Prvu takvu šljivu sam okusila prije pet godina. U selu je ima samo jedan čovjek i ne zna joj ime. Sadnicu je dobio nekad davno od prijatelja uz ostale vrste: požegače, bistrice, ringlovke, valjevke, čačanke, bjelice, savke, ranke, stanleyke , debeljare. Stablom se nije razlikovala od tih poznatih sorti, ali se plodom pokazala potpuno drugačija. Prvo, ne – plavom bojom, a onda oblikom i okusom.
U međuvremenu je prijatelj umro, i njeno ime, ako ga je i znao, otišlo je s njim.
Svi mi, koji manje ili više godina uživamo u njenom okusu sličnom nektarini, laganom mirisu i crvenkastoroza boji, uzaludno smo tragali za njenim imenom i podrijetlom. Upornost moje deblje polovice je zarazna, pa sam se i ja uključila u potragu kojoj ni Internet nije pomogao. Nakon neuspješnih kalemljenja, u velike rasadnike smo nosili sliku, u telefonskim razgovorima opisivali izgled i okus, a za ovu godinu smo u zamrzivač ostavili plod-uzorak kojim bi olakšali jesenje traganje. Pošto poto smo htjeli obogatiti svoj voćnjak i dvorište s nekoliko stabala.
I jutros, u telefonskom razgovoru na jednu ozbiljnu temu, sasvim slučajno, na ono pitanje kako si još? i čime se još baviš? i moj odgovor, kupim šljive… zateče me reakcija.
Sugovornica smijući se reče:
-Kalifornijsko čudo!
I onda se razgovor nastavi mojim pitanjem, pa njenim objašnjenjem, pa mojim … čekaj… , i riječ na riječ, čudom, dođem do imena famozne šljive.
Šljiva se doista zove kalifornijsko čudo.
I svi joj se čude, a čudesna jeste, i ime joj u potpunosti odgovara.
Kad god posadimo novo drvo, uz sve ostale nezaobilazne misli, pomislim, netko će u njemu ipak uživati.
A sad mislim, kako je šljiva nepravedno zanemarena u odnosu na drugo voće i drveće, od strane našeg čovjeka umjetničkom stvaralaštvu sklonog. Nismo ju dovoljno opričali ni opjevali, a toliko smo pjesama otpjevali i priča ispričali uz njen najvažniji krajnji produkt, od stoljeća tko zna kojeg.
P.S.
Rado bih ovaj post „ošljivila“, ali mi slika nije pri ruci. Budem dodala.
Evo ga i dodatak: