MALI SUNCOKRET
29.09.2013., nedjelja
Tragom pročitanog, o nepročitanom
PRIZNANJE ZA „KNJIGU O UNI“
Faruk Šehić dobio je nagradu EU Faruk Šehić jedan je od 12 ovogodišnjih dobitnika Nagrade Europske unije za književnost za „Knjigu o Uni“. Nagradu dodjeljuje Europska komisija, Europski međunarodni savez knjižara, Europsko vijeće književnika i Europska udruga nakladnika, a obuhvaća pisce iz 37 zemalja. Dobitnike svake godine predlažu nacionalni žiriji u trećini zemalja, tako da su u razdoblju od tri godine zastupljene sve zemlje. Šehićev roman dobio je i nagradu Meša Selimović. (JL, 28. rujna 2013., A.P.) Još nisam pročitala Njegov roman. Bojim se. Strah me od izostanka katarze. U meni možda još živi jedno dvorište u kojem se bliska djeca loptaju. I zamagljeni prozor kroz koji ih gledam po zatvaranju. Ima tamo možda i jedna rijeka. Napričala sam se o tom. Rekla sam nešto i o jednom djetetu, ne sluteći da će ono napisati roman o Njoj. Nije to slutila ni moja učiteljica. Možda je ona to jednostavno znala. (Objavljeno u 21. 08. 2013. Milentije Kindlovski) |
28.09.2013., subota
„GLUMICE I TO“Četiri mlade glumice stvorile su prošle godine izvrsnu kazališnu predstavu. One su: Dunja Fajdić, Ivana Horvat, Petra Kurteli i Amanda Prenkaj. Ne znam da li će ih Pedro Almodovar ikad otkriti, ali znam da su svojim umijećem otkrile kako se pravi hit predstava i kako se osvajaju nagrade i bez „pucnjave“. Za predstavu „Glumice i to“ Dunje Fajdić u izvedbi Kazališta KNAP Kulturnog centra Peščenica iz Zagreba u suradnji s umjetničkom organizacijom Kravice iz Zagreba, 2012. osvojile su Nagradu hrvatskog glumišta za ekstremna kazališna postignuća (novo uvedena kategorija), a 2013. su „Glumice i to“ proglašene najboljom predstavom na Šestim Gumbekovim danima. A noćima, od gledanja do gledanja, osvajaju srca publike. I kako kažu kvartovski kuloari, mnogim „susjedima“ s Peščenice i po nekoliko puta, iznova.  (Objavljeno u 26. 11. 2012. ADIP KRAVICE) |
27.09.2013., petak
„Putnici“Krenuli su 1995. na put iz Budimpešte preko Beča „Before Sunrise“, zaustavili se u Parizu 2004. „Before Sunset", kratko boravili u Čikagu i pomalo umorni 2013. stigli „Before Midnight“ na Peloponez. Putnici su bili Ethan Hawke i Julie Delpy, u filmskoj trilogiji Richarda Linklatera. Uz ovu muziku su se pokušali odmoriti… (Preneseno 31. 10. 2009. Oneiro40) Bilo bi lijepo sresti ih ponovo, jednom, negdje. (Objavljeno u 11. 06. 2013. elismartins1) DVA DODATKA (09.10.2013.): I. Autor: Portal Jutarnji.hr Objavljeno: 07.10.2013. Slavni redatelj Quentin Tarantino na svojoj službenoj stranici objavio je listu najboljih mu filmova u 2013. godini. Poredao ih je po abecedi, a zasad je izdvojio sam njih deset. 2. Before Midnight (Richard Linklater) II. JL: 08.10.2013. „PRIJE PONOĆI“ PIŠE NENAD POLIMAC Ethan Hawke i Julie Delpy akteri su najbolje ljubavne triologije u povijesti Prvi film ‘Prije svitanja’ nastao je 1995., a sljedeća dva nastavka u razmacima od devet godina. Svaki dio bavi se različitim fazama jedne veze na vrlo realističan način |
26.09.2013., četvrtak
Glumac, film, potresIma glumaca koje volim sresti, ali se prije sjetim imena filma i uloge, nego njihovog. Znam da to nije fer. A ima i onih čije ime lako upamtim a zaboravim filmove u kojima sam ih gledala, što također nije fino. Naravno, pri tom ne mislim na velike filmove i glumačke zvijezde, nego one manje poznate i popularne glumce, koji pečat filmu daju iz pozadine, a imaju ono nešto, duboko dojmljivo i trajno upamćeno. Jedan od, na taj način velikih, je Art Malik. Engleski glumac rođen u Pakistanu, kojeg sam upoznala kroz film i televiziju, i u čiji sam se osmijeh i glumu na prvi pogled davno „zaljubila“ i obožavala način na koji govori engleski jezik. Sjećam se jedne njegove uloge u podužoj tv seriji, možda iz 80-tih, na temu mješovitih brakova, razvoda i problematike „odvođenja“ djece iz zapadnih zemalja u kojima su rođena u istočne, rodne zemlje njihovih očeva, u kojoj sam baš uživala. Filmova se slabo sjećam, a mnoge nisam ni imala priliku u kinu pogledati. Na to me ovih dana podsjetila Wikipedija, na likove YT, a film čija se premijera kod nas upravo dogodila, uz tragediju u Pakistanu, povod su ovom postu . Naime, Art Malik glumi u filmu o princezi Dijani, "Diana". Ta informacija me vratila glumcu kojeg doista dugo nisam vidjela i tom novom susretu s njim na filmskom platnu, makar i kratkom, jako se radujem. Uz tu radost, dijelim tugu sa unesrećenim ljudima potresom u Pakistanu i sve većem broju njegovih žrtava. (Objavljeno u 20. 07. 2013. Alex Sergio) (Objavljeno u 9. 03. 2012. maraguaify) |
24.09.2013., utorak
Jesenje podneNe znam što mi je baš to, ovog, drugog po redu jesenjeg jutra, utorka godine 2013., palo na pamet! Kad mi je već palo to, onda je palo i ovo, Popino: Padni mi samo na pamet Misli moje obraz da ti izgrebu Iziđi samo preda me Ćutanje moje da ti vilice razbije. Seti me samo na sebe Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raspada. Dotle je među nama došlo!!! Vasko Popa Ali nije to bilo prvo. Prvo je bilo, da sam zaboravila, ali ne onu Disovu: Zaboravio sam jutros... (Možda spava) Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja, Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć. U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san, I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije, Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il' te oči da su moja duša van mene, Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih; Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još znam. Ja sad slutim za te oči, da su baš one, Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu, da me vide, šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad. Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća, Što me gleda, što mi kaže, da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima izvan svakog zla, Izvan stvari, iluzija, izvan Života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla. Vladislav Petković Dis Dakle, nisam tu pjesmu zaboravila, nego jednu koje se desetljećima nisam ni sjetila. I jutros mi padne na pamet… pa pomislim, ima ona jedna u kojoj netko nekog pita: Kako si? I znam da ne mislim na onaj Selimovićev zapis uklesan na istesanom kamenu šumske česme Ostrva upućen putniku namjerniku, nego… Tko pjesmom pita: Kako si? I guglaj, i guglaj… ni doručkovala nisam, a podne stiže. Ljudi, Arsen pita: Kako si! (Preneseno 30. 10. 2010. Marko Dimovski) P.S. Jupiii!, sjetila sam se i odgovora na sigurnosno pitanje: Dan prije srijede je… je… : Utoraak! Sad mogu nešto i pojesti.   DODATAK Za čitatelje koji nisu blogeri: po novom, post ne možete objaviti ako točno ne odgovorite na sigurnosno pitanje. Ima ono već legendarno: 60% od 100 nije 60, pa mi to (s)liči na onu pojavu kada u jednom našem dnevnom listu klikate da preporučite pročitano, pa nekom obračunaju 1preporuku, a drugom pak, odmah 10, i taj kroz sat vremena od objave članka postane najčitaniji. Dakle, "krhko je znanje" i, brojači su nepouzdani. Ili ono, još gore: u istom, reklamiraju novi naslov stare kolumne, i u nizu petaka griješe u njenom imenu. To se nedavno ispravilo, još samo da prestanu s tom reklamom. Volim kada listam novine, a one mirišu, šuškaju i vode me ka… iznenađenju. Zato ih i kupujem. Eto, usput, neočekivano, svašta nadrobih ovog trećeg jesenjeg, sunčanog podneva.  |
21.09.2013., subota
1150. GODIŠNJICAPOČETKA MISIJE SOLUNSKE BRAĆE ĆIRILA I METODIJA U školi smo nekad učili da je bizantski car Mihajlo III. na molbu i poziv moravskog kneza Rastislava poslao 863. godine solunsku braću Ćirila i Metodija da šire kršćansku vjeru i stvore zajedničko pismo Slavenima. Onda smo učili o prvom pisanom dokazu te teorije, o Traktatu Crnorisca Hrabra, čiji dio teksta iz čitanke sam dugo znala napamet, a koji govori kako „Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego 'črtami i rezami' crtahu i gatahu budući pogani...“ A onda se kroz povijest pismo širilo, razvijalo i mijenjalo oblik i ime. Tu se negdje stvorila i ćirilica, čije ime mene podsjeća na Ćirila. Danas Slaveni pišu ćirilicom i latinicom, ali gotovo svi slave, od petog do devetog mjeseca u godini, Dan slavenske pismenosti. Tako, Bugari to čine u maju, a Česi u julu, a ove godine, 2013., svi Slaveni svečano obilježavaju 1150. godišnjicu početka misije solunske braće, svetih Ćirila i Matodija. * Pridružit ću se tom slavlju ovim skromnim prilogom, malom pričom o „pismenima“ kojima se služila moja najuža obitelj. Otac je uvijek pisao latinicom. Sestra i ja također, s tim što smo se sve troje po potrebi aktivno služili ćirilicom, pogotovo ja koja sam deset godina učila ruski jezik. No, moja majka je većinu svog života pisala ćirilicom. Ustvari, na izbor njenog pisma više je utjecala povijest i principi drugih, nego ona sama. Njeno prvo pismo je bila ćirilica, pa ju je onda pod četverogodišnjim ratnim pritiskom zamijenila latinicom. Nakon tog „mandata“ prestaje i njeno školovanje, upoznaje i udaje se za „latiničnog“ muža i nastavlja se koristiti istim pismom. Stjecajem nesretnih okolnosti nakon četiri godine se razboli i odlazi na devetomjesečno liječenje u Beograd kod svoje dvije rođene tetke. (Ima ona priča o njima i Ruskom caru negdje u arhivi, op. bl.) Tetke nemaju ništa protiv njenog „pisma“ jer su ga i same znale i služile se istim za predratnog života u Zagrebu. No, muž mlađe tetke, za čijim radnim stolom majka piše mome tati pisma njegovim nalivperima, vremenom počinje negodovati na latinicu. Da mu se ne bi zamjerila, cijeneći njegovo gostoprimstvo i trud oko liječenja, majka pribjegava lukavstvu, pa pisma i dalje piše latinicom, a samo ih adresira ćirilicom. Vjerojatno je brzina kojom je ona prihvatila tečinu sugestiju o promjeni svog pisma izazvala njegovu sumnju, te on na nimalo fin način otkriva njenu sitnu podvalu. I tako se moja majka, pomalo postiđena i pod tuđim krovom, vraća ćirilici i trajno ju usvaja. Ali, kada bi pisala meni pisma, pa čak i razglednice, adresu bi uvijek ispisala latinicom. Govorila bi tad: „Radim to da te poštar lakše pronađe.“ * (Published on Mar 29, 2013, visitcyprus) From the 6th till 23th of March Cyprus has become a part of the shooting of the new International film project called Cyril and Methodius. This 105' long Czech movie (release in Nov 2013) and a 4x52' long TV documentary drama (release in June 2013) is coproduced by Slovakia, Russia and Slovenia. The film narrows a story about Byzantine Greek brothers who influenced the cultural development of all Slavs (they are credited with devising the Glagolitic alphabet, new law system, development of the liturgy, translation of the Old Testament) and received the title "Apostles to the Slavs". They are venerated in the Orthodox Church as saints with the title of "equal-to-apostles". Pope Leo XIII introduced their feast into the calendar of the Roman Catholic Church and Pope John Paul II declared them co-patron saints of Europe. Project Cyril and Methodius was supported by Media Development EU fund and it is a part of the big European celebration (also celebrated by UNESCO) of the 1150th anniversary of their mission to Great Moravia. The reason why the filmmakers have chosen Cyprus over other countries were the spectacular landscape, beautiful sea, short distances between various environments and very well preserved sights especially from the early Christian period. The goal of the crew lead by the famous director Petr Nikolaev and the producer Viktor Kristof was to depict some crucial scenes of the early carrier of Cyril and Methodius. The pictures shot in Cyprus unfolds with the brothers' most dramatic episodes of their fates in Constantinople and the first missionary journeys to Arabia and Kazaks where they, amongst other things, exhume the remains of the martyr and third Pope, Clement the First, from the sea and also their journey to Olympia. Here is a short review of some of the locations used for the shooting: Agia Napa Monastery, Petra tou Romiou, Cape Greko, Venetian bridge and waterfalls in Troodos, Helenistic Tombs of Macronissos, Camel Park in Mazotos. The realization of the filmmaking has been supported by Cyprus Tourism Organization and special thanks go to the St. Neophytos Monastery in Paphos. |
17.09.2013., utorak
KAKO OBILJEŽITI U KIŠNOM ZAGREBU40 GODINA OD SMRTI PABLA NERUDE (Parral, 12. srpnja 1904. - Santiago de Chile, 23. rujna 1973.) ... „ poco a poco“... 67. Velika kiša juga pada na Isla Negru kao jedina kaplja prozračna i teška, prima je more i otvara svoje studeno lišce i zemlja razumije vlažnu sudbinu pehara. Dušo moja, daj mi u svojim poljupcima gorku vodu ovih mjeseci, med područja, miris okupan tisućama usana neba, sveto strpljenje ovog mora u zimi. Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju, pripovijeda voda dugi šum prozorima, i nebo dolje raste dodirujući korijenje. Tako dan plete i raspliće svoju nebesku mrežu s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima, ženom, muškarcem i zimom na zemlji. LA CASA DE PABLO NERUDA E ISLA NEGRA (Uploaded on Apr 13, 2008, Manantial Lourdes) 70. Možda sam ranjen, a da ne krvarim jednom od zraka tvoga života i posred šume zaustavlja me voda: kiša koja je pala sa svojim nebom. Zatim dodirujem prokislo srce: tamo znam da tvoje oči prodiru u prostrano područje mog bola i šapat sjene sam se podiže: Tko je? Tko je? Ali bijaše bez imena list ili tamna voda što drhti posred šume, gluha, i na putu, i tako, ljubavi, doznah da sam bio ranjen i nitko nije govorio, jedino sjena, noć koja je lutala, jedino poljubac kiše. SI TÚ ME OLVIDAS (Published on Apr 25, 2012, Luigi Maria Corsanico) (Published on Mar 29, 2012, KneleCG) Igraš se svakog dana Igraš se svakoga dana svjetlošću svemira. Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi. Više si no ova bijela glavica koju stežem svakoga dana poput grozda. Ne sličiš nikome otkako ja te volim. Dopusti da te položim među žute vijence. Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim zvijezdama? Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi postojala. Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni. Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama. Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi. Kiša halju odbacuje. Prolijeću ptice. Vjetar. Vjetar. Ja se mogu boriti protiv ljudske sile. Oluja tamo lišće kovitla i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo. Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš. Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti. Kao da te strah, sklupčaj se uz mene. Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala. Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš, i čak ti grudi njima odišu. Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire, ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta. Nije ti bilo lako priviknuti se na mene, na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi izbjegavaju. Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se ljubili u oči i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u razigrane lepeze. Moje su te riječi zasipale, milovale. Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa. Za mene ti si vladarka svemira. Cvijeće ću radosno, naš copihue*, s planine donijeti, lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca. Želio bih učiniti s tobom ono što proljeće s trešnjama čini. Ne budi daleko od mene Ne budi daleko od mene ni jedan dan, jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug i čekat ću te na nekoj stanici kad negdje daleko usnu valovi. Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada, u tom času, spoje se kapi nesanice i možda će sav dim što traži svoju kuću doći da ubije i moje izgubljeno srce. Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku, jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti: ljubljena ne idi od mene ni za trenutak, jer u tom otići ćeš tako daleko da ću obići zemlju ispitujući hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem. * Čileanski zvončić (Lapageria rosea) je nacionalni cvijet Čilea i mnogi ga smatraju jednom od najljepših cvatnji loze u svijetu. |
15.09.2013., nedjelja
Mala (laku) noćna...Loreena McKennitt, Never- Ending Road (Published on Jul 4, 2012, Özgür Bacaks1z) |
11.09.2013., srijeda
OBILJEŽIMO:20 GODINA OD SMRTI: ANTUN ŠOLJAN (1932. – 1993.) Zbrka u kartoteci uspomena Pred Kavkazom, na suncu, gospodin Kombol pijucka svoju prijepodnevnu rakiju, zatim zagladi rukom sijedu očinsku kosu i odlazi na grmećem Kawasakiju. (A.Š.) 130 GODINA OD ROĐENJA: MIHOVIL KOMBOL (1883. – 1955.) 120 GODINA OD ROĐENJA: AUGUST CESAREC (1893. – 1941.) Jabučan cvijet Čitavu noć je, vani kraj trga, cvao bijel jabučan cvijet. Čitavu noć je i u čaški njegovoj, ko u bijelom kaležu, okrugla poput hostije, ležala i sjala zlatna ploča uštapa. Čitavu noć su njegovi ljubičasti prašnici čekali lepira svoga, da ih oplodi u igri nevinoj, i sam ko nevin lepir, u tišini noćnoj spavajuć, ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene. I čitavu noć, na sto koraka daleko, moje je tijelo bilo plijenom spilje đavolje i od demona trozubim bičem šibano. O čitavu noć, dok vani je cvao bijel jabučan cvijet, ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene. To nisam bio ja; ne, ne, u duši je mojoj također cvao bijel jabučan cvijet i strujala tiha čežnja za srećom čišćom, uznesenijom. To nisam bio ja, neko drugi; – no drugi taj, nije li i opet ležo u spilji đavoljoj, bičevan trozubim bičem strasti, pod gusarskim teretom žene. O, kako sam amo pao, u spilju ovu đavolju, u kojoj je prije mene crna gostoprimka moja sedamnaest gosti u svatove plaćeničke primila? Čitavu, čitavu noć, demoni su trozubim bičem tijelo moje šibali, i triput pavši, strasti su moje ko pijetli zlovijesni, tri puta ponosu mome objavili do očajanja tešku izdaju! Konačno, konačno sam izašo, a vani bilo je jutro. Raskošno proljetno jutro, sa cestama od mlijeka, šumama od patine, nebom od svile, s mjesecom ko načehnuta već malo čahura svilčeva, sa suncem, tek izašlim nad brdom ko velik rumen cvijet. Sve je bilo još netaknuto, čisto, a u toj čistoći, odkud se pojavih ja? Slomljen, ojađen, u sebestidu, sebi samome tek sjena, ja potuljen se vukoh uz ograde ko zlotvor. A tad, odjednom, stadoh: preda mnom se ko bokor bijel, ogroman, zaoblilo u cvatu stablo jabuke. I šta mi je bilo, zašto? – o da! – i ko u znak otkupljenja ja uzeh jedan cvijet, bijel cvijet jabučan. No ni tren još nije prošo, a tri su mi latice pale, iz ruke, još teškim kalom prljave. Tri su latice pale – i malo mi ne udariše suze: o, kad bi bar i tri pada moja u spilji đavoljoj, tri pada bila bijelih latica cvijeta jabučnog! (A.C.) “Čovjeka koji me razumije nikada ne mogu izgubiti.” (A.C.) 80 GODINA OD ROĐENJA: DUŠKO TRIFUNOVIĆ (1933. – 2006.) Ima nešto Ima nešto u tom što me nećeš ostavljaš mi vremena za druge vidim kako veselo obljećeš kao leptir oko moje tuge. Ima nešto u tom što me nećeš nešto čemu ni sam ne znaš ime sve što kažeš na šalu okrećeš a sve znači – ne zaboravi me. Ima nešto u tom što me nećeš od te laži načisto umrjeću… Ima nešto u tom što me nećeš i u tome što ja tebe neću… (D.T.) (Preneseno 18. 12. 2008. loveatsongs77) Hiljade čuda U svetu ovom sa hiljadu čuda svaki čovek živi svoje drame I moja pesma neka pođe tuda u svemu tome ima nešto za me. I baš me briga i sve me se tiče jer pesma koja dolazi iz tame i reči njene na molitvu liče u zvuku njenom ima nešto za me. U ruci koja maše ili preti u noći kad su zvezde tužno same u suncu koje nikad neće umreti u svemu tome ima nešto za me. (D.T.) |
09.09.2013., ponedjeljak
IME ŠLJIVEPrvu takvu šljivu sam okusila prije pet godina. U selu je ima samo jedan čovjek i ne zna joj ime. Sadnicu je dobio nekad davno od prijatelja uz ostale vrste: požegače, bistrice, ringlovke, valjevke, čačanke, bjelice, savke, ranke, stanleyke , debeljare. Stablom se nije razlikovala od tih poznatih sorti, ali se plodom pokazala potpuno drugačija. Prvo, ne – plavom bojom, a onda oblikom i okusom. U međuvremenu je prijatelj umro, i njeno ime, ako ga je i znao, otišlo je s njim. Svi mi, koji manje ili više godina uživamo u njenom okusu sličnom nektarini, laganom mirisu i crvenkastoroza boji, uzaludno smo tragali za njenim imenom i podrijetlom. Upornost moje deblje polovice je zarazna, pa sam se i ja uključila u potragu kojoj ni Internet nije pomogao. Nakon neuspješnih kalemljenja, u velike rasadnike smo nosili sliku, u telefonskim razgovorima opisivali izgled i okus, a za ovu godinu smo u zamrzivač ostavili plod-uzorak kojim bi olakšali jesenje traganje. Pošto poto smo htjeli obogatiti svoj voćnjak i dvorište s nekoliko stabala. I jutros, u telefonskom razgovoru na jednu ozbiljnu temu, sasvim slučajno, na ono pitanje kako si još? i čime se još baviš? i moj odgovor, kupim šljive… zateče me reakcija. Sugovornica smijući se reče: -Kalifornijsko čudo! I onda se razgovor nastavi mojim pitanjem, pa njenim objašnjenjem, pa mojim … čekaj… , i riječ na riječ, čudom, dođem do imena famozne šljive. Šljiva se doista zove kalifornijsko čudo. I svi joj se čude, a čudesna jeste, i ime joj u potpunosti odgovara. Kad god posadimo novo drvo, uz sve ostale nezaobilazne misli, pomislim, netko će u njemu ipak uživati. A sad mislim, kako je šljiva nepravedno zanemarena u odnosu na drugo voće i drveće, od strane našeg čovjeka umjetničkom stvaralaštvu sklonog. Nismo ju dovoljno opričali ni opjevali, a toliko smo pjesama otpjevali i priča ispričali uz njen najvažniji krajnji produkt, od stoljeća tko zna kojeg. P.S. Rado bih ovaj post „ošljivila“, ali mi slika nije pri ruci. Budem dodala.  Evo ga i dodatak:   |
06.09.2013., petak
Preporuka za večeras:FILM, umjesto, ili, nakon utakmice Ako volite vlakove, suvremenu povijest, njene junake i Portugal; ako vas uzbuđuju ljubavne priče, „Zlatari riječi“ i pjesnik Pessoa; ako uživate u glumi jedne od neodoljivih Bergmanovih Žena, Lene Olin, i glumca Jeremya Ironsa, onog koji je izabrao za kupnju onaj zamak u Škotskoj pod čijom krošnjom dvorišnog drveta je njegova supruga imala najsretnije lice, i ako ste se možda pitali što je sa sjajnom Charlotte Rampling, pogledajte, umjesto utakmice)))))), film „Noćni vlak za Lisabon“. Rađen je 2012. prema istoimenom hit romanu Pascala Merciera iz 2004., švicarskog pisca stvarnog imena Peter Bieri, koji kaže da je mašta naše posljednje utočište. Istina, film mi je sinoć razbio san čije sam komadiće do zore skupljala, ali je san nakon zore bio miran i dug, a prva misao po buđenju, lijepa… Fernando Pessoa: "Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi stremili svi ljudski napori, ako su uistinu ljudski, a ne tek površno životinjski. Držim da govoriti o nekoj stvari znači sačuvati joj vrlinu i oduzeti joj užas. Polja su zelenija u riječima no što to doista jesu. Cvijeće, ako je opisano rečenicama koje ga određuju u zraku mašte, imat će tako postojane boje kakvima ih životne stanice nikada ne bi mogle održati". (Wilfried Schnabulski, Objavljeno u 18. 01. 2013.) |
01.09.2013., nedjelja
ODE LJETO!Maja je jedva dobila dva dana godišnjeg da ih spoji s vikendom te isprati kolovoz, i ljeto, i dočeka rujan na moru. Priča jučer da im se posrećilo s vremenom, da su se puno kupali i da njih dvoje uživaju uz koktel u ljepoti morske noći. Zasmijem se i kažem njenoj majci da pita: Jel' likvi! Hitno odgovara: Hahaha, likvi i pur, al' nije petsto kuna. (Maja je ta koja je prva s pitanjem majci: jel' danas „pura sa senfon“?, uvela smijeh i nevidljivog gosta u tradiciju njihovih nedjeljnih ručaka. A meni je to bila sigurna preporuka za čitanje Tomićevog romana „Čudo u Poskokovoj Dragi“). Maja je „strankinja“, (istina, ne Čehinja), i ima istančan ukus, i vrlo je senzibilna. Pri spomenu Čeha odlutam i sjetim se kako sam se smijala Formanovom „Gori, moja gospođice“, a onda dođem do sjajnog Ephraima Kishona i njegove tvrdnje, da oni koji se zadnji smiju, ne smiju se najslađe, nego su malo, da 'prostite, tuplji…(citat postoji negdje u blog arhivi, op. bl.) P.S. Ne „upucavam se“ živućim, života mi, nego samo pokušavam rastegnuti ovu knedlu koja me uvijek guši nakon odlaska dragih mi gostiju iz mog doma, koji se ovaj put poklopio i s odlaskom ljeta. Odlasci, klimatološki ili kalendarski, svejedno. Knedla je ista. Mate Mišo Kovač - Ako me ostaviš (mjuzajezakon, Objavljeno u 17. 04. 2013.) Steve Earle - Copperhead Road (Live at Farm Aid 2008) (farmaid, Objavljeno u 16. 10. 2012.) |
Hvala Đorđe! 
