Otkako je posljednjeg desetljeća 19. stoljeća Bram Stoker uveo lik vampira Drakule u književni svijet, transilvanijski grof je privukao brojne čitatelje. Nisu ostali imuni niti filmaši. Već je početkom 20. stoljeća snimljen prvi film čiji je središnji lik bio najpoznatiji svjetski krvopija, no svakako najpoznatije ostvarenje horror žanra iz ranih dana sedme umjetnosti datira iz 1922. godine. Murnauov «Nosferatu» prestravio je tih godina cjelokupnu filmsku publiku (koju doduše i nije bilo tako teško uplašiti, ruku na srce; bojali su se i običnog vlaka).
Zanimljivo je da Murnau prilično vjerno prati radnju literarnog predloška, što često nije bio slučaj s kasnijim filmovima o Drakuli. Likovi nose druga imena, no to je uglavnom to. Mladi prodavatelj nekretnina Hutter (Gustav von Wangenheim) želi osigurati budućnost za sebe i svoju dragu Ellen (Greta Schroeder), pa se zaputi u demonsku Transilvaniju, prodati kuću grofu Orlaku (tj. Drakuli, utjelovljenom u nezaboravnom Maxu Schrecku). Dočekuju ga seljani, koji se prestraše kad čuju da putuje u Orlakov dvorac. Hutter u međuvremenu čita knjigu o vampirima i sprda se s praznovjerjem tamošnjeg puka. Međutim, kad konačno stigne u dvorac, shvati koliko se prevario. Orlak je čudan (i iznimno ružan) tip sklon krvi, boji se križeva i sunčeve svjetlosti, a Hutter jedva uspije pobjeći iz njegovog dvorca. Grof je već stigao u svoju novu nekretninu i počinje vrebati Ellen (tipičnu ljepoticu za dvadesete godine prošlog stoljeća – blijeda put, tamna kosa, velike oči). Upravo će njena ljepota biti presudna u Orlakovoj propasti, koji će izgorjeti kad ga obasjaju prve jutarnje zrake sunčevog svjetla.
Riječ je o jednom klasiku iz razdoblja nijemog filma. Možda će djelovati pomalo smiješno današnjem gledatelju horrora, naviknutom na masakre motornim pilama i hektolitre krvi. No, tada se radilo o prilično strašnom filmu. Nekima se neće svidjeti, ali klasik je klasik i svakako ga treba vidjeti.
Post je objavljen 11.01.2006. u 15:28 sati.