Na red je došao jedan meni jako drag klasik iz žanra psiholoških horrora, u kojima se sve stravično događa uglavnom u glavi junaka. Roman Polansky je 1968. godine odlučio pretočiti roman Ire Levina «Rosemary's baby» u film i napravio je vraški dobar posao. Ovo su gledali valjda svi, ne samo fanovi horrora, nego i obožavatelji Romana Polanskog, Mie Farrow, ili tek svestrani filmofili. No, svejedno, tu je radnja.
Rosemary (Mia Farrow) i Guy Woodhouse (John Cassavetes) mladi su bračni par koji je upravo uselio u stan iz svojih snova u nekoj njujorškoj četvrti. Guy je glumac u usponu, a Rosemary kućanica kojoj je trenutno najveća opsesija – dobiti dijete. U susjedstvu živi stariji par – Castevetove tumače Ruth Gordon (Minnie) i Sidney Blackmer Roman). Pomalo su naporni s dobrodošlicom novim stanarima, no Guy se jako zbliži s njima. Sve izgleda idilično, a nakon jedne bizarne noćne more Rosemary doznaje da je trudna. Malo je brine što je suprug nije jednostavno probudio, no potiskuje to zbog sreće izazvane trudnoćom. I Guyu odjednom krene – glumac koji ga je pretekao na jednoj audiciji naprasno oslijepi i – bingo! – karijera je u usponu. Na prijedlog susjeda Rosemary mijenja ginekologa, a Minnie joj poklanja medaljon čudnog mirisa i priprema joj vitaminske napitke. Rosemary (najmršavije izdanje anoreksične Mie Farrow) proživljava užasne bolove, sumnja da nešto ne štima, no svi je (uključujući Guya) uvjeravaju da je sve dobro.
Vraga! Doslovno, vraga. «Rosemaryna beba» film je koji progovara o sotonizmu, a Polansky nam uvjerljivim režijskim postupcima naizmjence dokazima potkrepljuje Rosemaryne teorije i baca ih u otpad zdravom logikom. Zanimljivo je i neizvjesno do samog kraja, kad se doznaje da je Rosemary ipak u pravu, te da je dijete koje nosi, ni više ni manje, nego Sotonino. Brrrrrrrrr! Još jedna zanimljivost: Levin, prema čijem je romanu Polansky snimio ovo remek-djelo autor je i knjige koja je poslužila kao inspiracija za snimanje «Slivera».
Post je objavljen 16.01.2006. u 12:55 sati.