Maja je jedva dobila dva dana godišnjeg da ih spoji s vikendom te isprati kolovoz, i ljeto, i dočeka rujan na moru. Priča jučer da im se posrećilo s vremenom, da su se puno kupali i da njih dvoje uživaju uz koktel u ljepoti morske noći.
Zasmijem se i kažem njenoj majci da pita: Jel' likvi!
Hitno odgovara: Hahaha, likvi i pur, al' nije petsto kuna.
(Maja je ta koja je prva s pitanjem majci: jel' danas „pura sa senfon“?, uvela smijeh i nevidljivog gosta u tradiciju njihovih nedjeljnih ručaka. A meni je to bila sigurna preporuka za čitanje Tomićevog romana „Čudo u Poskokovoj Dragi“).
Maja je „strankinja“, (istina, ne Čehinja), i ima istančan ukus, i vrlo je senzibilna.
Pri spomenu Čeha odlutam i sjetim se kako sam se smijala Formanovom „Gori, moja gospođice“, a onda dođem do sjajnog Ephraima Kishona i njegove tvrdnje, da oni koji se zadnji smiju, ne smiju se najslađe, nego su malo, da 'prostite, tuplji…(citat postoji negdje u blog arhivi, op. bl.)
P.S.
Ne „upucavam se“ živućim, života mi, nego samo pokušavam rastegnuti ovu knedlu koja me uvijek guši nakon odlaska dragih mi gostiju iz mog doma, koji se ovaj put poklopio i s odlaskom ljeta.
Odlasci, klimatološki ili kalendarski, svejedno. Knedla je ista.
Mate Mišo Kovač - Ako me ostaviš
(mjuzajezakon, Objavljeno u 17. 04. 2013.)
Steve Earle - Copperhead Road (Live at Farm Aid 2008)
(farmaid, Objavljeno u 16. 10. 2012.)
Post je objavljen 01.09.2013. u 21:33 sati.