Mlada djevojka Suzy Bannion silazi iz zrakoplova koji sa zakašnjenjem zbog lošeg vremena dolazi na konačno odredište. Aerodromom vuče za sobom svoj kofer, a u pozadini čujemo creepy glazbu. U nizu kadrova koje vidimo dominira zelena boja. Iščekujemo s nestrpljenjem – što će se dogoditi, pita se gledatelj. I Suzy prilazi izlaznim vratima zračne luke koja se automatski otvaraju, nakon čega se publika strese. Iako se nije dogodilo ništa. Dobro, ne baš ništa. Suzy odjednom zapuhne jak vjetar, no ona nakon toga nesmetano dozove taksi i zamoli vozača da je odveze u školu baleta. Dakle, uplašio nas je samo kratki vjetrić nakon prvih par minuta filma. Takvo što može samo jedna osoba.
A ta osoba zove se Dario Argento, talijanski redatelj cijelog niza kultnih horrora, koji s jedne strane ima mnogo osporavatelja, a s druge – hordu deliričnih obožavatelja. A radi se o filmu „Suspiria“, možda i najboljem djelu ovog majstora (neki će izdvojiti izvrsnu „Phenomenu“, no meni je ova prva ipak draža). Film se reklamirao ovim sloganom: „Jedino strašnije od posljednjih 12 minuta ovog filma su prve 92“. Moram reći da to nije daleko od istine. Argentovi filmovi baš i nemaju vrhunsku glumačku postavu, a i sami scenariji su prepuni rupa, no to ne umanjuje genijalnost njegovih ostvarenja. Umjesto toga, Argento nudi napetost i scene koje uistinu iznenađuju, a sve to začinjeno glazbom „Goblina“ koja sama za sebe može natjerati čovjeka na vrištanje. Mnogi filmski analitičari (ali ne samo oni) primijetili su još jednu zanimljivost Dariovih horrora – vještu uporabu boja. Drugi filmovi žanra trude se postići što mračniji efekt, no u Argentovim malim remek-djelima sve pršti od zelene, crvene, žute, plave, … Krv je neuvjerljivo crvena, ali dovoljno strašna. Boje su toliko intenzivne da vas naprosto plaše!
Vratimo se još malo radnji. Znači, Suzy (nisam spomenuo da je glumi Jessica Harper) je sjela u taksi i pokušava razgovarati s ne baš pričljivim vozačem. Kiša pljušti i ona jedva dotrči do ulaznih vrata baletne škole koja su zaključana. Međutim, iz zgrade izjuri uznemirena djevojka, koja nešto vikne osobi u hodniku (što se ne čuje zbog grmljavine). Ostavimo Suzy i pratimo sad ovu djevojku. Dolazi k prijateljici i kaže joj da ne želi ostati ni dana u toj školi. Polako se smiruje i gleda kroz prozor u mrak, kad odjednom. BU! Iz mraka izranjaju žute oči i nešto napada djevojku, koja nakon borbe ostane visjeti sa stropa, obješena na žicu lustera, a iz nje kaplje jarko-crvena tekućina života. Suzy se polako udomaćuje, a cimerica joj priča o neobičnim nestancima djevojaka iz baletne akademije. Policija istražuje ubojstvo, a voditeljice škole se ponašaju u najmanju ruku – čudno. U idućem odlomku slijedi spoiler, pa oni koji ne žele pokvariti užitak u filmu (a nisu ga još vidjeli), preskočite na zadnji pasus.
SPOILER: Ispostavlja se da je školu utemeljila izvjesna Helena Marcos, vještica. Ono što Suzy otkriva jest da je Helena još živa i ubija djevojke koje doznaju istinu. Neustrašiva miss Bannion uspije pobijediti vješticu i odustati od baletne karijere.
Ima jedna upečatljiva scena sa slijepcem ispred muzeja, a oni koji su film vidjeli odmah će znati o čemu govorim. Nevidljiva sila toliko izludi slijepčevog psa da ovaj prikolje svog gazdu svojim očnjacima. Dario – majstore – kad ćeš snimiti još jedan takav film? Za kraj jedna trivia ukradena s IMDB – „Suspiria“ je prvi dio nikad završene trilogije „Three Mothers“. Drugi je snimljen 1980. („Inferno“), a treći nikad. Ili barem nije zasad.
Post je objavljen 17.01.2006. u 17:19 sati.