20 GODINA OD SMRTI:
ANTUN ŠOLJAN (1932. – 1993.)
Zbrka u kartoteci uspomena
Pred Kavkazom, na suncu, gospodin Kombol
pijucka svoju prijepodnevnu rakiju,
zatim zagladi rukom sijedu očinsku kosu
i odlazi na grmećem Kawasakiju. (A.Š.)
130 GODINA OD ROĐENJA:
MIHOVIL KOMBOL (1883. – 1955.)
120 GODINA OD ROĐENJA:
AUGUST CESAREC (1893. – 1941.)
Jabučan cvijet
Čitavu noć je, vani kraj trga, cvao bijel jabučan cvijet.
Čitavu noć je i u čaški njegovoj, ko u bijelom kaležu,
okrugla poput hostije, ležala i sjala zlatna ploča uštapa.
Čitavu noć su njegovi ljubičasti prašnici
čekali lepira svoga, da ih oplodi u igri nevinoj,
i sam ko nevin lepir, u tišini noćnoj spavajuć,
ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene.
I čitavu noć, na sto koraka daleko,
moje je tijelo bilo plijenom spilje đavolje
i od demona trozubim bičem šibano.
O čitavu noć,
dok vani je cvao bijel jabučan cvijet,
ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene.
To nisam bio ja;
ne, ne, u duši je mojoj također cvao bijel jabučan cvijet
i strujala tiha čežnja za srećom čišćom, uznesenijom.
To nisam bio ja,
neko drugi; –
no drugi taj, nije li i opet ležo u spilji đavoljoj,
bičevan trozubim bičem strasti, pod gusarskim teretom žene.
O, kako sam amo pao, u spilju ovu đavolju,
u kojoj je prije mene crna gostoprimka moja
sedamnaest gosti u svatove plaćeničke primila?
Čitavu, čitavu noć,
demoni su trozubim bičem tijelo moje šibali,
i triput pavši, strasti su moje ko pijetli zlovijesni,
tri puta ponosu mome objavili do očajanja tešku izdaju!
Konačno, konačno sam izašo, a vani bilo je jutro.
Raskošno proljetno jutro,
sa cestama od mlijeka, šumama od patine, nebom od svile,
s mjesecom ko načehnuta već malo čahura svilčeva,
sa suncem, tek izašlim nad brdom ko velik rumen cvijet.
Sve je bilo još netaknuto, čisto,
a u toj čistoći, odkud se pojavih ja?
Slomljen, ojađen, u sebestidu, sebi samome tek sjena,
ja potuljen se vukoh uz ograde ko zlotvor.
A tad, odjednom, stadoh:
preda mnom se ko bokor bijel, ogroman,
zaoblilo u cvatu stablo jabuke.
I šta mi je bilo, zašto?
– o da! – i ko u znak otkupljenja
ja uzeh jedan cvijet, bijel cvijet jabučan.
No ni tren još nije prošo,
a tri su mi latice pale,
iz ruke, još teškim kalom prljave.
Tri su latice pale – i malo mi ne udariše suze:
o, kad bi bar i tri pada moja u spilji đavoljoj,
tri pada bila bijelih latica cvijeta jabučnog! (A.C.)
“Čovjeka koji me razumije nikada ne mogu izgubiti.” (A.C.)
80 GODINA OD ROĐENJA:
DUŠKO TRIFUNOVIĆ (1933. – 2006.)
Ima nešto
Ima nešto u tom što me nećeš
ostavljaš mi vremena za druge
vidim kako veselo obljećeš
kao leptir oko moje tuge.
Ima nešto u tom što me nećeš
nešto čemu ni sam ne znaš ime
sve što kažeš na šalu okrećeš
a sve znači – ne zaboravi me.
Ima nešto u tom što me nećeš
od te laži načisto umrjeću…
Ima nešto u tom što me nećeš
i u tome što ja tebe neću… (D.T.)
(Preneseno 18. 12. 2008. loveatsongs77)
Hiljade čuda
U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.
I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.
U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me. (D.T.)
Post je objavljen 11.09.2013. u 20:04 sati.