Potrebno je veliko spisateljsko umijeće, malo sreće i mnogo poslovne mudrosti za pisanje književnog hita. Nije na odmet ni vrhunska marketinška služba i roman će se u samo nekoliko mjeseci od objavljivanja prodati u više od dva milijuna primjeraka, te dospjeti u same vrhove svjetskih beletrističkih top lista. Sve to uspjela je izvesti Elizabeth Kostova, odnosno njen roman – prvijenac «Povjesničarka». Otkako se ova obimom opsežna knjiga pojavila na hrvatskom tržištu, u «Algoritmovom» prijevodu, u knjižarama je s trona skinula Brownov «Da Vincijev kod». Na 656 stranica svog djela Kostova je ispreplela tri radnje, u kojima je središnji lik onaj grofa Drakule, najpoznatijeg, ali i u književnosti i filmu najeksploatiranijeg vampira svih vremena.
Osnovna fabula započinje sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad šesnaestogodišnja djevojka u očevoj knjižnici pronađe spise o kobnom povijesnom istraživanju, koji započinju riječima „Moj dragi i nesretni nasljedniče“. U drugoj radnji smještenoj u pedesete godine, djevojčin otac, povjesničar, sa zagonetnom mladom ženom Helen traga za nestalim profesorom Rossijem, dok je glavni junak treće priče sam profesor Rossi, koji dvadesetak godina prije svog studenta dolazi do spoznaje da je Vlad Tepeš, odnosno Drakula – živ. Isti taj Drakula, okosnica sve tri radnje, stavljen je ovdje u zanimljivu ulogu. Poput samih glavnih likova i on je povjesničar.
Kostova putujući vremenom i prostorom tijekom cijelog romana vješto vodi radnju prema raspletu. Junaci prolaze zemlje i kontinente, upoznaju se s poviješću, dok istovremeno (namjerno ili ne) postaju dio te iste povijesti. Dio radnje smješten je i na području Hrvatske i okolnih zemalja, što domaćem čitatelju svakako može biti zanimljivo. No, ono što je privuklo ostatak svijeta na čitanje «Povjesničarke» je zanimljiv zaplet, ziheraški lik vampirskog grofa i nesretna ljubavna priča utkana u povijesni horor-roman epskih razmjera. Spisateljsku spretnost i poznavanje književne tradicije autorica pokazuje koristeći se često dnevničkim zapisima i pismima, što je uvelike korišteno i u «Drakuli» Brama Stokera, djela na koji se «Povjesničarka» dobrim dijelom oslanja. Roman na jednoj razini funkcionira kao historijski esej, dok su s druge strane neodvojivi mitološki motivi, a upravo ta neodvojivost česta je pojava i u samoj povijesti kao znanosti. Najbolje se to odražava u odnosu samog okrutnog vladara Vlaške, koji je jednako mučio i turske zarobljenike i svoje podanike, i s druge strane njegovog mitskog ekvivalenta, vampira grofa Drakule.
„Povjesničarka“ je ipak miljama daleko od savršenog romana. Na površinu očekivano isplivavaju mane proznog prvijenca. U ovom slučaju riječ je prvenstveno o likovima. Izgrađeni su suviše plošno i teško se oteti dojmu da se autorica previše koncentrirala na povijesne činjenice, a nedovoljno na razradu karaktera. Sile dobra suprotstavljene su silama zla, pa je čak i pokoji loš postupak kod pojedinih likova rezultat nesretnog spleta okolnosti. Pomalo su naivne i situacije vezane uz (potpuno zanemarene) sporedne likove. Tako su, recimo, redovnici i starosjedioci u zemljama jugoistočne Europe jednako praznovjerni i uplašeni kao u srednjem vijeku, dok su nasuprot njima postavljeni neustrašivi zapadnjaci. Zapanjuje činjenica da glavni likovi, poput kakvih super-junaka ne pokazuju nikakav strah pred vampirima, ali ni najmanje iznenađenje što ova mitska bića stvarno postoje. Motivacija i međusobni odnosi glavnih junaka su također nedovoljno uvjerljivi. Neuvjerljivosti uvelike doprinose dijalozi – segment kojim Kostova nažalost još nije sasvim ovladala. To ipak, s druge strane, pretjerano ne umanjuje čitljivost. Nasuprot sitnim grijesima nalazi se zahtjevan, ali istovremeno i zanimljiv roman, koji drži čitaoca angažiranog do samog kraja. Ukratko, da je više ovakvih djela, i manje zahtjevni čitatelji bi se češće otrgnuli trivijalnoj književnosti.
Na kraju, tu je još jedna sitnica – komercijalni karakter romana. Na momente „Povjesničarka“ djeluje kao da je pisana kao višestruko prošireni sinopsis za holivudski film ili TV seriju u produkciji kakve komercijalne kuće. Ekspresna prodaja prava za ekranizaciju „Povjesničarke“ idu u prilog toj teoriji. Milijuni prodanih primjeraka također bi mogli odbiti dio čitatelja, onaj nimalo sklon hit-književnosti. Takvi su ipak u manjini. No, ni komercijalizacija književnosti nije najgore što se ovoj umjetnosti može dogoditi. Daleko gore ipak bi bilo da napisano nitko ne pročita. A u vrijeme instant književnih djela, roman koji nastaje punih deset godina, uz niz iscrpnih istraživanja, u najmanju ruku zavrjeđuje pažnju javnosti.
Post je objavljen 16.02.2006. u 19:00 sati.