40 GODINA OD SMRTI PABLA NERUDE
(Parral, 12. srpnja 1904. - Santiago de Chile, 23. rujna 1973.)
... „ poco a poco“...
67.
Velika kiša juga pada na Isla Negru
kao jedina kaplja prozračna i teška,
prima je more i otvara svoje studeno lišce
i zemlja razumije vlažnu sudbinu pehara.
Dušo moja, daj mi u svojim poljupcima
gorku vodu ovih mjeseci, med područja,
miris okupan tisućama usana neba,
sveto strpljenje ovog mora u zimi.
Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,
pripovijeda voda dugi šum prozorima,
i nebo dolje raste dodirujući korijenje.
Tako dan plete i raspliće svoju nebesku mrežu
s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima,
ženom, muškarcem i zimom na zemlji.
LA CASA DE PABLO NERUDA E ISLA NEGRA
(Uploaded on Apr 13, 2008, Manantial Lourdes)
70.
Možda sam ranjen, a da ne krvarim
jednom od zraka tvoga života
i posred šume zaustavlja me voda:
kiša koja je pala sa svojim nebom.
Zatim dodirujem prokislo srce:
tamo znam da tvoje oči prodiru
u prostrano područje mog bola
i šapat sjene sam se podiže:
Tko je? Tko je? Ali bijaše bez imena
list ili tamna voda što drhti
posred šume, gluha, i na putu,
i tako, ljubavi, doznah da sam bio ranjen
i nitko nije govorio, jedino sjena,
noć koja je lutala, jedino poljubac kiše.
SI TÚ ME OLVIDAS
(Published on Apr 25, 2012, Luigi Maria Corsanico)
(Published on Mar 29, 2012, KneleCG)
Igraš se svakog dana
Igraš se svakoga dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue*, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.
Ne budi daleko od mene
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
* Čileanski zvončić (Lapageria rosea) je nacionalni cvijet Čilea i mnogi ga smatraju jednom od najljepših cvatnji loze u svijetu.
Post je objavljen 17.09.2013. u 12:47 sati.