Baš sam se sinoć podsjetio ovog Tsukamotovog ostvarenja, nastavka originalnog filma o kojem ste ranije mogli čitati na ovom blogu. I dok sam za original imao samo riječi hvale, dvojka previše reciklira izvornu ideju da bi se o njoj moglo reći mnogo toga dobrog.
Glavnu mušku ulogu ponovno tumači Tomorowo Toguchi, s tim da ovoga puta njegov lik ima ime Taniguchi Tomoo i radi se o sasvim drugoj osobi nego onoj koju je glumio u provom dijelu. Obiteljski je čovjek, ima ženu i dijete, žive u visokotehnologiziranoj japanskoj gradskoj idili, no već u samom startu filma nagovješćuju se nevolje u urbanom raju. Nekakvi maskirani skinheadsi namjerili su se na njegovog sina i pokušavaju ga oteti. Prvi put neuspješno, a drugi put s više sreće – dječaka bacaju s vrha zgrade nakon jurnjave po krovovima, a gospodina Tomooa odvedu u svoje skrovište gdje ga muče (riječ je o nekakvom post-apokaliptičnom skladištu koje me podsjetilo na spot Blixe Bargelda i njegovih Einsturzende Neubautenima). Mučen prizorima koje mu puštaju na 3D naočale, Tomoo se pretvara u nekakvu kibernetsku pušku i kreće u osvetnički pohod. Ispostavlja se kroz film da u sebi nosi nekakav gen pretvaranja čovjeka u oružje, a još ga je kao dječaka otac pokušavao naučiti kako da iskoristi svoj neobični gen.
Jasno mi je – Tsukamoto je vjerojatno htio upozoriti na problem oružja i sveprisutnog nasilja, no zar je i ovaj put morao posegnuti za istom metaforom kao i u jedinici? Sve u svemu, film niti nije tako loš, ali svakako više preporučam prvi dio. Kako kaže ekipa iz „Vriska“ – nastavci su uništili horror žanr!
Post je objavljen 20.01.2006. u 20:36 sati.