EURO 2012Za kog navijaš? Nemam pojma! Uvijek mi se teško odlučiti između dva „dobra“! Da je Portugal u finalu, za njega bih, a znam i za kog ne bih, . (Published on Jun 2, 2012 by SeveFanClub) p.s. Sa 6,466,981 posjetitelja…vježbam... |
IZVJEŠĆE:Nekad je mama znala reći, a i baka: ma, pusti ti nju, ona je i u svojim svatovima preplesala. Značilo je to, nešto kao li-la, jer mladenci otvaraju ples i još tu i tamo zaplešu, a svadba je bila obveza i zabava za druge. U moje vrijeme svadbe su bile sve manje popularne i pripremane uglavnom zbog roditeljske želje. Upravo ta dosadna promatračka uloga mladence je navodila da kažu kako hoće svoju svadbu, ali da u njoj ne učestvuju. Danas je svadba tulum „upravo vjenčanih“, jer mladenci su ti koji diktiraju tempo. Zato nema loših svatova. Može biti samo loše vino, loša muzika, neki loš gost, ali sreća i umijeće mladenaca, čak i više od imovinskog stanja roditelja, daju osnovni ton svečanosti. Iako su u pravilu svi mladenci na dan svadbe lijepi, ovi naši su bili kompletno prekrasni. Stopila sam se s tom ljepotom. Uz većinu gostiju, dosljedno i predano sam ih slijedila. Veselje je pratio tu i tamo koji uzdah, pokoji štrec u kuku, višak znoja, i neizostavna moja suzica, recimo, uz: (Uploaded by ivan1234550 on Sep 13, 2011) Naravno da nije izostala ni uz: (Uploaded by FakatDado on Aug 5, 2011) A onda su potekle „rijeke suza“ i manje osjetljivim. A kako i ne bi uz „živog“ gosta, od iznenađenja večeri, iz vojske stečenog druga do groba, kako ga, parafrazirajući pjesnika, najavi mladenkin otac. (Uploaded by chola305 on Mar 13, 2010) Ali, smijeh nas je uspješno vratio veseloj večeri...i jednom trenutku mog života, koji do njegovog kraja neće biti zaboravljen. (Uploaded by boem7 on Oct 1, 2010) I eto, “svadba beše ko svadba i šta da se priča…” |
PRETPRAZNIČKI DANSamo da vas pozdravim i poželim sretne i ugodne nastupajuće praznike zajedno sa vikendom koji ih dijeli. Naime, malo me neće biti, u slatkom poslu sam – spremam se na svadbu meni vrlo dragog mladića. Dugo nisam bila na takvoj svečanosti, za čim sam na ovom mjestu svojevremeno izrazila veliko žaljenje, i pere me uzbuđenje. Ma, pere mene i znoj, ali nekako će se već podnijeti: pranje, peglanje, trošak, put, potpetica, frizura, manikura, pedikura, ples... i sve ono još i teže za naše godine što uz to ide. Glede sveg tog sam se dvoumila, ali... Kada su nam mladenci nedavno došli uručiti ljubičastu pozivnicu uz gutljaje za sreću raspričali su se o muzičkoj pratnji svoje svečanosti. Kažu, dečki su odlični, muzički obrazovani, kvalitetni i sviraju...sve. Pitam ja, znaju li ovu: (Uploaded by ciletin on Sep 7, 2010) Kažu, kako da ne! A onu, nastavljam ja: (Uploaded by pekkyyy on Sep 19, 2010) Uh, još pitate, bez te ne ide! I naravno, odmah potvrdimo dolazak, , ne čekajući rok. E, sad ću još pokušati sročiti čestitku u duhu pozivnice, i idem ozbiljno za poslom, ozbiljnim. Dragi naši mladenci, u vašoj pozivnici Koja ljubavlju diše, između ostalog, piše: „Znate već i sami pa nećemo otezat Mi smo se brakom odlučili vezat.“ Znamo, i često mislimo na vas Zato ozbiljno računajte na nas. Skladan i sretan brak vam priželjkujemo I u vašu ljubav svim srcem vjerujemo! (Može!) Živjeli! (Uploaded by kesnija555more on Jan 9, 2009) |
Evo meMeđučin... * „Zbunjeno sam gledao u poluobnaženo telo Kleopatre – Liz Tejlor (koje sam sa radoznalošću i divljenjem gledao u časopisima i novinama) u velelepnom mlečnom kupatilu. Imao sam dvanaest godina i telo jedne holivudske zvezde silovito me je navodilo da osetim svet želje i greha, koji se preda mnom tek otvarao. Tih godina su mi se u glavi mešali neki strahovi i pretnje gimnazijskih profesora, popularne štampe i mojih drugova iz razreda zabrinutih da će dobiti tuberkulozu – i bioskop, kao i masturbacija, razvodnjava detetov mozak, kvari mu oči, odvaja ga od stvarnosti navodeći ga da tumara u zadovoljstvima zamišljenog sveta do koga nikada neće moći da dopre. Verovatno je da su Istanbulci glasno govorili u bioskopima u godinama kad je Kleopatra počela da se prikazuje ne bi li ublažili taj opasni i privlačni susret s „drugim“. * U scenama ljubljenja i vođenja ljubavi koje je turska cenzura smatrala suviše dugim, te ih sekla i skraćivala, a bezobrazna mesta kresala, tiha napetost koja bi obuzela gledaoce i glasna dosetka pretvarali bi se u grohotan smeh u kome bi učestvovali svi. U tim trenucima u kojima su želje bliske i snažne koliko divna vizija na platnu, ali toliko stvarne da se ne mogu zadovoljiti iluzijom, drugi način da se setimo da nismo sami i bespomoćni u mraku i da, u stvari, sedimo zajedno u bioskopu sa drugim sunarodnicima, jesu „petominutne“ pauze davane usred filma, koje Istanbulci još zovu „međučinom“. Protiv sam mudrijaša koji govore da je na Zapadu odavno ukinut taj prekid u kome su siroti prodavci prodavali sladoled na štapiću ili kokice, ili strasni pušači pušili odmeravajući jedan drugog, da je narušavao celinu i bio potpuno nepotreban. Lično mnogo dugujem „međučinovima“. Uključujući i ovaj tekst. Pre pedeset godina moji roditelji su se prvi put videli i upoznali u bioskopu Emek, koji još radi u Istanbulu (tada se zvao Melek), u petominutnoj pauzi nekog filma, kad su zajedno sa prijateljima ustali sa stolica i izašli u hodnik. Zato ja, koji sam za svoje postojanje i taj slučajni susret dužan bioskopu, uvek dajem za pravo piscima koji kažu koliko mu, takođe, i oni duguju.“ Orhan Pamuk, Druge boje (Uploaded by YiotaPam on Jul 24, 2008) |
"Ah, Kleopatra!"Dok se najavljuje filmska priča o velikoj ljubavi Elizabeth Taylor i Richarda Burtona, koji su se upoznali na snimanju „Kleopatre“, čitam priču: Međučin, ili Ah, Kleopatra! Odlazak u bioskop u Istanbulu * Danas mi je od Kleopatre, koju sam gledao pre trideset godina, kao i od mnogih američkih velikih produkcija, u svesti ostao mnogo više način na koji sam film gledao pridajući mu značaj, nego on sam. Od Kleopatre više pamtim kako se Liz Tejlor, koja je gledaoce podsećala na to da je filmska zvezda, od svog trona, koji se nalazio na velikoj visini i koji je vuklo na stotine robova, lagano približavala nekoj ceremoniji. Sećam se galija koje su se kretale morem koje je imalo više Panavision plavu boju nego boju Sredozemlja; (Uploaded by spaciousgalaxy on Aug 22, 2009) Ali od svega se najviše sećam kako sam sedeo u bioskopskoj stolici, kako sam gledao u slike na platnu do samog kraja i da sam bio tamo. Šta je značilo biti „tamo“? Osim svima znanih uzbuđenja kao što su opčinjenost prizorima, lakog unošenja u neku priču u mraku i očaranosti lepim licima i slikama, za mene je bioskop predstavljao atraktivan način da najkraćim putem i iz zapanjujuće blizine dođem licem u lice sa Zapadom. * Nikada Turci nisu bili toliko licem u lice sa samim Zapadom, njegovim svakodnevnim i privatnim životom, ni kada su osvojili čitav Balkan i opsedali Beč, ni kada su uz podršku Ministarstva prosvete, preveli i pročitali Balzakove romane, koliko su to bili u bioskopu. * Zato, kakva god bila priča, bioskop ide zajedno sa našim željama uvek provociranim postojanjem „drugog“: prijateljstvom, zadovoljstvima svakodnevnog života, srećom, vlašću, novcem, seksom i, naravno, nedostatkom svega toga i svim što je tome suprotno... Orhan Pamuk, Druge boje P.S. (pauza) Pita me muž o čemu pišem. Odgovorim da prepisujem nešto o Liz i Bartonu, a on, po tko zna koji put u našem životu, ali jednako zanesen kao da je prvi, vrati se svom omiljenom filmu. Za njega, koji je danas tužan ...(nakon 10,5! mjeseci čekanja stigao mu je obračun mirovine!) (Uploaded by tomikeysan on Sep 18, 2010) Dođem... |
PREPORUKALjudi, ne propustite današnji J.L. Ma, znam da se nema para, i da ste na Portalu svi pročitali ono prosto što je rekao gospon Platini, i da je neopisiva vrućina; i ja sam jutros pomislila da danas neću ni do kioska... ali, eto, sišla. Kad tamo...knjiga! Ne uz novine, nego novine su - knjiga! Uživajte... (Uploaded by jelena93k on Oct 16, 2009) |
ZANIMA ME...Nisam se već godinama „prejela“ ramsteka i bifteka, skupo mi. Neke od modernih restorana zvanih „Steak house“ sam posjetila iz znatiželje; gledala pripremu obroka po principu „samo za tebe“, pojela, skupo platila i, odustala. Kako je baš ta vrsta mesa u središtu najnovije mesne afere, dobro sam postupila. I baš mi je žao svih onih koji su, htjeli ili ne htjeli, jednostavno morali to jesti, uvoziti, kupovati itd. No, odbacim li to kao „njihov problem“, ne rješavam tim moj problem nepovjerenja prema sveukupnoj mesnoj ponudi. Masovne akcije svježeg mesa me brinu, a i ono skuplje ponekad ima miris ribe, a svinjska šnicla je. Odavno sam odbacila konzerve, mnoge salame i kobasice, ali tu i tamo, čisto iz želje, kupim hrenovke. One su nekad bile pojam laganog toplog obroka, i prema definiciji, spravljale su se od najboljih komada mesa. Hrenovke sa senfom, još kad „pucaju“ kao one birvaktile, bile su, i poslastica, i brzinsko rješenje obroka za domaćicu. Znam da su se vremena promijenila, i u nepovrat otišli neki okusi za kojima mnoga nepca žale, ali ove nove hrenovke ne zaslužuju čak ni staro ime. Možda bih i preskočila mesnu temu jer sam o sličnom već pisala, da me jedan književnik nije osupnuo pričom kako je u Turskoj bila zabranjena prodaja hrenovki zbog sumnje da se proizvode od psećeg mesa. Ne pamtim kad sam, unatoč gladi i želji, uspjela pojesti cijeli par. Moji ukućani već odavno to ne jedu, ali me živo zanima zašto moji psići, koji polude na zvuk tanjura i kad su najsitiji, jedino što neće ni primirisati od ostataka naše (ljudske) hrane, jesu hrenovke. (Uploaded by milosjor on Nov 19, 2006) |
“Ništa nije grijeh osim neznanja.“*"Mogu se oduprijeti svemu osim iskušenju." *Oscar Wilde (Uploaded by oscarwildequotes on Feb 23, 2009) |
ANTUNOVSKE KIŠEKad se netko gotovo nepoznat obogati svojim novim biznisom, skloni su ga nazvati „kraljem“. Njegovu kraljevinu imenuju prema sirovini koju koristi pri obradi. I tako nastaju naše suvremene bajke. Pratimo ih gdje god se slika, zvuk i slovo mogu smjestiti; šarene se vile, plove jahte, lete „supersonični“ automobili, plave se i talasaju bazeni, a mlade partnerice naših kraljeva se njišu kao "palme grane". Kako ni resursi nisu vječni, i sirovi kraljevi imaju rok trajanja u surovim vremenima. Idem nedavno jednom od naših zagrebačkih ulica kojom dugo nisam prošla i ostanem u šoku pred slikom: u dućanu manjem od moje male kuhinje čami jedan kralj. Namjerno zastanem pred izlogom i dugo ga promatram. S naočalama na nosu u ostatku kraljevstva bez ljudi i robe, čita novine. Star je, a prizor ružan i tužan. Prisjetim se detalja minule bajke i pomislim na, u zadnji čas neokrunjenu kraljicu, i onako, dubokoumno zaključim: Ponekad je u „porazu“ spas! Nego, idemo malo razvedriti ovaj dan. Kako reče jutros moj seoski pomoćnik: „Što si se smrkla, to su samo 'antunovske kiše'!“ Počastim ga rakijom i sjednem za „mikrafon“: “Listen To This: Such A Find!!! We discovered this gem on our trip to Europe!!!!! Her name is Severina. She's Croatian. But this song is globally delicious! It's called Italiana and it has elements of world music, folk, pop, gypsy, gay, dance and cheesy Euro pop! In other words, it's brilliant! Ha Check it out ;) :))” P.S. Zbog peripetija i zavrzlama, zadnjem dijelu teksta je uskraćena željena video pratnja. Molim za razumijevanje! (Uploaded by perarist on Mar 8, 2008) |
BILA JEDNOM...Sapfa (Sapfo) ( Erez, između 630. pr. Kr. i 612. pr. Kr. - Mitilena, 570. pr. Kr.), starogrčka pjesnikinja s otoka Lezba. Smatra se da je ona bila lezbijka, pa je po tome što je živjela na Lezbu nastala riječ lezbijka. (Wikipedija) LJEPOTA Jedni vele: Na crnoj zemlji najljepši je odred Konjanika Drugi da je četa pješaka a neki da je Brodovlje Ja ipak mislim da je najljepše ono Što ljubimo sa slutnjom u duši To je lako protumačiti Helena što je ljepotom nadmašila sva ljudska Stvorenja Mislila je da je onaj čovjek najbolji Koji je upropastio svu drevnu slavu Troje Ni mislila nije u svom srcu ni na dijete ni na Roditelje Afrodita je na strnputicu odvela tu Ljubavnicu Žena je vrlo osjetljiva srca Jer nepromišljeno otkriva svoje tajne osjećaje I zato često jadna u bolu grca Sad se sjećam Anaktorije koja je daleko Ja je zbog čarobna njena hoda I ljepote s njena hoda I ljepote s njena sjajna lica Više volim od svih bojnih kola Lidije Više od svih pješaka oklopnika Što se svijetlim oružjem bore Znam na zemlji uopšte nije moguće Vidjeti svih naših želja dostignuće Ipak za nas je smrtnike bolje Da blagosiljamo ono što nam je darovano Nego da zaboravljamo (Uploaded by philogeloios on Dec 1, 2011) |
ZA SLADOKUSCEIMPLICITNI AUTOR (nastavak) „Romani sjedinjuju deliće mašte koji će nam pomoći da što pre zaboravimo tegobni svet. Stalno pišući širimo te vizije i taj drugi svet činimo još prostranijim, još čvršćim i još ukrašenijim pojedinostima. Upoznajemo ga što više pišemo, i što ga više upoznajemo u mislima nam je sve lakše da ga nosimo. Ako sam u središtu nekog romana i ako ga dobro pišem, vrlo lako mogu da stupim među slike tog drugog sveta. Dok se čitaju i još više dok se pišu, romani su novi svetovi u koje ulazimo s radošću. Oblikovani su da s lakoćom nose vizije koje romansijeri žele da stvore. Oni dobrom piscu nude pouzdan, postojan novi svet u koji će u svako doba dana pobeći i biti srećan, baš kao što pružaju radost dobrom čitaocu. Ako sam makar i malo mogao da stvorim tako čudan svet, osećam se sretnim čim se primaknem pisaćem stolu i svojim papirima. Pitanje je trenutka kada ću izaći iz poznatog, običnog i prosečnog sveta i poći u drugi prostran i slobodan. Često mi se i ne vraća nazad, niti želim da okončam taj drugi svet što se postepeno širi, i dođem do kraja romana. To osećanje blisko je želji dobrog čitaoca koji je saznao da pišem novi roman i koji kaže: „Molim vas, nek vam roman bude poduži!“ Ponosim se time što sam te reči čuo hiljadama puta češće od molbi loših izdavača koji traže da roman „bude kratak“. Kako se događa da plodovi jedne navike usmerene na čovekove lične radosti i sreću, privlače pažnju tolikih ljudi? * * Zašto fantazije koje jesu piščev lek mogu da budu lek i drugima? Zato što me – ako sam sasvim uronio u roman i ako ga dobro pišem, znači ako sam se udaljio od zvonjave telefona, pitanja, zahteva i dosade svakodnevnog života – sloboda koju sam osvojio svojim romanom i pravila bestežinskog raja podsećaju na igre iz detinjstva. Kao da je sve postalo jednostavno i u toj svojoj jednostavnosti počelo da otkriva svoje tajne, poput kuća, automobila, brodova, zgrada koje pokazuju svoju unutrašnjost zato što su napravljene od stakla. Moj je posao da intuicijom osetim ta pravila i da ih zabeležim, da sa uživanjem zavirim u svaku kuću, da zajedno sa svojim junacima sedam u autobuse, automobile i šetam Istanbulom, da nekim šestim čulom izmenim ono što vidim a što mi je dosadno, da se neodgovorno zabavljam, da kroz zabavu nešto naučim (kao što volimo da kažemo deci). Najlepša strana piščevog posla, ako piše kreativno, jeste u tome što može da kao dete zaboravi svet, da se igra kako mu srce želi i da se dok se zabavlja oseti neodgovornim, pa se poigrava pravilima poznatog sveta kao da se igra igračkama i da istovremeno naslućuje da je u pozadini te detinje i nesputane radosti duboka odgovornost koja će kasnije potpuno vezati one koji čitaju. Ceo dan se igrate, ali do tančina osećate da ste ozbiljniji od svih. Sa iskrenošću koju mogu da imaju samo deca ozbiljno shvatate suštinu života, moć neposrednog susreta sa njim. Što više hrabro sami postavljate pravila igre koju ste slobodno izmislili i koju igrate, osećate da će i čitaoci biti zaneti tim pravilima, jezikom, vašim rečenicama, privlačnošću priče i da će vas pratiti. Pisanje je talenat da se čitalac natera da kaže: „I ja sam baš to hteo da kažem, ali nisam bio toliko detinjast.“ April2006, Oklahoma Orhan Pamuk, Druge boje, Beograd, 2011. |
KNJIŽEVNOST KAO LIJEK„Pišem već trideset godina“, kaže Orhan Pamuk u eseju : IMPLICITNI AUTOR * * „Mnogi sjajni pisci koji pišu znatno duže od mene, koji pišu već pola veka, ne skreću na to mnogo pažnje...Aktivan spisateljski život autora poput Tolstoja, Dostojevskog i Tomasa Mana, koje izuzetno volim, kojima se i dalje vraćam i zadivljeno ih čitam, trajao je ne trideset već više od pedeset godina, zašto onda govorim o trideset godina? Zato što želim da govorim o pisanju i o romansijerstvu kao navici. Da bih bio srećan, potrebno mi je da se svaki dan u izvesnoj meri bavim književnošću. Znate one bolesnike koji svaki dan treba da uzmu određenu dozu nekog leka... * * Književnost koju svaki dan treba da „primam“ poput leka koji se uzima kašikom ili iglom, ima neka svojstva i smislenu gustinu kao kod narkomana. „Lek“ najpre treba da je dobar. Pod dobrim podrazumevam autentičnost i moć. Odlomak nekog čvrstog, zbijenog, misaonog romana kome mogu da verujem vezuje me za život i čini me srećnim više od svega. Više volim da je njegov pisac mrtav, kako mala senka zavisti ne bi odagnala iskrenu zadivljenost. Što sam stariji, uviđam da su najbolje knjige napisali pisci koji više nisu živi. Ako nisu umrli, ti sjajni pisci koji postoje među nama liče na aveti. Zato se, kad ih sretnemo na ulici, uzbudimo kao da smo videli duha, i, ne verujući svojim očima, izdaleka ih radoznalo odmeravamo. Vrlo je malo hrabrih ljudi koji potrče i zatraže autogram od te utvare. Nekad pomislim da će i taj pisac umreti i da će njegove knjige tada zauzeti još više mesta u našim srcima. Ali, naravno, nije uvek tako... Svakodnevna „doza literature“ je nešto sasvim drugo ako je ja stvaram. Zato što je najbolja terapija i najveći izvor sreće za one koji su u situaciji poput moje da svaki dan napišu pola dobre stranice. Već trideset godina gotovo svaki dan pišem sedeći i ne manje od deset sati za stolom u jednoj sobi. Ono što sam mogao da stvorim i objavim u proseku je manje od pola stranice dnevno u tih trideset godina. Osim toga, vrlo je vjerovatno da joj ipak malo nedostaje da bude „dobra“, kao što rekoh. Eto vam dva velika razloga za nesreću. Ali da se ne shvati pogrešno – zavisnik od književnosti kakav sam ja nije neko površan da bi bio srećan zbog lepote, uspeha ili broja knjiga koje je napisao. On žudi za književnošću jedino da bi spasao težak dan koji proživljava, a ne da bi spasao svoj život. A dani su uvek teški. Život je težak zato što ne pišete. Težak je zato što ne možete da pišete. Težak je i zato što pišete, zato što je pisanje teško. U svoj toj muci problem je pronaći nadu s kojom se može provesti dan, čak razveseliti se i biti srećan tog dana ako su knjiga i stranica koja vas odvede u drugi svet dobre. Da objasnim šta osećam ako tog dana nisam bio kadar dobro da pišem i ako nisam uspeo da se izgubim u nekoj valjanoj knjizi koja bi mi donela utehu. Za kratko vreme svet u mojim očima postaje neprivlačno, grozno mesto; oni koji me poznaju odmah shvataju da i ja ličim na taj svet. Na primjer, moja kći po mom beznadežnom izrazu lica te večeri odmah vidi da tog dana nisam mogao dobro da pišem. Želim da prikrijem to od nje, ali mi ne uspeva. U tim teškim trenucima pomišljam da je isto živeti i ne živeti. Ne želim ni sa kim da razgovaram, a i niko ko vidi kakav sam ne želi da razgovara sa mnom. Slično duhovno stanje u stvari mi se svakodnevno uvlači u dušu između jedan i tri sata posle podne, ali sigurno sam dobro naučio da koristim pisanje i knjigu kao lek, te spasavam situaciju a da se ne vraćam sasvim u svoje mrtvilo. Osećam da sam se zbog depresije pretvorio u neku vrstu čoveka od betona ako duže vreme nisam mogao da uzmem svoj lek koji miriše na mastilo i hartiju – zbog putovanja, vojske kao nekada, plaćanja računa za gas, političkih neprilika kao sada ili ko zna iz kojih drugih razloga. Kao da mi desna i leva strana tela ne funkcionišu dobro, zglobovi se ne pokreću, kao da mi glava postaje kamen, a znoj miriše drugačije. Ta nesreća može i da potraje. Život je ionako pun stvari koje su se urotile da udalje čoveka od književnosti. Meni odjednom otežaju kapci i usred bela dana mi se prispava za vreme učešća na nekom masovnom političkom skupu, ćaskanja sa drugovima u hodniku škole, okupljanju i obedovanju sa rođacima za praznik, usiljenog razgovora s nekim dobrim čovekom čija je glava puna sasvim drugih svetova i ko zna čega viđenog na televiziji, ranije ugovorenog „obavljanja posla“, obične kupovine, odlaska kod notara, fotografisanja za vizu. Jedina mi je uteha ako ne mogu da se vratim u svoju sobu i ostanem sam, da usred dana zaspim na nekom potpuno stranom mestu. Da, suštinska potreba možda i nije književnost već da u jednoj sobi ostanem sam i snevam...“ Orhan Pamuk, Druge boje (Uploaded by jujujudee on Jan 26, 2008) |
MODAVolim ljetnu odjeću sa cvjetnim i voćnim detaljima. Sjećam se kako sam jednom davno cijelo jedno proljeće od sestre žicala majicu s printom ananasa na „mjestu duše“ da bih je imala za ljetnu promenadu. Zato me obradovao modni povratak istog, posebno velikih torbi i espadrila u cvjetnom dezenu. No, danas sam, u modnom dodatku uz novine, skroz odlijepila na jednu torbu s printom povrća, točnije, rajčice. E, nešto s povrćem, na sebi nisam nikad imala! Jest da je torba D&G, što također nisam, niti ću ikad imati, ali za priču to nije bitno, jer, sveprisutne kopije i „sirotinji“ udovolje odjevnu želju ili modni hir. A ova torba je taaako dobra, da mi nedostaju riječi za opis, pa ju već pola sata bezuspješno tražim na YT-u za sve one, koji iz bilo kog razloga nisu imali te novine u rukama, a žele ju vidjeti. Usput sam pronašla ovaj duži „klipić“ i otkrila cijelu jednu baštu, vrt, koji je sazrio na haljinicama i raznim drugim dijelovima odjeće koju ćemo viđati na našim ulicama u nastupajućim toplim danima godine 2012. Torbe s paradajzićima nema, ali, ljudi moji, kako je patlidžan lijep „na nama“, pa crvena paprika, luk, a tek cikla...Osim što me podsjetilo na meni dragu temu,, taj nadolazeći modni trend će vjerujem i nas „oploditi“ i oplemeniti, bar u odnosu na prethodno/a modno razdoblje s „divljim“ detaljima... da ne nabrajam, od zmija preko krokodila do lavova. Cijela jedna džungla se bila raskomotila po nama i bližnjima. S nadom da će ovaj pitomi dizajn zaživjeti na našim ulicama i špicama, te podići i naše opće raspoloženje, i sve ono što je trenutno u padu, iz ovih, onih, ili inih, razloga, preporučam da pogledate klipić, bar na preskok. (Uploaded by fashiontv on Sep 27, 2011) Nedjeljni dodatak: (postu mi prigodni vic) Kako „tvrdica“ pravi paradajz juhu? U crveni tanjur ulije vruću vodu! (13:00) |
OPET... “La pluie”(Prenio korisnik zazsrbija 17. 07. 2011.) (Prenio korisnik milosczv 10. 04. 2011.) |
< | lipanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |