Walked With a Zombie» baš i nije neki hororac – prije ga se može svrstati u kategoriju ljubavne drame s elementima trilera i nekoliko kapljica strave. No i tih nekoliko kapljica je sasvim dovoljno. Evo o čemu se radi:
1. predromerovska žena-zombi koja samo bulji pred sebe i ne radi ništa (noćna mora svake feministkinje, najljepši san prosječnog macho muškarca);
2. oderane životinje što povremeno vise s drveća, dio voodoo kulta;
3. lokalno stanovništvo u bizarnom voodoo plesu, jedan od crnaca samo s bjeloočnicama (jednostavno zastrašujuće); i na kraju:
4. spooky kućerina, imanje lokalnog paora u kojoj škripe stepenice pod nogama supruge kad hoda obasjana tek mjesečinom.

Znači, ovo je oldie but goodie kojeg nikako ne treba propustiti, ako ga igdje možete pronaći. Ako ne, dobro bi došlo malo voodooa da se HTV-u vrati monopol i uloga kulturne institucije koja će educirati svoje gledatelje, ujedno i pretplatnike.
- 19:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.02.2006., ponedjeljak

THE FEARLESS VAMPIRE KILLERS (1967)

To my immortal love Film Romana Polanskog «The Fearless Vampire Killers» kod nas je u nekoliko navrata prikazivan pod nazivom «Bal vampira», a svi koji su ga gledali mogu posvjedočiti kako se radi o urnebesnoj horor komediji. Uistinu je zanimljivo pogledati kakvu je viziju tada mlađahni Polanski imao o bezvremenoj temi vampira i kako se vješto narugao s praznovjerjem istoka Europe, odakle i sam vuče korijene.

Profesor Abronsius (Jack McGowan) i njegov pomoćnik Alfred (Polanski) dolaze u zabačeno transilvanijsko selo, tragajući za vampirima. Abronsius se cijeli život bavio proučavanjem šišmiša, a ovo mu je jedinstvena prilika da uhvati čovjeka-krvopiju. No, to izgleda kao nemoguća misija – nespretni profesor i još nespretniji pomoćnik ne ulijevaju nimalo povjerenja lokalnom stanovništvu, u vječnom strahu od neobičnog grofa von Crolocka (Ferdy Mayne). U selu stradava stoka, kojoj je ispijena sva krv, a grof koji nema odraza u zrcalu namjeračio se na lokalnu ljepoticu Sarah (Sharon Tate), na koju nije imun niti mladi Alfred…

Polanski, Tate i McGowan ovdje su ostvarili nezaboravne uloge i u slapstick maniri nasmijali nas do suza. Dugo će se pamtiti nespretan hod profesora i Alfreda po krovu i zidinama dvorca, praznovjerje seljaka balkanske vukojebine i kraj filma, kad profesor i Alfred na saonicama bježe od grofa, spašavajući omamljenu Sarah, koja se baš tada pretvori u vampiricu. Polanski se još nekoliko puta okušao u ovom žanru – najuspješnije u "Rosemarynoj bebi" s Miom Farrow, dok je život Sharon Tate dobio završetak dostojan filma strave – u somom mjesecu trudnoće neprežaljenu Romanovu ljubav priklala je armija fanatičnih obožavatelja lika i djela sotoniste Charlesa Mansona. Za ljubitelje vampirskog žanra preporučam i "Leptiricu"- prvi srpski horror.
- 19:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.02.2006., subota

CUJO (1983)

Vau vau! Devedesetih su nas u „Beethovenu“ uvjeravali da su umiljati, no mi koji se sjećamo romana „Cujo“ iz pera Stephena Kinga te istoimenog filma iz 1983. znamo da bernardinci baš i nisu maze. Šalu na stranu – ne bih nikako htio pokrenuti hajku na najpouzdanije pripadnike gorske službe spašavanja – „Cujo“ je zanimljiv film koji nas je sve uplašio i natjerao da svoje ljubimce ne puštamo da slobodno lutaju šumom. O čemu govore roman i film? O bjesnoći.

Cujo je na početku uistinu umiljato pseto, pravi veliki anđeo, dragi ljubimac klinca Bretta Cambera (Billy Jayne). Ali, ima jedan problem – bernardinac slobodno luta obližnjim šumarkom, gdje se zarazi bjesnoćom. Ćuko se vraća kući, ponaša jako čudno i nakon nekog vremena na ustima mu se javlja pjena i akcija može početi. Osamdesetak kilograma težak i zaražen bjesnoćom, Cujo je nezaustavljiv. Osim što prikolje Brettovog oca, vlasnika benzinske stanice, Joea Cambera (Ed Lauter). Po benzin dolazi Donna Trenton (Dee Wallace) s petogodišnjim sinčićem Tadom (Danny Pintauro), ali umjesto goriva dobiju tek poštenu dozu straha. Zatvore se u automobil koji bez benzina naravno ne može krenuti i na vrućem suncu strepe od zastrašujućeg bernardinca koji juriša na automobil…

Vrhunac filmske napetosti djelo je malo poznatog redatelja Lewisa Teaguea, koji nas uspijeva natjerati da poskočimo svaki put kad Cujo šapama udari u staklo. Daleko strašnija od filma "Dogs", još jedna uspješna ekranizacija kralja horor pisma, Stephena Kinga, zavređuje odavanje počasti. I da: za vrijeme snimanja filma nije ozlijeđena nijedna životinja, ali je dublerica zato gotovo ostala bez nosa… Gledati ako već niste!
- 20:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak

SHAUN OF THE DEAD (2004)

In your head... zombie Sigurno ste se tijekom života našli u situaciji kad vam se činilo da gore jednostavno ne može. Baš takav osjećaj prati glavnog junaka ove filmske priče – Shauna (Simon Pegg). Karijera ovog 28-godišnjaka zapela je u prodavaonici elektroničke opreme, živi s dva cimera – jednim yuppie wannabe i jednim bez ikakvih ambicija, ne slaže se baš najbolje s majkom i očuhom, a sve to začinjeno je vječitim nezadovoljstvom djevojke Liz (Kate Ashfield). Shaunu izgleda da je dotaknuo dno, kad ga strefi još jedna nesreća – zaboravi rezervirati stol u restoranu za proslavu godišnjice veze i Liz ga ostavi. U emocionalnom rasulu opija se s neambicioznijim cimerom i najboljim prijateljem iz djetinjstva, Edom (Nick Frost) i ne primjećuje da u svijetu oko njega počinje harati neobičan „virus“ – ljudi se pretvaraju u zombije…

„Shaun of the Dead“ zanimljiva je i simpatična horror komedijica s elementima romance, nastala u režiji Edgara Wrighta, koja vješto komponira dijelove koje izazivaju osmjeh s onima u kojim zombiji napadaju i trgaju tijela male grupice preživjelih. Film je na trenutke ipak malo zamoran (dijelovi gdje se bespotrebno pretjeruje s duhovitošću), no sve u svemu, vrijedi izdvojiti malo vremena na njega. Posebno su duhoviti trenutci sukoba sa živim mrtvacima – kako Britanija nema američkih liberalnih zakona o oružju (u njihovim filmovima o zombijima svatko ima barem winchesterku), pa junaci posežu za raznim alatkama. Pokušavaju prvo s gramofonskim pločama, ali im je žao bacati albume omiljenih pjevača, pa se prebacuju na lopatu i palicu za kriket. Još jedan interesantan moment filma je mjesto na kojem traže utočište od armije zombija – dok se kod Romera u „Dawn of the Dead“ radi o trgovačkom centru, britanski luzeri skrivaju se u pubu. Nije loša ni ideja koju nam prodaju na kraju. Slijede spoileri: Borbu sa zombijima prežive samo Shaun i Liz, koji su opet zajedno, „bolest“ se povlači, a preživjele zombije koristi se kao pomoćnu radnu snagu i u zabavne svrhe.

Mislim, nema neke dublje poruke svijetu, kakvu uvijek šalje Romero, no „Shaun of the Dead“ je zabavan, za razliku od mnogih sličnih ostvarenja. Zombi-fanovima preporučam i I, Zombie: A Chronicle of Pain, kao i „Zombie Honneymoon“ film čiju recenziju nađite kod kolege Horrora… I još jedna prednost filma: mahom manje poznati britanski glumci glume prilično ujednačeno, što je dodatni razlog za gledanje...
- 17:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

02.02.2006., četvrtak

KRALJEVI STRAVE: Donald Pleasence

In loving memory Danas će katolici obilježiti blagdan Svijećnice, a u Pensilvaniji će svizac izaći iz drveta i povodom Groundhog daya na temelju svoje sjene proreći koliko nas još zime očekuje. Za to vrijeme horror fanovi diljem svijeta će odati počast Donaldu Pleasenceu, preminulom na današnji dan 1995. godine, od komplikacija nakon operacije srca.

Donald Pleasence rođen je davne 1919. godine u Velikoj Britaniji, a glumom se počeo baviti kao dvadesetogodišnjak, u kazalištu. Njegovu je karijeru nakratko prekinuo Drugi svjetski rat – umjesto nastupe na daskama odabrao je borbu protiv nacista u Britanskom ratnom zrakoplovstvu. Njegov je avion pogođen, te je neko vrijeme bio njemački zarobljenik. Nakon rata vratio se glumi, što se pokazalo kao odličan izbor. Iako je nastupio u više od dvije stotine filmova, najviše će ostati upamćen po dvije uloge. Prvu je ostvario u «You Only Live Twice», filmu iz serijala o agentu 007 – Jamesu Bondu – iz 1967. godine. Glumio je negativca Ernsta Bloefelda, lika kojeg ćete se lako prisjetiti kad vam kažem da se radi o niskom ćelavcu s ožiljkom preko jednog oka, odjevenog u jednobojne tamnosive komplete, s bijelom mačkom u krilu. Ovu je ulogu u filmovima o agentu Austinu Powersu – ovaj put u liku Dr. Evila – odlično parodirao Mike Myers. Prezime Myers direktno je vezano uz drugu poznatu Pleasenceovu ulogu. Protiv Michaela Myersa u «Halloween» serijalu borio se kao dr. Sam Loomis. Sjećate se, u prvom dijelu uvjerava liječnički konzilij da Myers treba ostati u umobolnici, jer nipošto nije rehabilitiran. Kasnije traga za njim i nastoji spasiti Jamie Lee Curtis. Ovu je ulogu reprizirao u drugom, četvrtom, petom i šestom dijelu «Halloweena». U šestom je dijelu njegov lik ubijen, a iste godine kad je još jednom utjelovio Loomisa, Donald Pleasence je preminuo u bolnici smještenoj u francuskom dijelu Alpa…

Kako sam već ranije spomenuo, ovaj je glumac nastupio u još oko dvjesto filmova, od kojih se u dvadesetak slučajeva radi o hororima. Neki od naslova:
1. The Flesh and the Fiends (1959)
2. Circus of Horrors (1960)
3. The Hands of Orlac (1961)
4. Eye of the Devil (1967)
5. Dr. Jekyll and Mr. Hyde (1973)
6. Escape to Witch Mountain (1975)
7. Journey Into Fear (1975)
8. Night Creature (1978)
9. Dracula (1979)
10. L' Uomo puma (1980)
11. The Devonsville Terror (1983)
12. Phenomena (1985)
13. Nosferatu a Venezia (1988)

… i još mnogi mnogi drugi.

Ostvario je uloge i u dvjema kultnim serijama – «Outer Limits» i «Twilight Zone». Kako možete vidjeti u popisu, za «Phenomenu» iz 1985. angažirao ga je veliki Dario Argento, no karijeru je najviše vezao uz Johna Carpentera. Osim u «Halloweenu», Pleasencea možete vidjeti i u Carpenterovom «Prince of Darkness» (1987.), te u ulozi predsjednika SAD-a u «Escape from N.Y» (1981.). Nakon nejgove smrti, šesti i sedmi dio «Noći vještica» ima na špici «In the loving memory of..». Slično tome, svi horor fanovi svijeta pozdravljaju te i štuju, Donalde, gdje god bio…

- 14:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.02.2006., srijeda

TWIN PEAKS (1990.-1991.)

She's dead... Wraped in plastic... Sjećate li se što se radili prije petnaest godina, točnije u kasno proljeće 1991. godine? Da, 1991. – vrijeme velikih povijesnih obrata i neizvjesnosti, proljeće kad nam je pred vratima bijesno grebao rat. U pojedinim hrvatskim mjestima održavali su se mitinzi vojvode Šešelja, nasuprot okupljanjima domaćih političara, koji su danas već pomalo i zaboravljeni. To je bilo doba kad se nije postavljalo puno pitanja, niti se o ičemu previše razmišljalo. Reagiralo se srcem, što nas je dovelo u velike probleme. Ali jedno je pitanje nekako mučilo sve sudionike tadašnjih događaja, kao i nas klince koji smo to s nerazumijevanjem pratili. Postavljalo se tiho na ulicama, nešto glasnije u domovima i nimalo diskretno na TV ekranima. Naravno, to pitanje može glasiti samo: TKO JE UBIO LAURU PALMER?

Ma, sigurno znate ovu seriju od trideset epizoda, zajedničko djelo Davida Lyncha i Marka Frosta. Sjećate se spooky glazbe sa uvodne špice (skladao Angelo Badalamenti), i tmurnih kadrova beskrajnih šuma sjeverozapadnog SAD-a, negdje uz granicu s Kanadom. Jasno kao dan ukazuje vam se ploča na kojoj piše «Welcome to Twin Peaks» i još ispod «Population 51.201». Tu je i nekakav vodopad, dva brdašca koja se vide iz bilo koje ulice neobičnog gradića, gdje ništa nije onakvo kakvim se čini. Pa čak niti sove.

Danas sjedite i jedete Dado čokoladu, koja vas proustovskim manirom madlenskog kolačića vraća u prošlost. Baš ste nju jeli kad su prikazani prvi kadrovi prve epizode, dok je na obali rijeke, nedaleko pilane pronađeno u najlonsku vreću umotano tijelo Laure Palmer (Sheryl Lee), prekrasne plavuše, nesuđene kraljice maturalne večeri, svima omiljene cheerleaderice – ljepotice koja će se «dead, wraped in plastic» narednih desetljeća uvlačiti u mokre snove svakog poštenog nekrofila.

Sjetili ste se i Dalea Coopera (Kyle MacLachlan). Sigurno jeste. To je onaj neobični agent FBI-a koji stalno nešto govori u diktafon, obraćajući se izvjesnoj Diane, a slučaj rješava povodeći se vlastitim snovima. Sjećate se i cijelog niza bizarnih likova, kakve je mogao izmaštati samo neponovljivi Lynch…

Ako vam je bila draga ova neobična serija, mješavina svih mogućih žanrova, imam dobre vijesti za vas. Povremeno ću na blogu pisati upravo o njoj – o likovima, obiteljima, (o)kultnim mjestima, teorijama ili pojedinim epizodama. Pisat ću o seriji koja je svojevremeno bila najskuplje TV djelo koje se prikazivalo na našim zemaljskim postajama, naviklim na prikazivanje hitova s punim desetljećem zakašnjenja.

Dakle, radnja je krenula pronalaženjem leša Laure Palmer, dok je u lošem stanju, ali živa pronađena još jedna djevojka, silovana i mučena. Malo učmalo mjesto Twin Peaks je u šoku, policija tapka u mraku i prisiljena je pozvati FBI. Neortodoksni agent Cooper još u prvoj epizodi gotovo riješi slučaj – Laura mu u snu šapne ime svoga ubojice, ali Cooper ga zaboravlja. Već je nakon prvih devedeset minuta (toliko je trajao pilot) svima bilo jasno da nas očekuje niz bizarnih događaja. I zaista je bilo tako. «Twin Peaks» je postao kultna serija, koju ste sredinom devedesetih mogli pogledati u reprizi, kao i pred par godina na CCN-u. Pa takva serija zaslužuje više od jednog posta. Tri zlatna globusa i niz drugih nagrada i nominacija daju mi pravo da se dublje posvetim analizi najčudnije serije svih vremena…

Za kraj ovog posta imam samo jedno pitanje za vas: Znate li slučajno tko je ubio Lauru Palmer?
- 13:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Strah je iskonski osjećaj. Bez njega ljudi bi bili neoprezni i zato ga se ne treba bojati. Ovo je mali dnevnik mojih opažanja o jednom žanru vezanom baš uz ovaj osjećaj. Horror filmovi, knjige, stripovi i svi ostali segmenti horror kulture ... sve to pronaći ćete ovdje.

Linkovi

Blogosfera

Free Site Counter
Free Site Counter

ARHIVA