MALI SUNCOKRET
11.09.2013., srijeda
OBILJEŽIMO:20 GODINA OD SMRTI: ANTUN ŠOLJAN (1932. – 1993.) Zbrka u kartoteci uspomena Pred Kavkazom, na suncu, gospodin Kombol pijucka svoju prijepodnevnu rakiju, zatim zagladi rukom sijedu očinsku kosu i odlazi na grmećem Kawasakiju. (A.Š.) 130 GODINA OD ROĐENJA: MIHOVIL KOMBOL (1883. – 1955.) 120 GODINA OD ROĐENJA: AUGUST CESAREC (1893. – 1941.) Jabučan cvijet Čitavu noć je, vani kraj trga, cvao bijel jabučan cvijet. Čitavu noć je i u čaški njegovoj, ko u bijelom kaležu, okrugla poput hostije, ležala i sjala zlatna ploča uštapa. Čitavu noć su njegovi ljubičasti prašnici čekali lepira svoga, da ih oplodi u igri nevinoj, i sam ko nevin lepir, u tišini noćnoj spavajuć, ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene. I čitavu noć, na sto koraka daleko, moje je tijelo bilo plijenom spilje đavolje i od demona trozubim bičem šibano. O čitavu noć, dok vani je cvao bijel jabučan cvijet, ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene. To nisam bio ja; ne, ne, u duši je mojoj također cvao bijel jabučan cvijet i strujala tiha čežnja za srećom čišćom, uznesenijom. To nisam bio ja, neko drugi; – no drugi taj, nije li i opet ležo u spilji đavoljoj, bičevan trozubim bičem strasti, pod gusarskim teretom žene. O, kako sam amo pao, u spilju ovu đavolju, u kojoj je prije mene crna gostoprimka moja sedamnaest gosti u svatove plaćeničke primila? Čitavu, čitavu noć, demoni su trozubim bičem tijelo moje šibali, i triput pavši, strasti su moje ko pijetli zlovijesni, tri puta ponosu mome objavili do očajanja tešku izdaju! Konačno, konačno sam izašo, a vani bilo je jutro. Raskošno proljetno jutro, sa cestama od mlijeka, šumama od patine, nebom od svile, s mjesecom ko načehnuta već malo čahura svilčeva, sa suncem, tek izašlim nad brdom ko velik rumen cvijet. Sve je bilo još netaknuto, čisto, a u toj čistoći, odkud se pojavih ja? Slomljen, ojađen, u sebestidu, sebi samome tek sjena, ja potuljen se vukoh uz ograde ko zlotvor. A tad, odjednom, stadoh: preda mnom se ko bokor bijel, ogroman, zaoblilo u cvatu stablo jabuke. I šta mi je bilo, zašto? – o da! – i ko u znak otkupljenja ja uzeh jedan cvijet, bijel cvijet jabučan. No ni tren još nije prošo, a tri su mi latice pale, iz ruke, još teškim kalom prljave. Tri su latice pale – i malo mi ne udariše suze: o, kad bi bar i tri pada moja u spilji đavoljoj, tri pada bila bijelih latica cvijeta jabučnog! (A.C.) “Čovjeka koji me razumije nikada ne mogu izgubiti.” (A.C.) 80 GODINA OD ROĐENJA: DUŠKO TRIFUNOVIĆ (1933. – 2006.) Ima nešto Ima nešto u tom što me nećeš ostavljaš mi vremena za druge vidim kako veselo obljećeš kao leptir oko moje tuge. Ima nešto u tom što me nećeš nešto čemu ni sam ne znaš ime sve što kažeš na šalu okrećeš a sve znači – ne zaboravi me. Ima nešto u tom što me nećeš od te laži načisto umrjeću… Ima nešto u tom što me nećeš i u tome što ja tebe neću… (D.T.) (Preneseno 18. 12. 2008. loveatsongs77) Hiljade čuda U svetu ovom sa hiljadu čuda svaki čovek živi svoje drame I moja pesma neka pođe tuda u svemu tome ima nešto za me. I baš me briga i sve me se tiče jer pesma koja dolazi iz tame i reči njene na molitvu liče u zvuku njenom ima nešto za me. U ruci koja maše ili preti u noći kad su zvezde tužno same u suncu koje nikad neće umreti u svemu tome ima nešto za me. (D.T.) |
Hvala Đorđe! 
